I roditelji iz Vrbanjaca stižu u Sarajevo

Piše: Nedim Jahić

Etničko čišćenje i podjela zemlje sa sobom su povukli usputna prava i privlegije, poput onih na utvrđivanje istine, ispravnosti historijske perspektive, prihvatljivosti književnih djela, poželjnog pisma, te skoro pa službene religije određenog prostora. Međutim, činjenica povratka, koji se u javnosti često voli nazivati i “manjinskim”, suštinski svakim danom dovodi u pitanje opstanak etničkog ili religijskog ekskluziviteta većine u stvarima od općeg značaja kakvo je obrazovanje.

Ukoliko putujete iz Konjević Polja, da biste stigli do Vrbanjaca, u opštini Kotor Varoš, morate četiri puta preći entitetsku liniju razgraničenja. U zemlji podjela i granica, te mnogo različitih tabli koje svojom dobrodošlicom najavljuju razlike u statusu i pravima, povratničke zajednice Konjević Polja i Vrbanjaca danas povezuje problem diskriminacije u pristupu osnovnom obrazovanju za njihove najmlađe.

Pitanje Vrbanjaca se izgubilo u prijevodu i potpuno prenijelo na roditelje i djecu iz Konjević Polja kada su odlučili doći u Sarajevo po svoja prava.

U obje zajednice roditelji su se odlučili na bojkot nastave, uz primarni, ali ne i jedini zahtjev, da se u ovim školama ispoštuje obaveza iz Privremenog sporazuma o pravima i potrebama djece povratnika, koja se vezuje za mogućnost organizacije nastave iz tzv. nacionalne grupe predmeta po Nastavnom planu i programu koji bi izabrali roditelji-povratnici (moja okolina, poznavanje prirode i društva, bosanski jezik, historija, geografija). Od početka bojkota prošla su skoro dva mjeseca, a ništa se značajno nije promijenilo u stavu Ministarstva prosvjete i kulture bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, premda se svakog dana očekuje neko “novo” očitovanje resornog ministra Gorana Mutabdžije.

Međutim, pitanje Vrbanjaca se izgubilo u prijevodu i potpuno prenijelo na roditelje i djecu iz Konjević Polja kada su oni odlučili doći u Sarajevo po svoja prava, gdje su postavljanjem šatora ispred Ureda visokog predstavnika postali i “prijetnja po stabilnost”. Pritisak je doveo do toga da se u vezi s njihovim slučajem posljednje dvije sedmice lome koplja na konsultacijama ambasadora, prebacuje odgovornost između OHR-a i OSCE-a. Dakle, onog trenutka kada su Konjevičani stigli do Sarajeva njihova prava su postala bitna, a isto je tek tada postalo tema ozbiljne diskusije međunarodne zajednice.

Na marginama problema

S druge strane, Vrbanjci su ostali na marginama problema. Nakon početne euforije mediji su se sve manje bavili njihovom pričom, a u većini najava donošenja rješenja niko nije ni spominjao pitanje prava djece iz ovog kraja. Zbog toga su se i oni odlučili zaputiti se prema Sarajevu, kako bi napomenuli pregovarače da je njihov problem još prisutan, a oni – jedinstveniji i odlučniji nego ikada – da nastave s borbom za temeljna ljudska prava.

Područna škola u Vrbanjcima, zajedno sa školama u Zabrđu i Vaganima, pripada Osnovnoj školi “Sveti Sava”, sa sjedištem u Kotor Varošu. Prije rata je škola u Vrbanjcima funkcionirala odvojeno, a danas se, s ukupno 15 odjeljenja, nalazi na granici uslova za vraćanje statusa samostalne škole. Škola u Vrbanjcima je multietnička te, prema riječima roditelja, od ukupno 264 učenika 149 dolazi iz bošnjačke, 113 iz srpske, a dva učenka iz hrvatske zajednice. Sva odjeljenja prelaze broj od 18 đaka, te đaci iz različitih etničkih skupina godinama idu zajedno u školu. Uz ostvareni povratak, na početku prošle školske godine roditelji su dostavili popunjene anketne listiće Ministarstvu prosvjete i kulture RS-a, gdje je zatraženo da se poštuju njihova prava, te da se za tzv. nacionalnu grupu predmeta nastava za povratničku djecu organizira po Nastavnom planu i programu Zeničko-dobojskog kantona.

Škola u Vrbanjcima je multietnička te, prema riječima roditelja, od ukupno 264 učenika 149 dolazi iz bošnjačke, 113 iz srpske, a dva učenka iz hrvatske zajednice.

Anketni listići su dostavljeni 5. septembra 2012. godine, da bi nakon više od dva mjeseca šutnje tadašnji ministar Anton Kasapović, zatražio ponovno provođenje ankete, koju Ministarstvo i škola kasnije nisu organizirali. S tim u vezi roditelji su najavili i održali bojkot posljednja dva školska dana, 13. juna 2013. godine, kao upozorenje Ministarstvu i poziv da riješi situaciju. Međutim, problem Vrbanjaca je prošao bez odgovora, te se spisak 20 škola, u kojima se, prema tvrdnji Ministarstva, vrši nastava za nacionalnu grupu predmeta u RS-u, nije proširio zbog “nedostatka novca”.

Nakon sastanka s roditeljima, gdje su se oni pozivali na propise i garantirana prava, sadašnji ministar Mutabdžija, umjesto ponude rješenja, najavljuje sankcioniranje roditelja zbog odbijanja da pošalju djecu u školu. Prema tvrdnjama roditelja, federalni resorni ministar Damir Mašić je ponudio da entitet Federacija Bosne i Hercegovine preuzme troškove organiziranja nastave do kraja 2013. godine, no ova inicijativa je ostala bez odgovora iz Banje Luke.

Zaštita od ‘terora većine’

Roditelji su prihvatili čak i činjenicu da im neće biti isplaćen dječiji dodatak, ali su ostali čvrsti u svojoj odluci. Danas najavljuju podizanje tužbe za diskriminaciju, a pozvali su i članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine da zatraže mišljenje Venecijanske komisije u vezi s pitanjem prava na obrazovanje na bosanskom kao službenom jeziku. Također, roditelji iz Vrbanjaca zaključuju da je sama praksa i izrada plana i programa za razrede i predmete u osnovnom školovanju diskriminatorna, te da se na nizu primjera potvrđuje religijski i etnički ekskluzivitet, koji je, zapravo, suština problema primjene Nastavnog plana i programa RS-a u obrazovanju povratnika.

Upravo u tom kontekstu leži i veliki dio odgovornosti OSCE-a, koji više od deset godina nakon potpisivanja “privremenog” sporazuma sa početka priče, kao misija odgovorna za pitanje reforme obrazovanja, nije postigao željene rezultate u obračunu s etnocentričnim nastavnim planovima i programima te, zapravo, nije stvorio uslove da se obesmisle zahtjevi za odvojeno učenje predmeta kakvi su poznavanje društva, historija ili geografija. Posljednje analize idu i šire, pa i po pitanju predmeta maternjeg jezika, gdje suštinski ne bi bilo prepreka da se utvrde zajedničke čitanke i spiskovi lektira koje bi ravnopravno obuhvatale književnost svih naroda Bosne i Hercegovine i koristile se na časovima bosanskog/ srpskog/ hrvatskog jezika. Međutim, veliki dio odgovornosti snose i političke strukture, koje ne štite prava naroda koje predstavljaju, već zaštite “terora većine” i utemeljene diskriminacije zasnovane na teritorijalnoj podjeli.

Pitanje odgovornosti u Bosni i Hercegovini dolazi na dnevni red tek kada dođete sa šatorima i tako pokažete da ste istinski ozbiljni kada pričate o borbi portiv diskriminacije i osnovnim ljudskim pravima.

Konačno, ono što je borba Vrbanjaca i Konjević Polja nije pitanje zagovaranja segregacije, već suštinski treba proizvesti konačni standard i mišljenje o minimumu prava kolektiva u obrazovnom sistemu. Što je veća odgovornost nadležnih institucija u smislu osiguranja ravnopravnosti svih građana, bez obzira na etničku pripadnost, to je manji obim zahtjeva posebne zaštite brojno manjinskih kolektiva. Međutim, pitanje odgovornosti u Bosni i Hercegovini dolazi na dnevni red tek kada dođete sa šatorima i tako pokažete da ste istinski ozbiljni kada pričate o borbi portiv diskriminacije i osnovnim ljudskim pravima. Vijest koja ohrabruje je da će broj šatora rasti; to možete posmatrati i kao metaforu i kao stvarnost.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera