Oglasi

I mostarski Srbi žele u političku arenu

Kad su se mostarski Srbi okupili zbog sudjelovanja u politici, postali su 'poželjna udavača', kaže njihov predstavnik Dušan Golo.
Vrijeme je da budemo ravnopravni, participiramo u vlasti, ali i raspodjeli budžeta i zapošljavanju, poručuju mostarski SrbiTanja Valić / Tanjug

Piše: Mladen Obrenović

Mostarski Srbi odlučili su svoju sudbinu sami rješavati i određivati. Nezadovoljni načinom na koji se problemi srpske zajednice u Mostaru, ali i Hercegovačko-neretvanskom kantonu rješavaju posljednjih 20 godina, građanske i kulturne udruge, uz podršku Srpske pravoslavne crkve i nekih stranaka, odlučili su za početak ući u političku arenu.

Smatraju da je politika ključ za rješenje problema iz kojih će slijediti rješenje ekonomskim i egzistencijalnih problema, ali i ostvarivanja drugih prava – poput prava na posao u institucijama sustava i javnim poduzećima, obrazovanja na maternjem jeziku i pismu, veće vidljivosti na kulturnoj i umjetničkoj sceni.

Okupljeni oko Koordinacionog odbora srpskih organizacija u Mostaru, koji je oformljen prije četiri mjeseca i kojim predsjedava Dušan Golo, za početak su se odlučili izboriti za status konstitutivnog naroda, ravnopravnog s drugim dvama narodima na tom području – Bošnjacima i Hrvatima. U tom smislu inicirali su izmjene Izbornog zakona, ali i Statuta grada Mostara.

„Posljednjih 20 godina dva su većinska naroda na liste svojih stranaka stavljali srpske predstavnike, ali ti ljudi nisu zastupali interese Srba, nego stranačke interse, niti su rješavali egzistencijalne probleme svog naroda. Zato i nismo bili politički narod, niti se moglo čuti za nas. Sad kad smo se konačno okupili, odjednom smo postali jako interesantni svima da nam govore kako smo 'poželjna udavača'“, primjećuje Golo.

Ima dugogodišnje prijeratno iskustvo u politici, pa uvjerava kako se položaj Srba u Mostaru mora prvo rješavati političkim putem. Potom se, smatra, stvaraju pretpostavke za poboljšanje ekonomskog položaja i otvara prostor za dolazak kapitala koji otvara radna mjesta, tako nužna mladim ljudima. Po njemu, samo će to spriječiti odlazak i „odliv mozgova“ s mostarskog područja.

Na pitanje gdje su mladi ljudi u politici, priznaje kako bježe i od političkog angažmana i javnog eksponiranja.


Dušan Golo, predsjednik Koordinacionog odbora srpskih organizacija u Mostaru [Tanja Valić / Tanjug]

„Uglavnom ja dajem izjave posljednjih mjeseci, a drugi to izbjegavaju jer razmišljaju kako ovo nije područje gdje se može ponašati slobodno sa bezbjedonosnog aspekta. Zato se i javlja određeni otpor. Uostalom, lako je biti Srbin u Beogradu ili Banjaluci, ali nije u Sarajevu i Mostaru. To je velika razlika“, smatra Golo.

Ne žele da ih nazivaju povratnicima

Iako su se počeli vraćati svojim domovima nekoliko godina nakon rata, Golo ne prihvaća da se Srbe na mostarskom području - a u samom Mostaru i desetak okolnih sela ima ih otprilike 5.000 (prije rata bilo ih je 30.000) - naziva povratnicima. Većina njih bavi se poljoprivredom, baš kao i Golo koji uzgaja krumpir i urod plasira u Norvešku, i od toga žive.

„Nije problem proizvesti, nego plasirati, jer nema ništa organizovano ni od onih ljudi koji imaju kapital, niti je država to uredila. Ljudi su prepušteni sami sebi i nakupcima na milost i nemilost. Kad bi to bilo kontrolisano, a ovdašnji ljudi su jako vrijedni, nesporno bi da bi uspjeli od svog rada živjeti i doći do kapitala“, ukazuje Golo.

I Goran Kosanić, generalni sekretar Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta, ukazuje kako „onaj ko nema neki dobar zanat u svojim rukama, teško prolazi“. Žali se kako je „Srbima jako teško, zapravo nemoguće naći posao u državnim i društvenim institucijama“.

„Posao i jeste ključna stvar za povratak. Zato se i tako malo njih vratilo, jer od čega će živjeti? Djeca su se već negdje snašla, a roditelji će se vratiti kad dobiju neku penziju. Perspektive za mladog čovjeka nema i to je žalosna istina. Pokušavam se boriti protiv toga. Vodim kulturno društvo i okupljam mlade ljude, dajem im prostor da se iskažu. Oni se trude da budu dio grada i jedna su od rijetkih svijetlih tačaka ovdje. Ostaje činjenica da smo najveći izvoznici u svijetu, ali intelektualnog potencijala“, upozorava Kosanić.

Primjećuje i on kako Srba nema u gradskoj i kantonalnoj administraciji, ali i tvrtkama koje su u lokalnoj nadležnosti, ali i dodaje kako „u Mostaru nema ni mjesta za Mostarce – bez obzira jesu li Srbi, Hrvati ili Bošnjaci“.


