I nesreće mogu zbližiti i ujediniti ljude

Piše: Mladen Obrenović

Ono što u sanaciji šteta od katastrofalnih poplava prije dvije godine nisu mogle učiniti državne, entitetske ili lokalne vlasti, preuzeli su sami građani Bosne i Hercegovine. Okupljeni u neformalne skupine, sastali su se, uočili ključne probleme i kroz male projekte, tako bitne za sve građane bez obzira na vjeru i nacionalnost, krenuli u njihovu realizaciju.

Javili su se na projekt “Povjerenje, razumijevanje, odgovornost za budućnost – PRO-Budućnost”, koji provodi američka humanitarna organizacija Catholic Relief Services, i za malo novca učinili velike stvari. Negdje obnavljaju školska igrališta, drugdje lokalne ceste ili mostove, javne objekte, mjesna groblja ili pomažu rad vatrogasnih društava.

Uz konkretnu, materijalnu obnovu i građanski aktivizam, projekt je zamišljen i kao povezivanje ljudi iz različitih zajednica. Cijelu priču, donatorskim sredstvima kroz četverogodišnji projekt, podupire Američka agencija za međunarodni razvoj.

Povjerenje i razumijevanje

“Sve ove godine, radeći najprije u 30 općina u Bosni i Hercegovini, uglavnom preko entitetskih linija, spajali smo sredine koje su nekako prirodno okrenute jedna drugoj, ili koje su prije rata bile jedna općina, pa su razdvojene. Ulazeći u četvrtu godinu, broj općina se penje na 60. Osnovni cilj nam je izgradnja povjerenja među građanima svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini i da kroz svakodnevne aktivnosti pravimo pozitivno okruženje koje ohrabruje građane da jedni druge čuju i razumiju, ali isto tako, da se aktiviraju i zagovaraju pozitivne društvene promjene”, objašnjava Renata Dlouhi – Kastelic iz CRS-a.

Građani svoje projekte na terenu realiziraju uz podršku, između ostalih, nevladinih udruga, vjerskih zajednica, medija i različitih razina vlasti.

Fondacija Mozaik je zadužena za raspodjelu sredstava iz malih grantova PRO-Budućnost, kojima se financiraju projekti građana na terenu. Nakon što su se dogodile katastrofalne poplave, odlučeno je da se određena sredstva namijene kako bi se financirala obnova oštećene i uništene infrastrukture u nekoliko lokalnih zajednica, a u suradnji s građanima. 

“U tom smislu, to jeste potreba za izgradnjom povjerenja i razumijevanja. U momentu kad su ljudi poplavljeni, to nije stavljeno u drugi plan, ali smo razmišljali da ih povežemo i nešto konkretno uradimo”, dodaje Dlouhi – Kastelic.

Male stvari za pomirenje

I uradilo se. Putem tri javna poziva, preko Fonda solidarnosti, dodijeljeno je 580.000 konvertabilnih maraka (296.500 eura) za tu namjenu, a riječ je o raznim malim projektima, koji ne koštaju puno, ali mnog znače. U prosjeku je to, navode u CRS-u, po 5.000 eura “za obnovu male infrastrukture u zajednici koja nije ključna, ali koja nešto znači i što veći donatori ne mogu pokriti svojim sredstvima”.

“Sve su to male stvari koje im i dalje nedostaju, ali promoviraju pomirenje. Okupili smo neformalne grupe građana, nekoliko ljudi koji se udruže i po jasnim kriterijima realiziraju projekte na dobrobit svih”, dodaje Dlouhi – Kastelic.

Iako možda nekome neće zvučati grandiozno, priča o obnovi mosta i parka nedaleko središta Prijedora tamošnjem stanovništvu hoće. Isto je i sa sportskim poligonom u tešanjskoj mjesnoj zajednici Raduša, ali i drugim objektima u Modriči, Maglaju, Petrovu, Teočaku, Bratuncu i Srebrenici.

