Oglasi

Idlib u zamjenu za avione Su-57

Je li Recep Tayyip Erdogan prodao sirijsku revoluciju?
Erdogan nije ostao pošteđen kritika zbog posjete Rusiji krajem augusta, tokom koje je viđen kako razgovara s Putinom i okrepljuje se sladoledom u prijatnoj atmosferiEPA-EFE

Piše: Moataz Ali

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan nije ostao pošteđen kritika zbog posjete Rusiji krajem augusta, tokom koje je viđen kako razgovara s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i okrepljuje se sladoledom u prijatnoj atmosferi.

U isto vrijeme avioni sirijskog režima zasipali su sela oko sirijskog grada Idliba, utirući put vojnoj operaciji prema Maaret al-Noumanu s ciljem da se preuzme potpuna kontrola nad autoputem Hama – Halep.

S druge strane, pojedini koji su stali u Erdoganovu odbranu nisu uspjeli opravdati njegovu posjetu i odabir vremena, nakon čega je izbilo više demonstracija na sirijskoj granici.

Na demonstracijama u Idlibu građani su palili fotografije predsjednika Turske, optužujući ga da je prodao sirijsku revoluciju, što je dovelo do pometnje na političkoj sceni i dodatno je zakompliciralo.

Početak eskalacije

Otkad su se ruske trupe krajem 2015. uključile u rat Siriji, kormilo se postepeno okretalo u pravcu sirijskog režima. Rusija je nastavila s operacijom ponovnog zauzimanja područja koja je oslobodila Slobodna sirijska vojska, a okončana je u zimu 2016.

Bombardirana su sva područja pod kontrolom pobunjenika na periferiji Halepa, što je rezultiralo njihovim povlačenjem u Idlib, jedinu potpuno oslobođenu pokrajinu.

Turska je početkom 2017. uložila diplomatske napore kako bi smanjila eskalaciju u ostalim područjima. Nakon pada većine oslobođenih područja u ruke Rusiji Erdogan je bio odlučan u namjeri da spriječi bilo kakvu invaziju na Idlib kako sirijska revolucija ne bi bila potpuno ugušena.

Tvrdio je da Turska ne može podnijeti još jedan priljev izbjeglica dotle da je zaprijetio Evropi da će otvoriti granice prema njoj ako Rusija izvrši invaziju na Idlib. To je navelo Angelu Merkel da 2018. izvrši pritisak na Putina da zaustavi invaziju, dok je Erdogan postigao sporazum o raspoređivanju turskih trupa na kontrolne tačke u Idlibu, što je bila priprema za otvaranje autoputeva  Halep – Hama i Halep – Latakija.

Zašto je Rusija ušla u Siriju?

Sirija je strateško područje za Rusiju na različitim poljima. Historijski gledano, strateški savez između dvije zemlje od sredine 1950-ih predstavljao je ravnotežu za tu regiju.

Nakon neuspjeha Staljina da dobije vojnu bazu u moreuzima Turske ili u Libiji, sirijske luke bile su najprikladnija alternativa za rusku flotu, imajući u vidu ulazak američkih marinaca u Liban 1958, kao i prijetnje turske vlade 1957. (koja je u to vrijeme bila proamerički nastrojena) da će izvesti invaziju na sirijski režim zbog podrške Kurdima.

S druge strane, u ovom stoljeću svjedočili smo sve većoj strateškoj važnosti geografskog položaja Sirije nakon što su zapadne zemlje 2009. pokušale produžiti plinovod od obala Arapskog zaljeva do Evrope, preko Jordana, Sirije i Turske.

Međutim, prisustvo ruskog utjecaja u Siriji ometalo je taj ogroman projekt, koji bi, ako bude okončan, utjecao na rusku dominaciju na tržištu plina u istočnoj i srednjoj Evropi. Stoga je projekt zaustavljen nakon pritisaka Rusije.

Američki plan u Siriji

Amerika je planirala zatvoriti Moskvi vrata za izvoz plina u Evropu preko Ukrajine, što je u konačnici rezultiralo podrškom demonstracijama u Ukrajini početkom 2014, koje su okončane dolaskom prozapadne vlade na vlast u toj zemlji.

S druge strane, američki projekt bio je zasnovan na naoružavanju sirijskih pobunjenika kvalitetnim oružjem kao priprema za svrgavanje Assadovog režima, čije bi mjesto zauzeo proamerički režim, u pokušaju da se zaljevski plinovod provede prema Evropi kroz Siriju.

Posljedice toga bile su primjetne u očitom napretku pobunjenika na sjeveru i u centralnom dijelu zemlje sredinom 2015, što je kulminiralo oslobađanjem čitave pokrajine Idlib i dijelova pokrajina Homs, Hama i Halep, te dovelo do napredovanja prema periferiji Latakije, uporištu vladajuće alevitske sekte, osim toga što su pobunjenici uspjeli osloboditi i pojedine četvrti Damaska.

No, ruski odgovor na naoružavanje sirijskih pobunjenika bio je iznenađujući. Putin je svoje trupe poslao u oktobru 2015. u Siriju, potpomognute najnovijim oružjem iz ruskog arsenala, koje je Rusija odbila poslati vojsci sirijskog režima zbog straha da će dospjeti u ruke pobunjenicima kao ratni plijen.

Ulazak ruske vojske u borbu rezultirao je time da stvari prevagnu u njenu korist. To je potaklo predsjednika Turske da izvrši pritisak na Putina da zaustavi borbe i spriječi dodatne gubitke oslobođenih teritorija, posebno Idliba, koji predstavlja stratešku dubinu za Tursku zbog blizine njenim granicama.

Međutim, sirijski režim i Rusija tvrdili su da ostanak Idliba van kontrole vlade u Damasku ometa povezivanje ekonomske prijestonice Halepa s Hamom i Latakijom te ostalim sirijskim primorskim gradovima, kao i to da grupa Hayat Tahrir al-Sham (HTS), koja se ranije dovodila u vezu s Al-Kaidom, kontrolira većinu oslobođenih teritorija.

Međutim, zahvaljujući diplomatskim naporima Turske, s ruskom stranom postignut je dogovor o integriranju HTS-a i drugih sirijskih frakcija u jednu, zatim da se teško naoružanje sirijskih frakcija povuče s granične linije između Idliba i ostatka sirijske teritorije, a na kraju i do rada na otvaranju autoputeva Halep – Hama i Halep – Latakija pod nadzorom Turske.

Hayat Tahrir al-Sham odbacuje sporazum u Astani

Više od dvije godine zemlje garanti sporazuma iz Astane pokušavaju provesti taj sporazum. Međutim, HTS ga je odbacio, pa je početkom 2019. pripojio još teritorija pod kontrolom drugih sirijskih frakcija, što je znatno zakompliciralo situaciju.

Rusija je optuživala Vladu Turske da sarađuje s HTS-om, te je, potaknuta time, pružila podršku pojedinim Kurdima na području Tall Rifata u Halepu kao svojevrsni pritisak na Tursku. Turska je zatim probala pripojiti Tall Rifat oslobođenim teritorijama na sjeveru tokom operacije "Maslinova grančica" (u martu 2018) kako bi Tall Rifat povezala s područjima oslobođenim u ofanzivi "Štit Eufrata" preko područja Afrin, što bi dozvolilo otvaranje kopnenog puta između južne Turske i Halepa.

Međutim, sukob interesa u toj regiji doveo je do napete situacije. Iran se usprotivio ulasku Turske i Slobodne sirijske armije u Tall Rifat, zbog blizine šiitskih uporišta Nubula i Zahre. Iran strahuje da se ne ponovi kriza sa šiitskim selima Kafraya i Al-Fu'ah u Idlibu iz 2017. Iran i sirijski režim tada su prihvatili da se njihovo stanovništvo evakuira na jug zemlje u zamjenu za to da opkoljeni pobunjenici iz Madaye i Zabadanija budu deportirani u Idlib.

S druge strane, neuspjeh pregovora između Turske i Rusije o Idlibu prošlog marta doveo je do početka oružanih operacija Rusije i sirijskih snaga protiv džihadskih frakcija u Idlibu, što je natjeralo Tursku (prema Reutersu) da naoruža neke od obližnjih frakcija oklopnim vozilima i protivtenkovskim raketama TOW kako bi odbile ruski napad.

Turska i pregovori s Amerikom

Nakon neuspjeha da postigne sporazum s Rusijom o Tall Rifatu ili Idlibu Turska je intenzivirala diplomatske pregovore sa SAD-om o ulasku na područja istočno od Eufrata i Manbij, kao dio svog rata protiv Radničke partije Kurdistana (PKK) i njenih različitih ogranka.

Ako Turska uđe u Manbij, Kurdi, koje podržava Rusija, u Tall Rifatu bit će opkoljeni sa sjevera, istoka i zapada. Tada Turska ne bi trebala odustati od sirijskog grada Jisr al-Shughura (u blizini Latakije i ruske zračne baze Khmeimim) u zamjenu za povlačenje Rusije iz Tall Rifata. To bi Rusiju ostavilo bez pregovaračkog aduta, čega se zapravo i boji, što ju je natjeralo da pojača napade na Idlib u pokušaju da izvrši pritisak na Tursku i njene saveznike da prihvate ruske uvjete.

U istom kontekstu, sirijski režim intenzivira svoje napade na gradove uz autoput Halep – Hama i uspijeva zauzeti strateško područje Khan Shaykhoun. Budući da se HTS odbio povući 20 km s teškim naoružanjem, otvoriti autoputeve ili se spojiti s drugim sirijskim frakcijama pod turskim nadzorom, Turska se zatekla pred teškim zadatkom rješavanja tog problema.

Savez Turske s Rusijom

Imajući u vidu Putinovo neslaganje s Erdoganom kad je riječ o Siriji, savez između njih dvojice nužan je zbog sve većih pritisaka Zapada na Tursku i Rusiju. Američka podrška demonstracijama u Ukrajini 2014. dovela je do toga da na vlast u toj zemlji dođe prozapadna vlada, samo 500 km od Moskve, kao priprema za njen ulazak u NATO i Evropsku uniju.

Amerika je u ljeto 2016. podržavala i neuspjeli pokušaj vojnog udara u Turskoj, stoga se savez Turske i Rusije na političkom, vojnom i ekonomskom polju smatra prijekom potrebom za obje države.

Nakon što je Turska primila raketni sistem S-400 u julu, Sjedinjene Američke Države zaustavile su izvoz borbenih aviona F-35 u Tursku, a Turski odgovor na to bio je da postoje brojne alternative. Krajem augusta, uporedo sa sastankom grupe sedam svjetskih ekonomskih sila (G7) u Francuskoj (iz koje je Rusija protjerana 2014. nakon aneksije Krima), Erdogan je posjetio Rusiju da bi prisustvovao Moskovskom međunarodnom zračnom i svemirskom sajmu.

Time je Erdogan poslao poruku zapadnom savezu da Turska namjerava kupiti ruske avione Suhoj Su-57, kao zamjenu za američke avione F-35. Na koncu svega, sukob interesa između Turske, Irana i Rusije, kao i odbijanje HTS-a da odgovori na ishode pregovora u Astani idu u prilog nastavku sukoba, a jedini je gubitnik u svemu tome narod Sirije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera Arabic

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.