Ima li lijeka za hrvatsko zdravstvo?

Za hrvatsko zdravstvo već se godinama govori da je “bolesno”, “na rubu kolapsa”, “u agoniji” i “na aparatima”. Iako se problemi gomilaju desetljećima, za postojeće stanje uvijek biva proz(i)van ministar koji je tada na čelu resora.

Parlamentarna opozicija sadašnjeg je ministra zdravstva Milana Kujundžića (HDZ) nazvala “grobarom hrvatskog zdravstva” i već dvaput u ovome mandatu inicirala njegov opoziv. Nedavno im taj pokušaj u Hrvatskom saboru ponovno nije uspio jer za smjenu ministra nisu imali dovoljno ruku pa su se Kujundžić i premijer Andrej Plenković mogli slavodobitno hvaliti uspjesima u zdravstvu.

Premijer je kazao kako je Kujundžić “predano radio na osiguranju kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite”, a da je njegova Vlada u zdravstveni sustav upumpala dodatnih 1,3 milijarde kuna (175 milijuna eura) te da je ukupan, enormni dug u zdravstvu od 8,2 milijarde (1,1 milijarde eura) smanjen na 7,8 milijardi kuna (1,05 milijardi eura).

Sam ministar pohvalio se povećanjem plaća zaposlenima u zdravstvu i usmjeravanjem 2,2 milijarde kuna (296 milijune eura) iz EU fondova u bolnice, a kritičarima koji upozoravaju na dramatičan odljev liječnika iz zemlje poručio je da ne dramatiziraju jer u Hrvatskoj je 340 liječnika na 100.000 stanovnika, dok je u EU taj prosjek 350 liječnika.

Zdravstveni sustav još je čudom ‘na životu’

No, ako se pita zastupnike opozicijske stranke Most, koji su pokrenuli zahtjev za opozivom ministra Kujundžića, stanje u zdravstvu itekako je dramatično.

Bolnicama prijete ovrhe

Potkraj rujna dug hrvatskih bolnica veledrogerijama zbog neplaćenih lijekova dosegao je 3,5 milijarde kuna (skoro pola milijarde eura). Općoj bolnici u Kninu prvoj je blokiran račun, a slčan scenarij prijeti za još dvadesetak bolnica čija su neplaćanja probila rok od godinu dana. Iz Koordinacije veledrogerija upozorili su kako u Hrvatskoj nema niti jedne bolnice koja plaća isporučene lijekove u zakonskom roku od 60 dana.

“Vidimo eskalaciju problema s veledrogerijama, odnosno financijsku neodrživost sustava zdravstva na ovaj način koja je rezultirala blokadom Veteranske bolnice u Kninu. Eskalira situacija unutar bolnica, unutar sustava primarne zdravstvene zaštite pa primjerice od nove godine tri pedijatra u Zadru ide u mirovinu i 4.000 djece ostaje bez skrbi, a da ne pričamo o situacijama u drugim krajevima u Hrvatskoj.

Dočekala ga je i situacija sa zdravstvenim kadrom u vidu proloma nezadovoljstva medicinskih sestara zbog dugogodišnjeg zanemarivanja te priče, ali i liječničke struke”, kazala je zastupnica Mosta Ines Strenja desetak dan prije rasprave o opozivu ministra zdravstva.

Uz nabujali dug i manjak kadrova, opozicija i znatan dio javnosti Ministarstvu zdravstva spočitavaju i, kako kažu, površan novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti, izostanak bilo kakve reforme, tihu privatizaciju zdravstva, (pre)duge liste čekanja na specijalističke preglede, neracionalno trošenje sredstava, premala ulaganja u opremu – 90 posto bolnica svoja financijska sredstva troši isključivo na plaće i lijekove – a u posljednjih 30 godina izgrađena je tek jedna nova bolnica, dok je gradnja druge pri kraju. Zbog svega toga, kažu, prosječni životni vijek građana zaostaje za onim u EU, a izuzetno je visoka smrtnost od raka, kardiovaskularnih bolesti i moždanog udara.

