I u smeću ima ‘čiste’ politike

Kad u štrajk stupe komunalni radnici, onda imamo kolektivni problem, jer smrad dotiče svakoga (Al Jazeera)

Piše: Enes Ratkušić

Svaki štrajk ima svoje metode izražavanja nezadovoljstva. Kad štrajkuju zaposlenici kakve firme zabrinuto je rukovodstvo. Kad to čine studenti, zabrinutost odglume u nadležnom ministarstvu ili na razinama dekanata. Kad protestiraju pobornici afirmacije ljudskih prava i sloboda, imamo besplatnu uličnu feštu. Međutim, kad u štrajk stupe komunalni radnici onda imamo kolektivni problem, jer smrad dotiče svakoga. On je nagovještaj moguće epidemije, podstrekač kolektivnog razmišljanja o stacionarima, najezdama štakora, pogrebima za metabolički manje spremne da izdrže…

U takvim slučajevima o razlozima, ma kakvi oni bili, najmanje se govori, jer opasnost od mogućih zaraza zamagljuje sve druge, zbog čega se ovakva vrsta štrajkova, koji pogađaju sve, u pravilu najbrže rješava. No, Mostar je i tu izuzetak. Grad na Neretvi je već petnaest dana zatrpan deponijama smeća. Radnici Komosa traže plate i integraciju dva komunalna preduzeća, odnosno ispunjavanje obećanja iz 2006. godine, kako se u Mostaru inače tretiraju zvanične odluke Gradskog vijeća.

Kad je o komunalnoj problematici riječ mogla bi se napisati opsežna studija, koja bi predočila najveći broj problema s kojima se Mostar suočavao u poratnom razdoblju.

Na “smetljištu” je uslijedilo novo “razračunavanje” na političkoj razini, između Stranke demokratske akcije i aktuelnog gradonačelnika Ljube Bešlića (HDZ BiH). SDA podržava radnike Komosa u njihovom traženju prava, dok Bešlić insistira na stečaju, pravdajući takvu vrstu insistiranja time da firma sa sredstvima kojima raspolaže ne može nositi terete obaveza. Bešlić je “u pravu”, ali zbog čega na stečaju insistira tek sada, mada problem traje godinama? I SDA je u pravu što podržava radnike javnog preduzeća Komos, “zaboravljajući” pritom da su podrškom sumanutim odlukama bitno utjecali na njihovo dovođenje u ovakvu poziciju. Šta je u pozadini javnosti je skoro nepoznato, mada bi se, kad je o komunalnoj problematici riječ, mogla napisati opsežna studija, koja bi predočila najveći broj problema s kojima se Mostar suočavao u poratnom razdoblju.

Naravno, obje strane su djelimično u pravu ili to nisu, s obzirom na to da do integracije komunalnih preduzeća nije došlo, a nije jer je svako, uprkos odluci Gradskog vijeća, imao vlastiti koncept razrješenja problema, apriori zasnovan na sistemu “prevare”. Koncept Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine se samo pokazao praktički djelotvornijim. Nakon što šefu povjerenstva za Mostar Norbertu Wintersteinu, podržavanom od nekih političkih krugova, nije uspjelo u Mostar dovesti novu firmu Alba, dva komunalna preduzeća otvorila su procese unutrašnjih promjena, svako na svoj način, prema bolje ili lošije “osmišljenim” instrukcijama. Javno poduzeće Parkovi otišlo je u stečaj, budzašto prodavši imovinu, ali na taj način izmirivši sve obaveze.

‘Zaboravljen’ stečajni postupak

U međuvremenu je Komos privatiziran 49 posto, dok je većinski vlasnik ostao Grad Mostar. Za razliku od Parkova stečajni postupak, na kojem tek sada insistira gradonačelnik, u Komosu nije nikada proveden, iako se zna da firma vuče višak radnika, prema kojima objektivno, sa slabom naplatom od 40 posto potraživanja od građana, uz sredstva Grada Mostara ne može izmiriti obaveze, odnosno redovna mjesečna primanja.

Međutim, to je samo dio problema. Javnosti je poznato da sveopće integracijsko nadahnuće, koje je u Mostar upuhnuo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Paddy Ashdown, nije rezultiralo bilo kakvim fuzijama, ne samo komunalnih firmi nego općenito, bilo kakvih, jer sve i dan-danas egzistira na tračnicama paralelizama. Umjesto burno najavljivane integracije dva, u Mostaru je niklo još nekoliko komunalnih preduzeća.

Međutim, ovdje se bježi od rješenja, jer se politika etablira u kreiranju, a ne u rješavanju problema.

Oficijelna priča da je integracija dva komunalna preduzeća pod ovakvim uvjetima nemoguća je, međutim, lišena svake osnove. To da se Parkovi, oslobođeno obaveza, ne žele integrirati s Komosom, koji grca u dugovima prema radnicima, priča je bez ikakve osnove. Ni razlozi koji dolaze s druge strane, o neriješenom pravnom statusu Parkova, koji nije ni D.O., ni D.O.O. nego je P.O. (po ovlaštenju, op.a.), koji, navodno, limitiraju takvu vrstu nastojanja, ništa su manje nesuvisli.

Takve priče, zapravo, zamagljuju suštinski razlog formiranja Komunalnog preduzeća od Gradske uprave, koje je, prema integracijskom konceptu, imalo zadatak “usisati” radnike i jednog i drugog preduzeća i na taj način riješiti sve moguće probleme. Međutim, ovdje se bježi od rješenja, jer se politika etablira u kreiranju, a ne u rješavanju problema.

Pravo na šutnju

Javnosti je, međutim, malo poznato zbog čega je Komos, bez obzira na navedene probleme, došao u stanje u kojem se nalazi. Djelimična privatizacija i loša naplata samo su dio, minijaturni dio problema. Glavni uzrok njihovih nedaća leži u činjenici da je gradska vlast prema dva komunalna preduzeća imala dijametralno različit odnos. Parkovima su sugerirani stečaj i prodaja atraktivog zemljišta, na kojem će kasnije, poput pečurki, nicati najatraktivnije vile političkih lidera HDZ-a BiH, dok je Komos praktički opljačkan.

Formiranjem novog komunalnog preduzeća Uborak 2007. godine Grad je Komosu praktički oduzeo dio imovine – deponiju, koja mu je, odlukom Predsjedništva Mostara, 1995. godine dodijeljena na raspolaganje i koja mu je, što je najvažnije, osiguravala najviše prihoda. Tim činom Komos nije samo razvlašćen i poslovno nokautiran, nego je na njegovom teretu ostalo i 16 radnika, koji su, po logici takve vrste prestruktuiranja, trebali preći u novoformirano preduzeće.

Za aktuelnog gradonačelnika milionski gubici, koje su oduzimanjem imovine Komosu napakovali gradski vlastodršci, nisu problem.

Iz finansijske perspektive, za sve ove godine Komos je na taj način ostao bez blizu 2,5 miliona eura, po osnovu naplate deponiranja otpada, plus nekih 750.000 eura po osnovu zadržavanja radnika koji su trebali preći u novoformiranu firmu. I sad, za aktuelnog gradonačelnika, milionski gubici, koje su im oduzimanjem imovine napakovali gradski vlastodršci, nisu problem, a blizu 160.000 eura jeste, koliko je potrebno za uvezivanje staža i druge formalnosti neophodne za prijevremeno penzioniranje viška radnika. Da ne spominjemo činjenicu da se Grad, također, obavezao da će problem viška radnika u Komosu rješavati prema programu zbrinjavanja ostalih zaposlenika Gradske uprave.

Zašto je javnost uskraćena za ovakvu vrstu informacija? Iz prostog razloga što svako zna ko se u Mostaru pita i ko kormilari u haotičnom i nedefiniranom statusu funkcioniranja gradskih vlasti, a svako kome je draga vlast, samim tim i stolica na kojoj sjedi, drži se najprisutnije sintagme iz američkih filmova: “Imate pravo na šutnju, jer sve što kažete može biti upotrijebljeno protiv vas.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera