Ima li jedinstvo hrvatske desnice svoju cijenu?

Moguće okupljanje desnice ohrabrio je uspjeh Ruže Tomašić, koja je osvojila još jedan evropski mandat (Josip Regovi? / Pixsell)

Nagađanja o ujedinjenju hrvatske desnice aktualiziraju se nakon svakih izbora, bez obzira postignu li te stranke dobar ili loš rezultat. Ovoga puta, nakon izbora za Europski parlament, ohrabrio ih je uspjeh Ruže Tomašić, koja je osvojila još jedan europski mandat, ali i rezultat nekih stranaka čiji su viđeni ljudi umalo završili u Bruxellesu. No, kako je to nakon izbora i najava mogućeg ujedinjenja desnice, primijetio Žarko Puhovski – „opet će oni postaviti pitanje ‘dolazite li vi k nama ili mi k vama?'“, doista je pitanje ne samo tko će prvo kome, nego i tko će koga prvi nazvati.

Podsjećajući da je u Hrvatskoj „maksimum što ga je desnica uspijevala osvojiti uvijek bio oko 10 posto glasova“, politički analitičar Davor Gjenero ukazuje kako „nema naznaka da bi sada bilo drukčije“.

„Ujedinjenje desnice se nikad ne događa, jer je to polje zasićeno ‘apriornim vođama’ koje nikad nisu spremne na kompromis s konkurentima“, kaže Gjenero.

Po mišljenju Darija Čerepinka, docenta na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, očito je sve moguće. Čini mu se „jednako izglednim i da se udruže i da pokušaj udruživanja propadne“.

„Logika bi nalagala da se, nakon rezultata kakve su postigli na izborima za Europski parlament, manje stranke desnice međusobno povežu, no u slučaju mnogih stranaka u Hrvatskoj, logika često gubi bitku s osobnim sujetama i sitnim interesima pojedinih stranačkih lidera“, konstatira.

Susjedi nisu orijentir

Na pitanje može li u priči o ujedinjavanju hrvatske desnice „dobar orijentir“ biti situacija u susjedstvu (Mađarska, Italija, dio istočnog bloka) gdje slične priče prolaze i jesu li tamošnji populisti (Viktor Orban, Matteo Salvini i sl.) svojevrsni politički uzor hrvatskim desničarima, Davor Gjenero odgovara kako „niti mađarski, niti talijanski, a niti poljski ili neki drugi scenarij u Hrvatskoj na slijedećim izborima ipak nije vjerojatan“.

„Orban je najprije hametice porazio ljevicu, sa centrističkih pozicija, i tek se nakon toga počeo pomicati prema desnici političke arene. Italija je, pak, država koja se još uvijek nije oporavila od sloma tradicionalnog stranačkog sustava krajem prošlog stoljeća, a u Hrvatskoj sustav s dvije ključne stranke, HDZ-om na desnom i SDP-om na lijevom centru, još uvijek funkcionira, iako je istina da obje najveće stranke iz ciklusa u ciklus gube dio biračkog tijela“, objašnjava Gjenero.

Moguće je, dodaje, da će postignuti rezultat biti motivacija, ali „dobar dio dogovora propadne kad se počnu razgovori o pozicijama na izbornim listama i kad se unaprijed počnu dijeliti neke potencijalne buduće pozicije“.

Bez rješenja za vrijeme koje dolazi

Vraćajući priču u vrijeme „naglog uzleta“ Domoljubne koalicije koju je okupio Karamarkov HDZ, komunikacijski stručnjak Petar Tanta podsjeća na snažan skok desnih stranaka na prošlim europskim izborima, a pogotovo spomenute Ruže Tomašić koja je ostvarivala „respektabilne brojke, gotovo dvostruko više od Andreja Plenkovića“. Tada su do izražaja došle i neke stranke desnice koje su, kako primjećuje, „bez zaleđa HDZ-a još većom brzinom nestali sa scene“.