Hrvatska loše stoji i po dostupnosti zdravstvenih usluga. Manjak liječnika i medicinskih sestara, zbog njihova masovnog odlaska u bogatije zemlje, osjeti se i po tome što preostali zdravstveni radnici nerijetko rade na rubu izdržljivosti, s gomilom prekovremenih sati. Plaće liječnika su dva do tri puta niže nego u razvijenim zemljama pa ne čudi egzodus medicinskih radnika zbog čega čak i u nekim većim gradovima nema pojedinih specijalista – u Slavonskom Brodu nema, primjerice, citologa i pulmologa, Sisak nema nijednog hematologa, Koprivnica urologa…

Doktori odlaze jer ne vide promjene

Na pitanje kako to da se usprkos svemu zdravstveni sustav još nije urušio, predsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić kaže nam da je jedini razlog tomu enorman napor svih zdravstvenih djelatnika da ga održe funkcionalnim.

“Cijena tog ‘održavanja’ je preko tri milijuna prekovremenih sati na godišnjoj razini koje liječnici odrade, kako bi se održala dostupnost zdravstvene zaštite i kako ne bismo zatvarali odjeli, pa i cijele bolnice. Nadalje, brojni liječnici u mirovini i dalje rade po ambulantama primarne zdravstvene zaštite ili vanbolničke hitne pomoći u cijeloj Hrvatskoj jer ih naprosto nema tko zamijeniti.

Godinama nagomilani problemi koji se nažalost niti za jedne Vlade nisu adekvatno rješavali, niti su se provodile prave, smislene reforme, kulminirali su ulaskom Hrvatske u EU, kada je veliki broj zdravstvenih djelatnika shvatio da će sve ono što im kao profesionalcima nedostaje u našem zdravstvenom sustavu pronaći u nekoj od uređenih zemalja EU. Kako vrijeme ide, sve manje zdravstvenih djelatnika vjeruje u provođenje prave reforme, u kvalitetnije uređenom sustavu, što nas vodi prema činjenici da sve brže raste broj onih koji su trajno napustili hrvatski zdravstveni sustav ili su započeli potrebne  postupke sa ciljem da to učine”, ističe Luetić.

S, kako kaže, “prve crte oboljelih”, predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata Marijo Drlje ističe da zdravstvena zaštita u Hrvatskoj nikada nije bila nedostupnija. Neopravdano duge liste čekanja za preglede posljedično vode ka tihoj privatizaciji odnosno “tajkunizaciji” postojećeg solidarnog javnog zdravstvenog sustava.

Zbog prekovremenih sati doktori na sudovima

„Ključni problem na kojemu odmah treba raditi su kadrovi odnosno ljudi. Ako nema liječnika, nema niti sustava, bez obzira na modernu opremu ili nove zgrade. Pacijente liječe liječnici, a ne medicinski aparati ili novi zidovi, stoga smatramo da su ključni problem koji je još ‘jučer’ trebalo početi rješavati – zdravstveni djelatnici. Ljudima je potrebno dati nadu da će se njihov položaj i status poboljšati te im vratiti perspektivu za ostanak u Hrvatskoj. (…)

Trenutno zdravstveni sustav održavaju ponajviše liječnici protuzakonito velikim brojem prekovremenih sati zbog kojih ustanove plaćaju kazne, a liječnici završavaju na sudovima po prijavama inspektorata rada, što predstavlja potpuni apsurd cijele situacije, s obzirom da bez tolikog broja prekovremenih sati liječnika zdravstveni sustav ne bi mogao nikako opstati“, kaže Krešimir Luetić, predsjednik HLK.

“Za sve one koji nemaju nekakvih veza ili novca za privatno liječenje, dakle za nas obične male građane, dostupnost zdravstvene zaštite je otežana. Nažalost, mnogi nam ljudi govore da dolazi do direktnog ili indirektnog preusmjeravanja bolesnika iz javnog u privatni sustav. To je opet temelj najveće boljke u solidarnom javnom zdravstvenom sustavu – miješanje javne i privatne liječničke prakse. Smatram da se solidarni javni zdravstveni sustav ovakav kakav može sačuvati samo ako se strogo razgraniči obavljanje te dvije prakse”, kaže Drlje.

‘Zdravstvena zaštita nikad nedostupnija’

Ističe da do danas niti jedan ministar zdravstva nije donio smjernice za ostvarivanje rokova za dostupnosti pojedinih zdravstvenih usluga. 

“Mi u solidarnom javnom zdravstvenom sustavu nemamo nikakve rokove, što znači da u nekim težim slučajevima pacijent može biti naručen za dva-tri mjeseca pa čak i za godinu dana ili više. Tako nedefiniran status svih nas osiguranika jedan je od glavnih uzroka nezadovoljstva teško oboljelih”, kaže predsjednik Udruge hrvatskih pacijenata.