Jedan od projekata je i obnova vatrogasnog doma u Petrovu, općine na sjeveroistoku Bosne koja je dva puta teško stradala u poplavama prije dvije godine.

Vatra ne poznaje granice

“Svjesni smo da su sredstva ograničena i da je bilo potrebnije obnoviti dom zdravlja i škole, pa smo imali razumijevanja. Ukazala se prilika preko ovog projekta da nam obnove prostorije koje koristimo. U međuvremenu smo i dosta opreme nabavili, imamo motorni čamac za spašavanje na vodi, a u procesu smo i nabavke novog vatrogasnog kamiona”, kaže Dragan Petković, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Petrovo.

Ono što su projektom uspjeli postići jeste suradnja s kolegama u susjednim općinama, što Petković smatra ključnim. Podsjećajući kako “vatra ne poznaje ni granice, ni nacionalnosti”, hvali kolege iz Gračanice, ali i navodi kako su i Petrovčani pomagali na području Lukavca.

“Saradnja se i bez projekta unaprijedila, ali uz njega još i više, jer stalno komuniciramo. Procedura djelovanja je komplikovana, jer je određeno da naš načelnik zove njihovog, pa on to odobrava, ali to smo pomakli i spustili na nivo starješina – da se mi čujemo, jer koga ćemo zvati ako nećemo komšiju kad negdje gori”, objašnjava Petković.

Građani se sami okupljaju

Jedna od bh. općina koja je najviše stradala u katastrofalnim poplavama jeste Maglaj. Ako je šteta i sanirana, građani još uočavaju kritične točke koje zahtijevaju intervencije. Marinko Kelavić jedan je od onih koji su stvari odlučili uzeti u svoje ruke i sa skupinom istomišljenika krenuo je u akciju.

“Nisu to veliki projekti, ali i tako mali puno pomažu. Nažalost, da nije bilo poplava, mnogo toga ne bismo ni popravili. Dobrom voljom ljudi nešto se pokrenulo, i to je tako dobra i vrijedna stvar. Po prvi put se obična, neoficijelna skupina građana organizirala i mogla napraviti značajnu stvar u svojoj sredini”, priča Kelavić.

Svjestan kompleksnosti funkcioniranja raznih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i procesa odlučivanja, napominje da određene projekte uglavnom pokreće vladajuća politika na lokalnom nivou, čak i kad se radi o problemima mjesnih zajednica.

“Oni postavljaju svoje ljude, a kroz projekte ‘PRO Budućnost’ građani su se sami okupili i počeli raditi, dokazavši da se mogu organizirati, a njihovi projekti realizirati bez ikakvog političkog lobiranja i utjecaja. To je ogromna vrijednost”, ukazuje.

Groblje mnogo ‘govori’

Konkretno, u Maglaju su radili zaštitne ograde na mostovima, sanirali njihove temelje koje je voda potkopala, a sad pripremaju uređenje groblja na ulazu u grad, na kojem se pokapaju građani koji nisu islamske vjeroispovijesti.

“Ako hoćete vidjeti kulturu nekog naselja, otiđite na groblje, a ovo je bilo ruglo za cijeli grad, jer je bilo puno devastiranih spomenika. Oni pokojnici koji su imali nekog svog imaju uređene grobove, ali puno je onih koji nemaju više nikoga, pa smo to preuzeli na sebe. I sad u cijelom poslu sudjeluju i Bošnjaci, i Hrvati, i Srbi. Mali projekt, ali puno znači za zbližavanje ljudi”, zaključuje Kelavić.

Baš kao što kaže taj Maglajlija, ali i žitelji drugih sredina u kojima se realiziraju projekti koje podupire USAID, a realizira CRS, očito je riječ o malim projektima koji su veliki za sve ljude kojima koriste, baš kao i zajednicama kojima pomažu. U takvim pričama most više neće biti objekt preko kojeg se prelazi s jedne obale na drugu, nego simbolično sredstvo zbližavanja ljudi. A takvih mostova Bosna i Hercegovina i dalje treba.

Izvor: Al Jazeera