Ibrahim Čikić – slijepi ‘snajperista’

Piše: Veseljko Koprivica

Može li čovjek sto posto oštećenog vida biti snajperista i terorista? Može – kad mu takvu dijagnozu uspostave izvršnim vlastima podobni policajci i sudije. Može li onda on dospjeti iza zatvorskih rešetaka i doživjeti neviđenu torturu? Može – kad se za taj nečasni posao nađu revnosni “izvođači radova”. Može li taj čovjek biti osuđen zbog toga što je sve to opisao u svojoj knjizi? Može – ako ga tuže oni koji su mu biografiju dopisivali zlostavljanjem iza zatvorskih rešetaka…

E, taj čovjek živi u Crnoj Gori, u Bijelom Polju, i zove se Ibrahim Čikić.

Početkom 1994. godine srpske i crnogorske vlasti uhapsile su 45 Bošnjaka (24 u Srbiji i 21 u Crnoj Gori), većinom političkih aktivista Stranke demokratske akcije. Optuženi su da su spremali oružani ustanak protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, a s ciljem odvajanja Sandžaka. U montiranim političkim procesima, vođenim u Novom Pazaru i Bijelom Polju, osuđeni su na 168 godina zatvora.

Među njima bio je i Bjelopoljac Ibrahim Čikić, stopostotni invalid, prema nalazima beogradskih i berlinskih oftalmologa (“trajno oštećenje vida 100 posto”). Tadašnja optužnica teretila ga je i za “planirano snajpersko djelovanje”. Uhapšen je u prostorijama Crvenog krsta u Bijelom Polju. Odveden je u zatvor u Foči (Bosna i Hercegovina), gdje je preživio stravičnu torturu. Danima njegova porodica nije znala šta se s njim desilo.

‘Knjigom nanio duševu bol’

Čikić je 31. decembra 1994. godine osuđen na dvije godine zatvora, ali je istog dana oslobođen, pod pritiskom međunarodne javnosti. Ali, time nije stavljena tačka na njegove nevolje.

Prebijen, izmrcvaren elektroškovima

“Mokar, prebijen, gladan i žedan, neispavan, izmrcvaren elektrošokovima, teturam ka izlazu. Jedva držim ravnotežu. Jaka svjetlost reflektora razara mi oči i mozak. Opet karakterističan zvuk koji prati udar elektrošok-uređaja i strahovit bol u testisima baci me pravo na glavu. Osjetih, još, isti udar na sljepočonici i pod pazuhom desne ruke. Uzeli su me dvojica krvnika ispod miški i odnijeli do umivaonika.” 

(Odjeljak Iz Čikićeve knjige Gdje sunce ne grije)

Ustvari, svi uhapšeni oslobođeni su na zahtjev tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, tokom mirovnih pregovora u Dejtonu 1995. godine, što je bio jedan od uslova za potpisivanje tog sporazuma.

“Četrnaest godina kasnije, oktobra 2008. godine, objavio sam knjigu Gdje sunce ne grije, u kojoj sam detaljno opisao sve torture, prozivajući imenom i prezimenom sve one koji su učestvovali u tom zločinu. Na spisku prozvanih našli su se Milo Đukanović, Momir Bulatović, Filip Vujanović, policajci iz Bijelog Polja koji su me mučili, zatvorski ljekar i drugi. Knjiga je objavljena u Crnoj Gori i za samo mjesec dana doživjela je dva izdanja i ogromne reakcije crnogorske demokratske javnosti”, priča Čikić.

I, šta se dešava? U maju 2009. godine protiv Čikića tužbu podnosi grupa čuvara zatvora u Bijelom Polju i zatvorski ljekar. U tužbi su tvrdili da im je Čikić knjigom nanio duševne boli. I tražili odštetu od 120.000 eura.

”Tužili su me trećerazredni likovi iz knjige u odijelima zatvorskih čuvara – Luka Bulatović, Milko Kljajević, Neđeljko Petrović, Dušan Obradović, Vukić Šuković, Blažo Marijanović, Radoman Vuković, Radojko Veličković, među njima i bošnjački ‘Sejdo Bajramović’ u mantilu zatvorskog ljekara, doktor Rasim Agić Zele”, sjeća se Čikić.

Umjesto da se sudi onima koji su ga nevinog uhapsili i mučili, počinje sudski proces protiv Čikića. Više od 100 intelektualaca tada je potpisalo peticiju podrške Čikiću. No, reakcija javnosti, medija i intelektualaca nije podstakla crnogorsko tužilaštvo da ispita Čikićeve navode iz knjige Gdje sunce ne grije i pokrene postupak protiv odgovornih.

Knjiga kao prvorazredna optužnica

“Više međunarodnih eksperata za istraživanje ratnih zločina i genocida raznih nacionalnosti javno su konstatirali da knjiga Gdje sunce ne grije ima karakter prvorazredne optužnice protiv vrha ratnog režima crnogorske vlasti i da policijska akcija ‘Lim’ sadrži dovoljno elemenata za pokretanje postupka za genocid nad Bošnjacima Crne Gore, posebno akcentirajući moj slučaj”, kaže Čikić.

Institucionalni mrak

“Još jedan farsa u zemlji institucionalnog mraka i ljudskog sljepila goreg od Ibrahimovog. Onima koji su osmislili cijelu ujdurmu i onima koji su vršili torturu nad tadašnjim liderima SDA niko nije sudio. Ni javnost, ni sudovi. Proces lustracije nikada nije započet, iako su visoki tadašnji državni funcioneri, sudije i policajci na istim ili češće višim pozicijama. Valjda su to i zaslužili?! Na sceni je kontralustracija i pranje biografija.”

 (Iz recenzije Miodraga Živkovića, nekadašnjeg lidera Liberalnog saveza Crne Gore)

On je u više navrata pozivao Vrhovnog državnog tužioca da ispita navode iz njegove knjige, ali nikada od njega nije dobio poziv.

“Iako je više eksperata za istraživanje zločina genocida javno u više navrata okarakteriziralo policijsku akciju ‘Lim’ kao genocid nad Bošnjacima Sandžaka, a njihove navode niko nikada nije demantirao dovoljno govori o ozbiljnosti optužbi koje sam iznio u knjizi”, rekao je Čikić.

Knjiga je imala tri izdanja.

“U svojoj knjizi Gdje sunce ne grije, čije je prvo izdanje objavljeno 2008. godine, Čikić je iznio autentično, dokumentarno i potresno svjedočanstvo, o (para)policijskoj torturi i montiranom sudskom procesu, kojeg je crnogorska vlast 1994. godine organizovala protiv vrha tada najjače stranke Muslimana/Bošnjaka u Crnoj Gori, Stranke demokratske akcije, i njihovih podržavalaca i simpatizera, među njima i protiv Ibrahima Čikića”, napisao je jedan od najpoznatijih crnogorskih intelektualaca Milan Popović.

Na promociji Čikićeve knjige crnogorski istoričar profesor doktor Šerbo Rastoder kazao je da je Čikićevo svjedočenje usmjereno ka zločinima nad bošnjačkim narodom tokom istorije, ističući da Čikić odbija da bude žrtva i objekat – “neko koga će i dalje gaziti”.

Dvadeset i tri godine šutnje

Krajem januara ove godine navršile su se tri godine od kada Čikić čeka od Ustavnog suda Crne Gore odgovor na žalbu povodom pomenute osuđujuće presude Osnovnog suda iz Bijelog Polja.

“Ove godine se navršavaju 23 godine od policijske akcije ‘Lim’. Dvadeset tri godine šutnje državnih organa Crne Gore, iako, prema istraživanjima međunarodnih eksperata za ratne zločine i genocid, policijska akcija ‘Lim’ ima više elemenata subjektivne i objektivne prirode koji se po međunarodnom pravu svrstavaju u najteži zločin protiv čovječnosti, preciznije genocid”, priča Čikić.

Nalogodavci i izvršioci tog zločina i dalje zauzimaju najviše državne poslove u Crnoj Gori i niko osim Čikića nije odgovarao za pomenuti zločin.

“Iako sam u najblažoj mogućoj formi opisao samo djelić strahovitog stradanja u dokumentarnoj knjizi Gdje sunce ne grije, ipak sam osuđen na novčanu kaznu. Sud je prilikom izricanja ove sramne presude vjerovatno, pošto u Crnoj Gori nije bilo lustracije i smjene (po)ratnog zločinačkog režima, želio ‘vaspitno’ djelovati na sve eventualne ‘Ibrahime’, a mene ekonomski uništiti i ušutkati za sva vremena. Jer, prvi put je u Crnoj Gori i Sandžaku ustala bošnjačka žrtva i javno, punim imenom i prezimenom, prozvala  zločince”, kaže Čikić.

Ističe da je podatke koje je iznio u knjizi potvrdio i izvještaj o stanju ljudskih prava u Crnoj Gori američkog Stejt departmenta i evropskog Komiteta Savjeta Evrope za sprječavanje torture i drugog nečovječnog postupanja i kažnjavanja. U njima se navodi da “policijski službenici i zatvorski čuvari muče i zlostavljaju uhapšene i zatvorenike, a tužilaštvo i sudovi ne istražuju te slučajeve…”

Čikić je član Međunarodnog ekspertskog tima za istraživanje genocida Instituta Kanada i član Društva novinara Bosne i Hercegovine.

I žrtva i svjedok užasnog zločina.

Izvor: Al Jazeera