Predsjednik Hrvatske udruge za medicinsko pravo, dr. Miran Cvitković, smatra da je pokretanjem ovrha nad bolnicama zbog dugova veledrogerijama (govori se da bi dvadesetak bolnica moglo biti financijski blokirano) počeo završni udarac na hrvatsko zdravstvo. Pritom, kaže, nije bitno koji je minsitar i iz koje stranke koliko kriv za takvo stanje.

“Ne zanima nas krivac, već nas zanima imaju li političari i nadležni upravljači zdravstvenih struktura rješenja za ovu agoniju. Već i vrapci na grani znaju da su hrvatskom zdravstvu potrebna rješenja u svim segmentima njegovog djelovanja. Ne samo oko rješavanja dospjelog duga, već i oko rješavanja problema statusa zdravstvenih radnika, funkcionalizacije i optimizacije upravljanja i organizacija zdravstvenih ustanova, nedosljednih zdravstvenih propisa, nedefiniranih odnosa državnog osiguratelja i pružatelja zdravstvenih usluga…

Porazno je da, recimo, već više od pola godine u Obrovcu nema liječnika, da se trebaju osnivati zaklade i provoditi humanitarne akcije radi osiguravanja pacijentima nedostižnih i prijeko potrebnih lijekova i da su liječnik i medicinska sestra plaćeni manje od ljudi zaposlenih u komunalnim službama u nekim gradovima”, kaže Cvitković.

Nedostaje 2.000 doktora

Manjak liječnika i medicinskog osoblja najzornije se vidi na listama čekanja. Iako ministar Kujundžić tvrdi da se uvođenjem prioritetnih listi čekanja za “svaku ozbiljnu bolest vrata bilo kojeg liječnika otvaraju u roku od sedam dana” na “običnim” listama čekanja je čak 800.000 pacijenata.

Jasno je da je zdravlje građana time i narušeno i ugroženo. Više od 800 liječnika odselilo je otkako je Hrvatska 2013. ušla u EU, a više od polovine su specijalisti. Osim toga, tzv. head hunteri iz bogatih zemalja vrebaju buduće liječnike već na višim godinama studija medicine vabeći ih izdašnim stipednijama i specijalizacijama.  

“Iako se nedostatak liječnika počeo osjećati i u velikim gradovima i na klinikama u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, najveće probleme sigurno imaju male sredine i županijske bolnice. Nažalost zasad ne bilježimo trend usporavanja tog egzodusa, a posebno zabrinjava podatak da se na odlazak u inozemstvo sve više odlučuju najmlađi kolege na samom početku karijere. Procjene su da u ovom trenutku za adekvatno funkcioniranje zdravstvenog sustava nedostaje minimalno oko 2.000 liječnika.

Apsurdno je da pojedine bolnice danas brojem zaposlenih specijalista uopće ne zadovoljavaju kriterije da bi postojale, a kamoli pružale zdravstvenu uslugu stacionarnog tipa, no one funkcioniraju zahvaljujući brojnim rješenjima vrlo upitne zakonitosti. U velikom broju ambulanti primarne zdravstvene zaštite i dalje rade liječnici koji su u mirovini, a dobili su dozvolu za nastavak rada nakon 65 godina jer ih naprosto nema tko zamijeniti. Brojni natječaji za specijalizacije ili ambulante osobito u manjim bolničkim ustanovama i ruralnim ambulantama raspisuju se mjesecima, a na njih se nažalost nitko ne javlja”, opisuje turobno stanje predsjednik Hrvatske liječničke komore Krešimir Luetić.

S druge strane, Marijo Drlje iz Udruga hrvatskih pacijenata kaže kako je većinu problema u zdravstvu moguće vrlo lako riješiti.

“Prvo se mora razgraničiti javno od privatnog. Tek tada je moguće donijeti smjernice rokova za dostupnost pojedinih dijagnostičkih postupaka i na koncu postići bolju komunikaciju sa svim oboljelima. To su tri stvari koje bi po nama bitno popravila solidarno javno zdravstvo u Hrvatskoj. A ono, po mom mišljenju, nema alternativu i po svaku cijenu se mora sačuvati jer smo najsiromašnija zemlja u Europskoj uniji, a iz dana u dan ‘tajkunizacija’ javnog zdravstva sve je veća”, upozorio je Drlje.

Izvor: Al Jazeera