„Razlika je u tome što je na EU izborima kompletna Hrvatska jedna izborna jedinica pa tako glas iz Zagreba i glas iz Splita isto vrijede te čine ukupnu brojku dok je na parlamentarnim izborima situacija drugačija jer se u izbornim jedinicama mora skupiti određeni broj glasova, što je kudikamo teže. Svakako bih se složio s izjavom da je uvijek problem tko će koga nazvati i tko će kome doći, ali i tko će se čega odreći da bi netko drugi dobio“, smatra Tanta.

Novinar i osnivač projekta Liberal.hr, Mario Nakić je, s druge strane, uvjeren da će se desnica u Hrvatskoj „sasvim sigurno ujediniti“. Obrazlažući svoje tvrdnje, navodi kako se „sve te stranke ne razlikuju u programima i uglavnom se bave temama poput Drugog svjetskog rata“.

Sve je na HDZ-u

Darijo Čerepinko napominje kako na djelovanje desnih stranaka u Hrvatskoj itekako utječe glavna desna hrvatska stranka – HDZ, koja je po mnogo čemu sličnija Orbanovom Fideszu nego manje radikalnije desne stranke. I podsjeća da se u doba Tomislava Karamarka „HDZ prilično pomaknuo udesno, a dobar dio današnjih lidera desnice izvan te stranke ne bi ni postojao da ih nije stvorio upravo HDZ“.

„S malo odlučnijim liderom HDZ bi, bez većih problema mogao uništiti ili barem smanjiti utjecaj desne političke scene, no pitanje je može li i usudi li se to napraviti Andrej Plenković. Ako se ohrabri, treba samo slijediti scenarij koji je u praksu proveo jedan od njegovih prethodnika, Ivo Sanader“, prognozira.

„Neovisni za Hrvatsku su cijelu predizbornu kampanju posvetili Bleiburgu, ‘padu Zagreba 1945.’ (tako to oni nazivaju) i sličnim glupostima koje su trebale biti još davnih dana pospremljene u ropotarnicu povijesti. A ni Hrvatski suverenisti, na čelu s Ružom Tomašić, nisu pokazali ništa bolje. Oni su se dva mjeseca prepucavali s Miloradom Pupovcem o tome je li gore biti Hrvat ili Srbin u Hrvatskoj, što je naravno odgovaralo i njemu i njima“, podsjeća Nakić.

Prema njegovim riječima, stranke desnice „nemaju nikakva rješenja za vrijeme koje dolazi, a ni za ono u kojem živimo“. Najžalosnije mu je, kako kaže, „što još uvijek ima mnogo ljudi koji će glasati za takve politike, što znači da Hrvati ustvari i ne žive loše“.

Sve se na kraju svede na interese

Kad je već ujedinjavanje, objedinjavanje ili bilo koji drugačiji oblik zajedničkog nastupa pred izbore, na izborima i poslije njih u pitanju, činjenica jest i da desnica uvijek najavljuje ujedinjenje nakon jednih izbora, pa uoči novih izbora opet svatko formira svoju listu. Obavezno to učine za lokalne izbore, pa im apetiti porastu pred parlamentarne i do ujedinjenja nikad ne dođe. Slično ili isto rade i druge stranke na drugim stranama političkog spektra. I uvijek se ponavlja isto pitanje, ne samo u Hrvatskoj – je li za političke procese i postojeći izborni sustav korisnije imati nekoliko snažnih političkih opcija ili demokraciju zapravo i čini njihovo nebrojeno mnoštvo?

„Ne vidim razloga zašto bi bilo bolje da ima manje opcija. To je kao kad kupujete automobil. Biste li radije da možete birati između 50 različitih modela ili između pet? Problem je kad imate 50 modela na izboru, a od njih vam nijedan ne odgovara i svi su vrlo slični. To se dogodilo s našom političkom scenom – imali smo više od 30 izbornih lista, a opet više od 70 posto ljudi nije izašlo. To znači da nije bitna kvantiteta nego kvaliteta“, smatra Nakić.