Tragovi rata još su vidljivi na mostarskim ulicama [Tanja Valić / Tanjug]

„Na birou je najviše Mostaraca, a svi ostali imaju posao. Mostarci su definitivno ugroženi i tu Srbi dijele sudbinu svojih sugrađana jer se puno ljudi slilo u grad, rodbinskim vezama zauzeli su državne ustanove i jake firme, pa nema nikog u njima – ni onih koji su živjeli, ni onih koji su se borili za Mostar, nije bitno na kojoj strani“, žali se Kosanić.

Tri maternja jezika

Iz iskustva svog sina ukazuje i na problem nepostojanja barem njegovanja, ako ne i drugih modela nastave na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Dok je obitelj bila u izbjeglištvu u Srbiji, Kosanićev mlađi sin kao maternji jezik učio je srpski. Kad je došao u Mostar tokom osnovne škole učio je bosanski, a u srednjoj školi – hrvatski.

„I koji mu je, sad, od ta tri jezika maternji? Doduše, sve je imao odlične ocjene iz jezika. Dakle, može se dijete prilagoditi, ali da ima svog jezika – još uvijek nema. Radi novih pokoljenja treba uvesti srpski jezik u škole da bi ta djeca bar znala čitati i pisati na svom jeziku“, kaže Kosanić.

Značajnu ulogu u poduci mladih mostarskih Srba svom jeziku i pismu ima Srpska pravoslavna crkva koja djecu okuplja dva puta mjesečno u Vladičanskom dvoru, sjedištu Eparhije zahumsko-hercegovačko i primorske.

Uz spomenutu Prosvjetu te druge organizacije i udruženja, značajna je i uloga Srpskog pjevačkog kulturno-umjetničkog društva Gusle, čiji predsjednik Radislav Tubić ukazuje na važnost očuvanja jezika, kulture, identiteta, tradicije. Hvali i članove društva kojeg vodi, jer su među njima i magistri, diplomirani inženjeri i pravnici, djeca koja su odlični učenici, te vjeruje da je pred njima svijetla budućnost. I stoga ponavlja priču o identitetu.

„Šta je narod ako jednog dana izgubi svoj jezik, kulturu i običaje? Zato, kao Srbi, moramo sačuvati svoje i dati ovom gradu ono što je uvijek imao – mješavinu kultura tri naroda. Jedino Mostar kao tronožac u svakom obliku može imati uspjeh i biti grad kakav je nekada bio – moderan i evropski, grad pun prosperiteta, ali i primjer za okruženje i Evropu“, smatra Tubić.


Radislav Tubić, predsjednik SPKUD Gusle [Al Jazeera]

Podsjećajući kako Mostar ima tri kulture na jednom mjestu, navodi kako je „nužno svijetu prikazati to bogatstvo, iskoristiti prirodne i historijske potencijale te stvoriti grad kao kulturni centar koji će privlačiti slične, manje slične ili potpuno različite kulture“.

„I u tom smislu Srbi moraju da sačuvaju identitet, ali i upoznaju istočne i zapadne kulture. Što ih više upoznaju, to su bogatiji. Po samom rođenju moramo da upoznamo svoju kulturu, ali moramo znati i kako je prenijeti drugima. Na svijetu manjeg naroda na ovolikom geografskom području sa raznovrsnijom kulturom i običajima – nema. To ne treba predstavljati kao manu, nego u veliku vrlinu i najveće bogatstvo“, zaključuje Tubić.

Ako nema posla, mladi odlaze

Na kraju, Golo cijelu priču ponovno vraća na politiku i potrebu sudjelovanja srpskih predstavnika u gradskoj i kantonalnoj vlasti jer će samo kroz rješavanje ustavno-pravnog statusa, kaže, uspjeti rješavati sva ostala prava.

„Kad bismo uspjeli ostvariti prava koje nam daju zakonski propisi, dakle samo da jedna petina radi, ne bi bilo nezaposlenih Srba s obzirom na naš broj. Statut kaže da zapošljavanje u gradskoj administraciji, primjerice, mora odražavati strukturu stanovništva 1991. godine, što znači od 500 zaposlenih da radi 100 Srba. Sad ih ima 30, u kantonu još i manje, a u javnim preduzećima zanemarivo. Samo da to riješimo, uz sve ostalo, bio bi to ogroman uspjeh jer kad mladom čovjeku ne daš mogućnost da se zaposli i zasnuje familiju – on ode“, kaže Golo.

Vjeruje kako su mostarski Srbi „konačno izašli iz crne rupe i postali poželjni za razgovore i s političkim strankama druga dva naroda, međunarodnom zajednicom, medijima...“

„Mnogo smo toga tražili, ali nikad ništa nismo dobili. Konačno smo se nametnuli kao sagovornici i vjerujem da više neće moći raditi bez nas i da nas ništa ne pitaju, računajući na 'svoje' Srbe. Vrijeme je da budemo potpuno ravnopravni, da participiramo u vlasti i odlučujemo o raspodjeli budžeta i zapošljavanju“, zaključno poručuje Dušan Golo.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.