Ima li evropska desnica snage ponovo marširati

Krajnja desnica nije prijetnja za 'establishment', već su samo korisna strašila, smatra Goran Musić (AP)

Samo što je priznala poraz na predsjedničkim izborima u Francuskoj, Marine Le Pen najavila je osnivanje nove političke snage kojom želi krenuti u pohod na nacionalni parlament. Iako su pojedini analitičari ustvrdili kako je njezin poraz najava brisanja ekstremne desnice s političke karte Europe, ona očito ne misli tako.

Prije nje, na izborima su poraženi i predsjednički kandidat desnice u Austriji, Norbert Hofer i desničar Geert Wilders na nizozemskim parlamentarnim izborima. No, svi oni imaju dovoljno političkog kapitala, odnosno podršku između 20 i 30 posto glasača, što ih ohrabruje u nastavku borbe za vlast, a Europu upozorava da ne može mirno spavati.

„Mišljenje da će pobeda Emmanuela Macrona doprineti konačnom porazu nacionalističke desnice jeste izuzetno kratkovido. Izbor Macrona doprineće, zapravo, još jačem povratku desnice u narednom koraku“, upozorava ekonomist i povjesničar Goran Musić.

Slabi vjera u EU

Glavnim uzrokom jačanja desnice na istoku Europe Miloš Mitrović smatra ekonomsku krizu, te se poziva na istraživanja po kojima mladi u najvećim državama EU smatraju da će lošije živjeti od svojih roditelja. Oslabila je i „vera u sposobnost EU da garantuje bezbednost“, a kao primjer navodi Mađarsku gdje je premijer Viktor Orban „uspeo da ubedi većinu stanovništva da je zemlja ugrožena od izbeglica i da je odgovor na tu ‘pretnju’ žilet žica“.

„S druge strane, Orbanova ‘odbrana hrišćanske Evrope’ uopšte nije mrska zapadnim članicama EU. Naprotiv. Ona je doprinela promeni izbegličke politike EU. Taj primer pokazuje kako institucije i mainstream političke grupe u EU mogu da pomognu uspon desnice“, objašnjava.

Smatra da će Macronov program tržišnih reformi koje za cilj imaju da Francusku ekonomiju učine konkurentnom u odnosu na glavnog europskog takmaca Njemačku, putem rezova u javnom sektoru i ukidanja radničkih prava, dati „novi vetar u leđa populistkinji Marine Le Pen, koja kanališe narodno nezadovoljstvo ka mržnji prema strancima i iluziji o ekonomskom protekcionizmu“.

„Politika ekonomske štednje i održavanje mita o nacionalnom interesu svih građana Francuske koje liberalna desnica sprovodi danas, otvara širom vrata za radikalnu desnicu sutra“, ukazuje.

Koliko može desnica?

Da Marine Le Pen ne odustaje i želi pokazati kako se s njom još mora računati, smatra i Miloš Mitrović, urednik vanjskopolitičke rubrike u beogradskom listu Danas. Primjećuje da joj „snagu daje njeno disciplinovano biračko telo i činjenica da je Evropska unija i dalje u ranjivom položaju, zbog Brexita, nejasne politike nove američke administracije, loših odnosa EU sa Rusijom“. S druge strane, kao slabosti joj navodi posljedice uvjerljivog poraza na predsjedničkim izborima, ali i razmimoilaženje među istaknutim čelnicima desnice, prije svega oko toga treba li se zalagati za odustajanje od eura, odnosno za povratak franka.

Prije Francuske, desnica i njezini kandidati, pogotovo oni koji ne biraju riječi ni djelovanje u komunikaciji s javnosti, poraženi su i drugdje, pa se postavlja pitanje i je li doista njihov maksimum četvrtina ili petina osvojenih mandata na parlamentarnim izborima i nakon toga ostanak u opoziciji.

„Sve zavisi od okolnosti u određenim društvima i od međunarodnih prilika. Wilders i Hofer mogli su da ‘pumpaju’ svoju kampanju na pričama prema kojima migranti, pored ostalih navodnih zala koje donose, ‘kradu’ radna mesta domaćem stanovništvu. Međutim, pokazalo se da za većinu birača u veoma prosperitetnim društvima Holandije i Austrije takva kampanja nije ‘pila vodu'“, podsjeća Mitrović.

Putin kao nacionalistički proizvod

„Nije isključeno da će desničarske stranke na Balkanu, a svaka balkanska zemlja ih ima, također pokušati da ojačaju“, primjećuje Aida Fazlić.

„Tome uveliko mogu doprinijeti nezadovoljstvo stanjem u Srbiji, kriza vlasti u Hrvatskoj, haos u Makedoniji, ali i stanje sveopće socijalne zapuštenosti u BiH“, dodaje.

Govoreći iz beogradske perspektive, Miloš Mitrović navodi kako je u Srbiji „desničarski narativ sada neprikosnoven“. Prenosi kako je „glavni uvozni nacionalistički proizvod Vladimir Putin“. „Nadali smo se da ćemo da uvezemo i Donalda Trumpa, kao pobeditelja zle veštice Hillary Clinton i obožavaoca Srba, ali smo se prevarili u proceni“, ukazuje.

Istovremeno ukazuje i kako su „'normalne’ stranke u obe zemlje u značajnoj meri preuzele politiku ili retoriku krajnje desnice“. I zato vidi i veći izazov „u mogućnosti da mainstream stranke širom Evrope prigrle politiku, ne nužno i retoriku, političara kakvi su Wilders, Le Pen ili Heinz-Christian Strache“. Po njemu, to se „u nekoj meri već dešava“.

‘Pucanj u nogu’ bolji od preuzimanja vlasti

„Nova evropska desnica je jača i spretnija. Oni igraju na strah, prezir i nostalgiju. Udaljili su se od starih simbola i neonacista, ali i izgradili svoje ideologije na odbrani identiteta, socijalnoj pomoći i odbrani od ‘opasnosti’ koju po njima predstavljaju imigranti“, objašnjava Aida Fazlić, urednica emisije Euroimpuls na BHRT-u, posvećene europskim temama. Prognozira da će desnica imati značajan broj glasova na parlamentarnim izborima u mnogim državama, no ne i ući u vlast.

Musić primjećuje kako „u mnogim slučajevima kandidati krajnje desnice sami sebi ‘pucaju u nogu’ u poslednjim danima kampanje, jer njihov cilj često nije da preuzmu kormilo države pošto dobro znaju da nemaju lek za probleme sa kojima se suočava savremeni kapitalizam“. Pri tome, nastavlja, desničari „krajnje oportunistički pokušavaju da jašu na popularnom nezadovoljstvu i održavaju sebe kao večitu opoziciju“.

Vučićev primjer

Goran Musić pesimistično prognozira da „nije isključeno dolazak radikalne desnice na vlast, koja može da dobije prećutnu saglasnost političke elite i biznisa ako se kriza zaoštri“. Kao primjer takvog scenarija navodi Aleksandra Vučića za kojeg tvrdi da je „autoritarni političar koji vlada uz saglasnost Brisela, Washingtona, Moskve i velikog dela srpske javnosti, a sve zarad očuvanja ‘stabilnosti’ u regionu“.

Na sličnom tragu govori i Miloš Mitrović, navodeći kako Vučić „uživa veliku podršku EU, pre svega zbog kooperativnosti u vezi s pitanjem Kosova, pri čemu je sebe proglasio glavnim faktorom stabilnosti na Balkanu, što je navodna uloga koja se u EU takođe uvažava“.

„S druge strane njemu bliski funkcioneri i mediji neprestano forsiraju priče prema kojima Evropa Srbiju ugrožava, kako su se svi susedi urotili protiv Srbije, ali da ništa ne treba da brinemo jer nas čuva Vladimir Putin. Kreatori javnog mnenja i vlada jedva čekaju da neko ‘iskoči’ nekakvom navodno antisrpskom izjavom, pa da to postane centralna tema za opijanje naroda. Definitivno imamo sasvim dovoljno sopstvenih priča o ugroženoj naciji“, govori.

„Oni dakle nisu pretnja tradicionalnim nacionalnim elitama i krupnom kapitalu, već korisna alatka za plašenje biračkog tela i tupljenje oštrice otpora. U trenutku kada se kandidati radikalne desnice približe mogućnosti pobede na izborima, država, mediji i partije glavnog toka brzo reaguju širokom kampanjom protiv njih i time kupe političke poene. Svi oni za sada dakle nisu pretnja za establishment, već korisna strašila“, konstatira Musić.

Izbjeglice u fokusu napada

No, desnica ne jača samo na zapadu Europe, nego i na njenom istoku, pa i jugoistoku kojemu pripadaju i balkanske države. Ključnim uzrokom takvom procesu Fazlić smatra „udaljavanje od starih ideologija i novi pristup, jer ne žele biti ponovno optuženi za rasizam i fašizam“.

„Programe baziraju na antiimigrantskim pričama, ali iz ugla zaštite nacionalnog identiteta i odbrane zemlje. I ta retorika ima veliki odjek među stanovništvom, pogotovo u jeku migrantske krize. Glasači su već relativno zasićeni vladajućim strukturama i traže promjene“, dodaje.

Musić, pak, osnovnim uzrokom jačanja desnice u Europi smatra „nemogućnost socijaldemokratskih partija da sprovode program progresivnih reformi u doba duboke krize svetske ekonomije“.

„Partije levog i desnog centra već duže od tri decenije u praksi imaju istovetnu politiku i gube podršku glasača. Usled nepostojanja leve alternative, jedan deo tradicionalnih glasača socijaldemokratskih partija se okrenuo desnim populistima koje mediji predstavljaju kao jedinu antisistemsku snagu. Desnica za sada služi kao strašilo koje tera ljude da začepe nos i po ko zna koji put izađu na birališta i daju glas ‘manjem od dva zla'“, zaključuje Musić.

Izvor: Al Jazeera