Igre licemjera Elektroprijenosom BiH

Piše: Enes Ratkušić

Elektroprijenos Bosne i Hercegovine već duže vrijeme predstavljao je problem s kojim se niko u zemlji nije želio zamarati. Kako je za svaki razgovor takve vrste, pogotovo kad je riječ o ustoličavanju državnih firmi, neophodna saglasnost “dvije strane”, bolje rečeno – tri, ukoliko se dvije iz Federacije BiH uspiju upakirati u jednu, problem oživljavanja ove firme malo koga je zanimao. Ali, miris novca je sve promijenio. Kako se na računu našlo 300 miliona, samo dogovaranje je proteklo u vrlo konstruktivnoj atmosferi.

Volju za dijalogom nisu uspjela pomutiti ni evropska upozorenja da se u slučaju Elektroprijenosa BiH ima razmišljati o ulaganjima, a ne o krpljenjima budžetskih rupa. Dogovor između Dodika i Lagumdžije, u koji se više nego vidljivo uključio i Čović, naprasno je postignut. Preduzeće je formirano, izabrano je rukovodstvo na čelu sa Matanom Žarićem, nekadašnjim direktorom Elektroprivrede HZ Herceg Bosna, te dogovoreni iznosi koji se imaju sliti u entitetske budžete.

Sazrela za remont

Čak su i zakonske izmjene usvojene bez većih problema. Protivljenje SDA nije značilo ništa. Logično, kad se već zastupnici Zastupničkog doma Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine nisu obazirali na briselska upozorenja, šta im je moglo značiti protivljenje jedne političke stranke koja je ionako potisnuta iz odlučivanja na državnoj razini. Podsjećanja radi, postojeći zakon limitirao je svaku vrstu trošenja osim na investicije do 2016. godine.

Šta će se dalje događati teško je pretpostaviti, jer sasvim je izvjesno da nesporazumi, kad god je riječ o državnim institucijama, nisu zaobišli ni jednu, pa neće ni Elektroprijenos BiH.

Prvi “detalj” koji upada u oči jeste da Elektroprijenos BiH i jeste i nije državna firma?! Jeste državna, jer nije ni federalna niti je firma u vlasništvu manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Da je opet utvrdo državna, teško je prihvatiti kad su vlasnici kompanije dvije poludržave u ovoj državi, tj. Federacija BiH i Republika Srpska.

Dogovor između Dodika i Lagumdžije, u koji se više nego vidljivo uključio i Čović, naprasno je postignut. 

Druga stvar, koja je u cijelom slučaju veoma bitna, za svako razmišljanje o budućnosti ove firme, tiče se samog motiva njenog naprasnog konstituiranja. Temeljni motiv je u tih stotinjak miliona koje valja zahvatiti prije 2016. godine, preciznije rečeno prije izbora. Hoće li stotinu miliona biti dovoljno za zadržavanje postojećih političkih pozicija, pa i punjenje vlastitih džepova, kako na jednoj tako i na drugoj, pa i na trećoj strani, teško je zasigurno pretpostaviti, ali da će taj novac, odnosno njegovo trošenje biti u navedenoj funkciji – u to ne može biti nikakve sumnje.

Treći razlog koji ne potiče poseban optimizam kada je riječ o funkcioniranju Elektroprijenosa BiH u narednom periodu, tiče se samog odnosa prema akumuliranim finansijskim sredstvima. Sva igra je podređena onom manjem dijelu, predviđenom za entitetske budžete. O investicijama niti ko šta govori niti šta o jednom takvom poslu za shodno nalazi govoriti.

Lične ambicije

Zabrinutost Evropske unije treba potpuno razumjeti. Nikako u kontekstu priče o njihovom pretjeranom miješanju u unutarnja politička i druga pitanja u Bosni i Hercegovini. Evropa je u ovom slučaju opravdano zabrinuta, dobro poznajući praksu domaćih lidera, kojima lične ambicije predstavljaju temeljni razlog političkog angažmana.

Poznajući logiku poimanja politike u Bosni i Hercegovini, sasvim prirodno je da je Brisel zabrinut. Evropska unija naprosto hoće stabilnu elektroenergetsku infrastrukturu na svom tlu. Njeni predstavnici dobro znaju da Bosna i Hercegovina sa ovakvom elektroenergetskom skalamerijom, već odavno sazrelom za remont, ne može biti garancija stabilnosti u domenu prijenosa energije u ovom dijelu Starog kontinenta, i to je, suštinski gledano, jedini razlog zbog kojeg pomno prate zbivanja u novoustoličenoj firmi.

Evropa je u ovom slučaju opravdano zabrinuta, dobro poznajući praksu domaćih lidera, kojima lične ambicije predstavljaju temeljni razlog političkog angažmana.

Drugim riječima, evropske predstavnike, koji insistiraju na izboru menadžmenta, odnosno na izradi programa rekonstrukcije elektroenergetske mreže, ne zabrinjava odluka prema kojoj se stotinu miliona ima usmjeriti prema entitetskim budžetima. Ono od čega tamo opravdano strahuju jeste činjenica da bi u konstelaciji ovakvih političkih odnosa takva vrsta odluka mogla postati praksa, koja bi Elektroprijenos BiH ustoličila kao novu vrstu novog izdašnog proizvođača prihoda za političke potrebe.

Sasvim sigurno je da u EU strahuju od novih zakonskih izmjena po hitnom postupku, odnosno novih budžetskih rupa čije je pojavljivanje u ambijentu jedne neefikasne politike sklone isključivo prekomjernim trošenjima više nego izvjesno. S druge strane, njima je, također, poznato da su budžetske rupe samo usisni ventili na koje su prikopčane političke stranke, odnosno pojedinci zainteresirani za vlast ili ostanak u istoj – sasvim svejedno. To je, naravno, praksa koja ne osigurava ni minimum garancija kada je riječ o stabilnosti elektroenergetskog sistema u ovom dijelu Evrope, za koji su zainteresirani.

Omiljena floskula

No, i sama Evropa koja se prihvatila patronata nad logikom političkih zbivanja – u dobroj je mjeri kriva za takve varijante. Ona je, na koncu, u dobroj mjeri kreator političkog ambijenta u kojem živimo. Već skoro dvije decenije im je potpuno svejedno šta se i na koji način odvija u Bosni i Hercegovini, državi izvan njenog dvorišta. Ali sada, kad je riječ o njenoj energetskoj kičmi, pogotovo u eri opasnih promjena uzrokovanim događanjima u Ukrajini, kad je stanje u domenu energije u dobroj mjeri postalo neizvjesno, u EU postaju svjesni da se parcijalnim doradama i intervencijama ne može održavati stabilnost jedne frankenštajnske olupine. Sasvim je jasno da politički sistem u Bosni i Hercegovini u ovakvoj formi ne može garantirati bilo kakav zajednički projekat.

Evropske predstavnike ne zabrinjava odluka prema kojoj se stotinu miliona ima usmjeriti prema entitetskim budžetima. Ono od čega tamo opravdano strahuju jeste činjenica da bi u konstelaciji ovakvih političkih odnosa takva vrsta odluka mogla postati praksa, koja bi Elektroprijenos BiH ustoličila kao novu vrstu novog izdašnog proizvođača prihoda za političke potrebe.

Jasno je da bi za EU eventualno ispadanje elektroprijenosne sklopke, koje bi sutra moglo uzrokovati mrak u nekoj od članica njene zajednice, bio daleko veći problem od implementacije presude “Sejdić i Finci” i sličnih pitanja, koja se deklarativno preferiraju kao najvažnija. Upravo u tom licemjerju i jeste problem, zbog čega bi Brisel daleko više pažnje morao posvetiti karakteru vlasti i konačno se prestati sakrivati iza omiljene floskule “na vašim političarima je da se dogovore”. Ako je, uistinu, tako, neka ih onda puste da spiskaju sve pare Elektroprijenosa BiH. Svih 300 miliona, ako su u cjelokupnom slučaju samo posmatrači.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera