Ibrahim Spahić: Ne shvatamo važnost svjetla koje iz Sarajeva izlazi u svijet

Festival Sarajevska zima ima energiju, nevjerovatnu energiju i ona ga drži živim, kaže Ibrahim Spahić (Al Jazeera)

Prije 36 godina zaživjela je Sarajevska zima, međunarodni festival koji će se kroz decenije etablirati u jedan od kulturnih simbola prijestolnice Bosne i Hercegovine. Za to vrijeme, Sarajevo je bilo domaćin desecima hiljada umjetnika iz cijelog svijeta, koji su glavni bh. grad otvorili ka svijetu i u njega donijeli dašak kulture iz svakog ćoška planete.

Ono što Sarajevsku zimu čini specifičnom je to što nije uskoprofiliran festival, već pokriva različite vrste umjetnosti – muziku, teatar, književnost, film…, uz radionice, susrete i dječji program. Radi se o neizmjernom bogatstvu različitih ukusa koji svake godine obogate kulturni život grada.

Od pokretanja, iz ideje začete 1984. godine, u godini Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, Festival je preživio mnogo problema. Tokom rata, ne samo da nije ušutkan detonacijama granata, već je bio snažan glas iz opkoljenog grada koji je u svijet slao poruke mira, poruke stradanja i otpora nekadašnje olimpijske prijestolnice divljaštvu koje se sručilo na njega.

Kako je preživio, to najbolje zna Ibrahim Spahić, direktor Festivala, koji je gotovo čitav radni vijek proveo boreći se za kulturu u Sarajevu, tvorac fenomena Sarajevske zime, izraza otpora degradaciji istinskih vrijednosti civilizovanog svijeta.

Sjećajući se 1984. godine, ovaj sarajevski entuzijasta i, kako sam kaže, utopist, kaže kako je prvobitna namjera kod pokretanja Festivala bila da se “sačuva priča poetike prostora Sarajeva”, uz značajan naglasak na njegovanju različitosti.

– Prije 36 godina imali smo jedan festival koji se zvao Poetika prostora Sarajeva, koji se oslanjao na Sarajevo, njegov stari grad, zatim Mostar i ostale bh. čaršije, u kojima se u kotlinama gradio urbani život, a s druge strane, na vrhovima su ih čuvale kule. Između ta dva prostora i unutar ovog grada, oblikovala se poetika koju smo pravili s raznim umjetnicima svijeta. Mnogi su danas znameniti članovi umjetničke zajednice u raznim zemljama. Iz toga se, pred Zimske olimpijske igre, izrodila ideja da se pokrene festival koji bi sačuvao priču poetike prostora Sarajeva, kao i olimpijski osjećaj za bliskost, kontakt i drugačije razumijevanje onoga što se zove kultura različitosti, priča Spahić.

  • Koja je bila osnovna ideja Festivala i jeste li je uspjeli kroz svo ovo vrijeme pretočiti u stvarnost?

– Radi se o potpunoj otvorenost svijetu, ali i otvorenosti svijeta za nas. Kada se zatvorimo na bilo kojoj razini, mi nestajemo. Topimo se. Danas vidimo da su komunikacije između ljudi iz Banje Luke, Sarajeva ili Mostara bolje nego među ovima što nam popiše mozak. Zbog toga su na Festivalu uvijek nastupali umjetnici iz svih krajeva zemlje, a dolaze i iz cijelog svijeta. Cijelo vrijeme smo gradili priču i poticali inspiraciju da se otvorimo prema svijetu i da se on otvori prema nama. Mi se jesmo otvorili, ali se zato zatvorio krug oko BiH.

Borba za dvoranu: Sami sebi zatvorili vrata

Dokle je došla Vaša borba za koncertnu dvoranu u Sarajevu, na koju se čeka već 20 godina?

– Borim se već 20 godina sa vlastima. Imali smo sve potrebne međunarodne ugovore, podršku iz inostranstva, projekte… Trebalo se kupiti 2.000 kvadrata za Sarajevo Concert Hall, gdje bi bilo sjedište filharmonije i vrhunskih talenata. I jednostavno – elita dolazi i plaća karte, jer imali bismo vrhunsku dvoranu sa najboljom akustikom u kojoj bi ljudi željeli nastupati. Imali smo priliku da budemo na velikoj mapi svijeta. I dok je Skoplje izgradilo svoju, Crna Gora je gradi, Beograd razmišlja o njoj, mi još nemamo tu dvoranu. Na čelu žirija projekta bila je čuvena Zaha Hadid, a pomoć nam je nudila čak i Amerika. Imali smo otvorena vrata i sami smo ih, iz sitnočaršijskih interesa, zatvorili. Dvadeset godina administracije, promjena regulacionih planova, prodaje zemljišta… I to i dalje stoji, dok se grade neboderi i hoteli. Pa pobogu, koncertna sala se može izgraditi i ispod hotela, ali to izgleda niko ne shvata.

  • Kako iz današnje perspektive vidite te početke i sav put koji je ‘Sarajevska zima’ prevalia do sada?

– Mislite kako se osjećam? Činjenica da se Sarajevska zima nijedne godine nije odgodila i da se uvijek održala kada je i trebala, čak i u ratu, mora me činiti ponosnim. Čak i 1992. godine, u vrijeme previranja, imali smo jedan performans, u kojem je nepregledna kolona merecedesa prošla kroz grad. To se zvalo Posljednja večera, što je možda bilo i simbolično. Poslije toga će Sarajevo pasti pod opsadu. Ta Posljednja večera, tokom koje je čuveni umjetnik Jusuf Hadžifejzović očajnoj i izbezumljenoj publici izveo performans u kojem je pucao u članove svoje porodice, bila je na neki način zloslutna, ali i oslobađajuća. Ljudi su postali svjesni šta im se događa u prelaznom dobu, prepoznali su na koji način se okrenula stvarnost u zemlji. Tako je počelo njihovo samoosvješćivanje, dok 1. marta nije izglasana nezavisnost Bosne i Hercegovine.

  • Festival je održavan i tokom rata, kada je davao doprinos odbrani slobode i civilizacijskih tekovina na našim prostorima. Kako ste to uspijevali?

– Lakše nego danas, vjerujte. U ratu smo obnovili i uspostavili kontakte sa svijetom i nastavili razvijati projekte, među kojima je bio i Sarajevo kulturna prijestolnica Evrope. Tada su čak 153 evropska grada bila vezana za Sarajevo. Čula se poruka koju šaljemo, a to su ljudi koji su imali legitimitet. Sa gradonačelnicima evropskih gradova i našim prijateljima iz Evropske unije smo dogovorili da se, specijalno za nas, Sarajevskoj zimi omogući pristup svim mogućim kulturnim institucijama. Sarajevo je i pod opsadom primilo nekoliko hiljada umjetnika koji su u njega dolazili sa snagama UNPROFOR-a, u kamionima, kroz tunel, s diplomatskim misijama… Imali smo velike sedmice italijanskog, francuskog, turskog filma… To je bilo nevjerovatno za jedan grad koji je bio pod opsadom.

  • Mogu li se ta otvorenost svijetu i bogatstvo različitosti koja se njeguje kroz Sarajevsku zimu dovoditi u vezu s vizijom građanske BiH koju ste propagirali i prije rata?

– O toj građanskoj BiH se tek danas priča, kada se pokušavaju promijeniti kostimi. Mi smo 1991. godine imali veliku konferenciju kada smo govorili o novom građanskom ustavu. Nakon velike rasprave, nametao se jasan zaključak – nema druge solucije za Bosnu i Hercegovinu nego sačuvati njeno građansko biće, raznolikost i povezanost. Tu smo rekli da BiH nije Jugoslavija u malom. Mi smo jedno društvo koje ima kohezivnu snagu. A Sarajevo nije raskrsnica, kako se voli govoriti, već je prirodno stanište. Raskrsnica je – idi mi dođi mi. To su pokazale Olimpijske igre, pa i naš Festival, koji je poslije Dubrovnika bio najznačajniji u bivšoj Jugoslaviji. No, to je sve stavljeno u stranu, jer je došlo do razaranja, prvo Vukovara, a potom Ravnog, Dubrovnika…, na kraju i Bosne i Hercegovine.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Rekli ste da je Festival u ratu preživljavao lakše nego u danas. Zbog čega?

– Kultura sada jedva preživljava. Ako govorimo o podršci kulturi i umjetnosti, gotovo da je nema, osim za nekoliko čaršijskih pojedinaca, što u ovom slučaju nije izuzetak koji čini pravilo, već izuzetak koji rastura kompoziciju. I to je zaista žalosno, jer očigledno ne shvatamo važnost svjetla koje iz Sarajeva izlazi u svijet. Ne mislim samo na opsadu, žrtve, atentat na Franza Ferdinanda, Olimpijske igre ili suosjećanje svijeta sa mukama koje je proživjela jedna evropska prijestolnica, već na sarajevsko energetsko grotlo koje otvara kreativnost i tjera druge da budu kreativni. Kod nas se diže frka i oko murala, osim onih koje vlasti odobravaju. Ne mogu se kultura i umjetnost odobravati. Kultura ne trpi ekskluzivnost, ona traži unutrašnju svjetlost. Traži da vidite u očima drugog da je barem zainteresovan dok može izdržati.

  • Festival je po dugotrajnosti i bogatstvu sadržaja već postao svojevrstan fenomen grada čija kultura, kako će mnogi reći, odumire. Otkud Vam ta silna energija za borbu očuvanje multikulturalnosti Sarajeva?

– Radim to iz inata. Kultura je osnovna stvar, to nije stvar egzistencije. U ratu su nam iz inostranstva govorili da će nam dati svu pomoć koja je potrebna, a ja sam odgovarao da je to besmisleno, jer nama treba oslobođenje, a ne pomoć. Kakav je to mir bez slobode, umjetnosti i kulture? Naš Festival ima energiju, nevjerovatnu energiju i ona ga drži živim. Zamislite da je neko poput Tvrtka Kulenovića u ratu morao spaliti svoje knjige i to da bi se mogao grijati dok piše nove knjige? To je čarolija. Energija se crpi uvijek iz zrelog razumijevanja i poznavanja svog djetinjstva. Djeca imaju pravo na snove, ali ako nešto ide naprijed i otvara im perspektivu, treba to iskoristiti. Kultura je važna da spriječi eroziju zemlje, kakva je sada u BiH, iz koje ljudi masovno odlaze.

  • Jeste li razmišljali o tome šta će biti sa Sarajevskom zimom u budućnosti? 

– Svjestan sam da je sve ovo što ja radim utopija. Kada mene ne bude tu, ko zna šta će biti s njim. No, s druge strane, hrabri me to što su generacije odrasle i obrazovale se uz Festival. Ako znamo da Sarajevska zima postoji 36 godina, onda znamo i to da je on edukovao pet-šet generacija. Evo recimo Dino Mustafić, sjajan čovjek koji je sa 14 godina bio moj volonter. Imao je 33 predstave. Znači, uz Festival je izrastao jedan odličan čovjek i umjetnik. To isto mogu reći i o piscima, muzičarima, fotografima i mnogim drugim ljudima koje je Festival izbacio na površinu. Čovjek sam koji vjeruje u u budućnost i zato ipak vjerujem da će on opstati uprkos svemu.

Izvor: Al Jazeera