Ima li kraja problemima Islamske Republike u Siriji

Iran je pozvao Rusiju 2015. godine da pomogne osigurati opstanak sirijskog režima (Reuters)

Dok se građanski rat u Siriji primiče kraju, iranska aktivnost dolazi pod sve veću prismotru. SAD, Izrael i zaljevske države rade na tome da učine iransko vojno prisustvo u Siriji neodrživim, a povlačenje preduslovom za razrješenje konflikta. Administracija predsjednika SAD-a Donalda Trumpa nije tolerantna spram iranskih regionalnih ambicija kao njen prethodnik. Pentagon je održavao američko vojno prisustvo u Siriji nakon nanošenja poraza oružane grupe Islamska država Irak i Levant kako bi spriječio Iran da uspostavi kopneni koridor od Iraka do Libana preko sirijskih teritorija.

Tokom protekle godine koalicija predvođena SAD-om uspjela je spriječiti milicije koje podržava Iran od uspostavljanja uporišta na istočnoj obali Eufrata, u blizini granice s Irakom. SAD je, također, blokirao ove milicije i nije im dozvolio napredovanje prema graničnom prelazu Al-Tanf između Sirije i Iraka, u blizini jordanske granice, gdje održava vojno prisustvo da prati iransko kretanje na glavnom putu između Bagdada i Damaska.

Tokom protekle godine desila se promjena u izraelskoj politici spram Sirije. Od početka sirijskog građanskog rata, 2011. godine, do sredine 2017. godine Izrael je imao politiku držanja po strani, koja je išla u prilog Iranu. Tokom ovog perioda Izrael je tolerirao iransko vojno prisustvo u Siriji, jer mu je glavni cilj bio da pomogne održati sirijski režim i spriječiti pobjedu opozicije. Izrael nije percipirao sirijski konflikt kao prijetnju, budući da je slabio njegove neprijatelje na obje strane. Prošle godine je, međutim, izraelska politika promijenjena, kao znak odgovora na novu iransku strategiju u Siriji. Od početka sukoba primarni cilj Irana bio je da brani Bashara al-Assada.

Zajednički interesi Rusije i Izraela

Ipak su prošle godine, kada je postalo jasno da Assad dobija rat, počeli raditi na uspostavljanju trajnog vojnog prisustva u Siriji te da izazovu Izrael. Iranski krajnji cilj je bio da uspostavi paravojne snage neovisne od sirijske Vlade i odane Teheranu – slično Hezbollahu u Libanu. To je predstavljalo direktnu prijetnju izraelskim interesima.

U julu 2017. godine Izrael je pokušao umetnuti klauzulu u sporazum o deeskalaciji između SAD-a, Jordana i Rusije da drže iranske sile najmanje 40 kilometara dalje od okupirane Golanske visoravni, ali bez uspjeha. Posljedično tome, odlučili su uzeti stvari u svoje ruke. Od početka 2018. godine izraelske zračne snage su intenzivirale napade na iranske baze i ispostave širom Sirije.

Rusija je, bez sumnje, alarmirana eskalacijom tenzija, ali ih vidi i kao priliku. Sukob dva regionalna neprijatelja u Siriji mogao bi potkopati njenu strategiju, čiji je cilj opstanak Assadovog režima, ponovna izgradnja sirijske vojske i oživljavanje državnog birokratskog i sigurnosnog aparata. Ali, Moskva bi, također, mogla koristiti izraelski pritisak kao prednost protiv Teheran, a da ga prisili da se uskladi s njenom politikom u Siriji. Napad sirijske Vlade na Deraau podržan od ruskih snaga pokazao je da su Rusi i Izraelci već identificivali neke zajedničke interese na jugozapadu Sirije.

Prema Washington Postu, postignut je sporazum da se Iran drži podalje od Golanske visoravni, a zauzvrat je dozvoljeno sirijskom režimu da vrati kontrolu nad teritorijem na jugozapadu koji je u rukama opozicije. Rusi su izgleda spremni da idu i korak dalje. Oni žele širi sporazum s Trumpovom administracijom da zamijene američko vojno prisustvo u Siriji s iranskim prisustvom. To bi uključivalo povlačenje američkih vojnika sa sirijskih teritorija pod kurdskom kontrolom istočno od Eufrata i iz baze Al-Tanf na jugoistoku države.

Saidijska Arabija – zakleti neprijatelj

Izgleda da je o ovoj opciji diskutirano tokom posjete Moskvi američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona 27. juna i vjerovatno će biti finalizirana na predstojećem samitu u Helsinkiju između Trumpa i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ako takav sporazum bude sklopljen, učinit će sretnim gotovo sve strane – osim Irana. Zadovoljio bi Izraelce, zaljevske države, Assadov režim, Amerikance i Ruse, koji su se pojavili kao najveći pobjednici u sirijskom građanskom sukobu.

Iran je pozvao Rusiju 2015. godine da pomogne osigurati opstanak sirijskog režima, nakon što nisu uspjeli zaustaviti napredak opozicije. Rusi su odgovorili na poziv i spasili Assadov režim, ali izgleda da se spremaju podmetnuti nogu Irancima prvom prilikom. U proteklih nekoliko mjeseci Iranci su postali sve umorniji od ruskih politika u Siriji i drugdje. Oni se žale da Rusi ne rade ništa kako bi zaustavili kretanje izraelskih zračnih snaga nad Sirijom, uprkos tome što su stacionirani protivavionski sistemi u zemlji, uključujući i S-400. To je dovelo do toga da neki veruju da Rusija odobrava izraelske akcije protiv Irana u Siriji.

Rusi su, također, zauzeli ambivalentnu poziciju kada je Trump odlučio povući SAD iz iranskog nuklearnog sporazuma. Vršilac dužnosti zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije Sergej Rjabkov čak je predložio da Iran napravi neke ustupke kako bi spasio sporazum. Da bi dodatno pogoršala situaciju, Rusija je stala na stranu Saudijske Arabije, zakletog iranskog neprijatelja – kada je bilo govora o povećanju proizvodnje nafte da se umanji cijena.

Prije najnovijeg sastanka OPEC-a, Rusija je izvršila pritisak na Iran da odbaci sve rezerve po ovom pitanju. Velika je vjerovatnoća da Rusija i Saudijska Arabija planiraju kompenzirati svaku nestašicu na naftnom tržištu koja bi se mogla pojaviti kao rezultat američkih sankcija protiv Irana, koje će stupiti na snagu u avgustu.

Šest milijardi dolara godišnje za Assada

Tokom proteklih sedam godina Iran je mnogo ulagao u Siriju. Podržao je Assadov režim: i finansijski, i vojno. Stotine pripadnika iranske Revolucionarne garde i obavještajnog osoblja je ubijeno u Siriji. Prema specijalnom izaslaniku Ujedinjenih naroda Staffanu de Misturi, Iran troši šest milijardi dolara godišnje da podrži Assada. Kao vid vraćanja investicije, Iran se nadao da će dobiti značajn dio postratne rekonstrukcije Sirije. Sve ove investicije sada su izložene riziku da budu izgubljene.

Iran će zaista uraditi sve što je u njegovoj moći da odoli svakom pokušaju da bude istjeran iz Sirije, koja je veoma značajno sredstvo u geopolitičkoj igri. Ako bi je izgubio, oslabio bi i stisak na Irak i bio bi blokiran jedini kopneni put do Libana, gdje se nalazi njegov ključni saveznik Hezbollah. To bi moglo prouzrokovati kolaps cijelog iranskog bliskoistočnog projekta. Prema riječima jednog iranskog zvaničnika, Sirija je značajnija za Iran nego njegova naftom bogata južna pokrajina Khuzestan.

Pa ipak, opcije Irana izgledaju ograničeno. Bilo bi im veoma teško oduprijeti se novom američko-rusko-arapskom-izraelskom konsenzusu o izbacivanju iranskih snaga iz Sirije da se stabilizira ova ratom razorena država. Sve u svemu, sirijski građanski rat – sukob koji je nekada posmatran kao najveća iranska regionalna pobjeda – mogao bi u bliskoj budućnosti na kraju postati najveći regionalni poraz.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera