Igranje politike s čizmama na tlu

Piše: Michael Knights

Pitanje suvereniteta je osjetljivo u bilo kojoj zemlji, ali pogotovo na Bliskom istoku. Vlade su bile kritično oslabljenje zbog dozvoljavanja stranim vojskama da se previše zanose. Naprimjer, ajatolah Ruhollah Khomeini, ukazao je na devastirajuću upotrebu američko-iranskog dogovora o statusu snaga iz 1964. godine, za kojeg je tvrdio da je “sveo iranski narod na nivo niži nego što ga ima američki pas”.

U Iraku, mjestu dugotrajne okupacije koalicije koju predvodi SAD, Vlada je nedavno odbacila prisustvo i američke i turske “čizme na tlu”, navodeći zabrinutost za suverenitet. Međutim, u oba slučaja, prisustvo takvih snaga nije bilo ništa novo: to više govori o internim politikama između frakcija iračkih šiita i toga kako iračke grupe i stranci koji ih podržavaju više brinu o ravnoteži lokalne vlasti nego o pobjedi nad oružanom grupom Islamska država Irak i Levant.

Sukobljavanje oko povratka američkih snaga traje odavno. U junu 2011. godine, samo nekoliko mjeseci prije potpunog povlačenja američkih vojnih snaga, milicije koje je podržavao Iran ubile su 16 Amerikanaca kako bi istaknule svoj stav da snage SAD-a moraju otići.

Noćna mora koja budi Iran

Povratak američkih i drugih zapadnih snaga u Irak je noćna mora, koja budi Iran i njegove satelite u Iraku, pogotovo Badr, Kataib Hezbollah i Asaib Ahl al-Haq.

Ove milicije (i druge, kao što su sljedbenici Muqtada al-Sadra) prijetile su zbog prisustva 3.500 američkih vojnika sve od kako su se vratili 2014. godine, govoreći da će ubiti američke savjetnike ako budu prešli crvene linije kao one u uspostavljanju samo američkih baza ili direktnog naoružavanja kurdskih ili sunitskih paravojski bez uključivanja Bagdada.

Nedavno su grupe koje podržava Iran počele kontinuirani pritisak kako bi se koalicija koju predvodi SAD zamijenila s Rusijom i Iranom. Ovo je uključivalo neuspješne pokušaje da se prebaci komanda za rat sa Kombiniranog združenog operativnog centra na novi centar za dijeljenje obavještajnih podataka, u kojem će biti predstavnici Iraka, šiitskih milicija, Rusije, Irana, libanskog Hezbollaha i Assadovog režima.

Nedavni događaji odigrali su se u korist grupa koje pokušavaju oboriti koaliciju u Iraku koju predvodi SAD. U oktobru su američke specijalne snage učestvovale u kurdskim racijama u Hawiji, prilikom čega je jedan američki vojnik ubijen, i od tada su se pojavili drugi dokazi da su američke specijalne snage sa kurdskih prvih linija sporadično izvodile snajperske i minobacačke napade na ISIL.

Američki senatori John McCain i Lindsey Graham, posjetili su 29. novembra Irak i javno hvalili ideje da se proširi američko prisustvo od 10.000 ljudi, kao dio multinacionalnih kopnenih snaga protiv ISIL-a, i “da se neutralizira napredak šiitskih milicija u nekom obimu”, istakla je Graham.

Protivljenje grupa koje podržava Iran

Ovi komentari su se podudarili s komentarima američkog ministra odbrane Ashtona Cartera 1. decembra da će Washington angažirati “specijalne ekspeditivne snage da asistiraju iračkim i snagama kurdskih Pešmergi… koje su sposobne provoditi racije, oslobađati taoce, prikupljati obavještajne podatke i zarobiti ISIL-ove lidere”.

Iako je iračka Vlada u potpunosti podržala specijalnu jedinicu, jednu od brojnih takvih grupa koje već djeluju uz dozvolu Iraka, protivljenje Badra i drugih grupa koje podržava Iran je bilo toliko veliko da je premijer Haider al-Abadi bio prisiljen iznijeti svoju poziciju 2. decembra, rekavši: “Nema potrebe za stranim borbenim grupama na terenu. Svaka takva podrška i specijalne operacije bilo gdje u Iraku mogu se provesti samo uz odobrenje iračke Vlade.”