Hrvatski desničari prate evropske trendove

Petar Tanta je uvjeren kako se, nakon europskih izbora a za nove predizborne borbe, „trenutno na domaćoj desnici traži neki unutarnji neprijatelj na kojem će se graditi komunikacijska strategija, pa će, primjerice, ‘horde migranata’ u interpretaciji Brune Esih tu odlično poslužiti za radikalizaciju društva“. I to je, po njemu, „upravo glavna odrednica mađarskog i talijanskog populizma“ za koju vjeruje da će „sve više dolaziti do izražaja“.

„Naši desničari svakako prate europske trendove, pa na temelju toga kopiraju komunikacijske smjernice i poruke za koje se nadaju da će iznjedriti skrivene glasove na budućim izborima. Jedino se postavlja pitanje koliko te priče na domaćoj sceni prolaze, jer su naši novinari prve migrante dočekivali sa čajem i čarapicama što je puno snažnija poruka od osuda“, dodaje.

I kada taj izvor presuši, nastavlja, „uvijek se vraćamo starom dobrom običaju ustaško-partizanskih sukoba i tko se gdje nalazio 1991. godine te ulazimo u začarani krug tema kojima se javnost danima zabavlja“.

Za demokraciju je bitno da postoji kvalitetna oporba s jednog i drugog političkog spektra koja će voditi konstruktivnu kritiku vlasti, ukazuje Tanta. No, i dodaje da u Hrvatskoj, „nažalost, ideologija izlazi u prvi i jedini plan, a konstruktivni prijedlozi se ionako ne čuju dalje od sjednica klubova zastupnika, jer eto nisu zanimljivi javnosti“. Po njemu, „bez ključnih igrača na desnom spektru poput HDZ-a neki veći doseg na desnici nije moguć“. Kao primjere, navodi saborski dvojac Zlatko Hasanbegović – Bruna Esih koji su „u izbornoj noći javno slali optužbe dojučerašnjim kolegama i simpatizerima za izdaju“.

„S druge strane imate Ružu Tomašić koja se suvereno ušetala u drugi mandat i čija poruka je svima u suprotnim stožerima desnice odzvanjala u ušima – da ‘jedinstvo nema cijenu’, što je u teoriji točno, a u praksi itekako netočno. Sve se na kraju svede na interese, bila to lijeva ili desna opcija. I tu je najveći problem jer obično svi misle da gube (što je često netočna pretpostavka)“, objašnjava Tanta.

Broj stranaka nije toliko presudan

I Čerepinko ukazuje kako „za Hrvatsku sam broj stranaka nije toliko presudan, koliko je važan način na koji funkcioniraju političari koji su s njihovih lista izabrani u Sabor odnosno u druga predstavnička tijela“.

„Jasno je da u političkom životu mora postojati određeni prostor za dogovor kako bi se mogle donositi odluke i osigurati stabilnost institucija i sustava, ali u Hrvatskoj je standard u svim segmentima političkog spektra pao na možda i najniže grane. Volja birača se izvrgava od Hrvatske narodne stranke (HNS), preko Milana Bandića pa sve do krajnje desnice. Sramotno, a ponekad i ponašanje koje je na rubu zakona, puno je opasnije za demokraciju od broja stranaka“, primjećuje.

Priznaje kako se s manje stranaka lakše dogovarati i stvari mogu funkcionirati jednostavnije, no i dodaje da, „ako im birači daju povjerenje i ako funkcioniraju razumno i u interesu svih, ni suradnja puno više aktera ne bi trebala biti problem“.

„Nažalost, na taj vid političkog djelovanja, uz neke manje iznimke na lokalnim razinama, još ćemo neko vrijeme u Hrvatskoj pričekati“, zaključuje Čerepinko.

Izvor: Al Jazeera