Kasnije je Abadi otišao još dalje, dodajući da će se iračka Vlada “baviti prisustvom stranih kopnenih snaga u Iraku ako njihovo prisustvo bude neprijateljski čin i kršenje iračkog nacionalnog suvereniteta”.

Abadi je, također, bio uvučen u ozbiljan spor s Turskom od kako su mediji objavili prisustvo 150 do 200 novih turskih vojnika, kao i teškog naoružanja u bazi za obuku u kurdskoj regiji na sjeveru Iraka. Ove snage angažirane su za bazu Zilkan u novembru, kako bi se pridružili 30 turskih trenera, koji su već tu radili od 2014. godine, da bi obučili arapske policajce da učestvuju u preuzimanju obližnjeg grada Mosula.

U jednoj od iračkih kompleksnosti, Saddamov režim i naknadne vlade koje su vodili šiiti, tolerirali su veliko kopneno prisustvo Turske od 15.000 pripadnika u područjima Regionalne vlade Kurdistana i konstantne turske zračne upade od ranih 90-tih.

Sve dok Turci budu držali kurdske interese pod kontrolom, bit će malo protivljenja ovom prisustvu iz Bagdada. Međutim, Bagdad je postao kritičniji prema tome od kako se turska uloga prebacila na savezništvo s KRG-om.

‘Kršenje iračkog suvereniteta’

Tridesetog jula Abadi je turske zračne napade na područja Radničke partije Kurdistana u kurdskim regijama sjevernog Iraka nazvao “kršenjem iračkog suvereniteta”.

Dodatne snage od 150 do 200 ljudi, kao i 35 naoružanih vozila u Zilkanu, dovele su do toga da Abadi 6. decembra objavi da je takvo prisustvo “ozbiljno kršenje iračkog suvereniteta”, koje Turska mora povući u roku od 48 sati, ili se suočiti sa “svim raspoloživim opcijama”, uključujući obraćanje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Turski slučaj je dobra ilustracija uloge koju politike imaju u debati o suverenitetu. Racija u Hawiji 22. oktobra izazvala je bijes među pristalicama milicija koje podržava Iran, ali ni u jednom momentu te pristalice nisu tražile nikakve restrikcije na ulogu koju u borbama imaju snage Iranske revolucionarne garde ili libanski Hezbollah u Iraku.

Iranski sateliti, kao što je Badr, uspostavili su paralelni sigurnosni sektor, s malo povezanosti s ustavnim iračkim lancem komande.

Poređenja radi, američki predsjednik Barack Obama podvukao je da je 16. aprila SAD bio posvećen tome da djeluje samo preko Abadijeve Vlade, dodajući da “svaka strana asistencija koja pomaže da se porazi ISIL mora ići preko iračke Vlade. Tako se poštuje irački suverenitet.”

Washington je konstantno ljutio predlagače direktnog naoružavanja Kurda i sunitskih Arapa zbog slanja vojne pomoći preko Bagdada.

Trenutno komešanje oko suvereniteta i “čizama na tlu” govori da mnoge od frakcija koje se bore protiv ISIL-a imaju veće prioritete nego da poraze teroristički pokret.

‘Sljedeći rat’

Za grupe kao što je Badr, Kataib Hezbollah i Asaib Ahl al-Haq hitnost da se porazi ISIL je mala, jer područja na kojem dominiraju šiiti ISIL više ne može pregaziti.

Osnovni strah za Badr i druge iranske satelite sada je da će ISIL poraziti rivalne snage – Vlada Iraka, iračka vojska, Pešmerge i koalicija koju predvodi SAD.

To se desilo u Tikritu. To je ono što će se desiti u Ramadiju i, na kraju, u Mosulu. Grupe kao što je Badr imaju imperativ da potisnu koaliciju predvođenu SAD-om prije nego što zasluga za pobjedu ode premijeru Haideru al-Abadiju i glavnom šiitskom političkom i religijskom establišmentu.

Grupe koje podržava Iran sve više vode “sljedeći rat” – bitku za kontrolu nad Irakom – čak prije nego je ovaj rat završen.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera