I dalje smo taoci Karađorđeva

Premijer Srbije govori o dostojanstvenom obilježavanju stradanja Srba, dok mediji bliski njemu objavljuju ratnohuškačke tekstove (Dragan Stankovi? / Tanjug)

Piše: Ratko Femić

Bogu dragom fala i svim silama univerzuma pa se vaterpolo reprezentacije Srbije i Hrvatske sreću u Kazanju, a ne negde u ovom našem balkanskom kazanu. Gde ćeš vrućom utakmicom na uzavrelu atmosferu.

Inercija od obeležavanja dvadesetogodišnjice ”Oluje” – u Hrvatskoj vojnom paradom u Zagrebu i “za dom spremnim” vašarom u Kninu, a u Srbiji parastosima, komemoracijama i raspirivanjem antihrvatske histerije – još traje i preti da se sa stranica ratnohuškačkih medija premesti u naše živote. Znamo da su kod nas utakmice naročito rizične po regionalni mir.

Celu proteklu nedelju propagandna mašinerija je danima manipulisala pobedom, odnosno sudbinom nesrećnih ljudi, žrtava “Oluje” u kojoj je svoju debelu zaslugu imala i politika Beograda. Ono što je pre 20 godina gurano u drugi plan sada se pokušava nadoknaditi.

U ono vreme vest o padu Krajine RTS je emitovao u 17. minutu. Dvadeset godina posle danima smo bombardovani dokumentarcima, svedočenjima i interpretacijama krajiškog fijaska.

Uspostavljen je Dan sećanja na stradale i prognane Srbe u ratovima 90-ih, i Dan žalosti povodom 20 godina od progona Srba u akciji “Oluja”, ali je uz to šireno i antihrvatsko raspoloženje.

Takve godišnjice stradanja treba da postoje i opominju, da sećanjem na žrtve i nesrećne sudbine preživelih podsećaju i na greške iz prošlosti i teraju nas da se zamislimo da li je moglo drugačije.

Meni najtužnija scena iz Knina bila je ona koju je odlučno prekinula novinarka Nataša Božić kada je ućutkala grupu ljudi koja je klicala ustaške parole. Potez novinarke bio je na mestu i u tom ludilu je pokazao da ima ljudi spremnih da mu se odupru, ali iza nje u masi koja je klicala stajali su ljudi sa decom u naručju, a u levom uglu kadra bio je jedan dečak od nekih desetak godina koji je salutirao nacističkim pozdravom, rukom iskošenom prema nebu.

Umesto dostojanstvenog odnosa prema žrtvama i izvlačenja istorijskih pouka javnosti je poručeno da ne treba da se letuje na hrvatskom primorju, vox populi na društvenim mrežama je govorio i o bojkotu hrvatskih proizvoda, a provladine novine ubeđivale su nas na naslovne strane da smo vojno nadmoćniji od Hrvata.

Nacionalistički performansi

Zašto Dan sećanja nije uspostavljen ranije? Da nije bilo hrvatske parade, verovatno ne bi bilo ni tog dana u Srbiji. Kao u slučaju hrvatske i srpske tužbe i kontratužbe za genocid i ponuda da ako Hrvatska povuče svoju tužbu i Srbija odustane od kontratužbe. Tako je i danas – ako vi prestanete da slavite, mi odustajemo od sećanja.

Vojislav Šešelj ponovo je izveo nacionalistički performans u kojem je zapalio hrvatsku zastavu. To je bilo u skladu sa atmosferom koja je vladala u Beogradu.

Da Bog ovde nije štedeo kad je raspoređivao budale potvrdile su i komšije. U Hrvatskoj, barem po onom što se moglo saznati iz medija, Dan pobede i domovinske zahvalnosti zaključen je ustaškom terevenkom na koncertu Marka Perkovića Tompsona na kojem se iz publike klicalo “za dom spremni”, “ubij Srbina”.

Meni najtužnija scena iz Knina bila je ona koju je odlučno prekinula novinarka Nataša Božić kada je ućutkala grupu ljudi koja je klicala ustaške parole. Potez novinarke bio je na mestu i u tom ludilu je pokazao da ima ljudi spremnih da mu se odupru, ali iza nje u masi koja je klicala stajali su ljudi sa decom u naručju, a u levom uglu kadra bio je jedan dečak od nekih desetak godina koji je salutirao nacističkim pozdravom, rukom iskošenom prema nebu.

Nedavno je Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine rekao da “osovina” koju su počeli bivši predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a koja je dovela do plana o podeli Bosne i Hercegovine i do ”Oluje”, traje i danas i uskraćuje budućnost građanima na prostoru bivše Jugoslavije.

Dakle, građani Srbije, Hrvatske i BiH i dalje su taoci sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i politike koja je iz toga proizašla. Veoma moguće i smisleno jer ovde ni danas, posle obeležavanja opominjuće dvadesetogodišnjice ”Oluje”, i mnogih drugih komemoracija žrtvama, ne fali bučnih davalaca tuđe krvi.

Ratnohuškačka propaganda

Na vlasti su naslednici zastupnika politike koja je i dovela do jugoslovenske tragedije, čak i neki koji su direktno učestvovali u njenom sprovođenju. Hrvatska je uputila protestnu notu Srbiji zbog Šešeljevog paljenja hrvatske zastave, ali od radikala su danas i opasniji i moćniji ovi radikali u ilegali.

Kad se izliže borba protiv korupcije, istanji se priča o investicijama koje samo što nisu došle, kad narod ogugla na hapšenja, onda se mora preći na poznati teren – pronalaženje neprijatelja kojim će se ljudi baviti umesto svojih problema.    

Hrvatska se sprema za parlamentarne izbore, a zaoštrena nacionalistička retorika odličan je mobilizator glasača. U Srbiji nije vreme redovnim izborima, ali se šuška da bi moglo biti vanrednih. U sudaru dve predizborne kampanje opet bi stradali srpsko-hrvatski odnosi koji su ionako unazađeni. Posle toga džaba je smeškanje za kamere, šetnja u Knez Mihailovoj ulici ili rukovanje na Trgu Bana Jelačića.

Evo, posle turbulencija u odnosima Beograda i Zagreba, kao i Beograda i Sarajeva premijer Srbije Aleksandar Vučić predlaže jedan zajednički dan sećanja na sve žrtve ratova na tlu bivše SFRJ. To već postaje šablon.

Imamo mi onoliko ozbiljnih problema koji su nam zajednički, a nemaju veze sa međunacionalnim odnosima, ali se o njima ne da razmišljati od raznih drugih, nametnutih tema.

Osećanjima građana lako se manipuliše, a slugeranjski mediji rado će pristati na ulogu u propagandnoj mašineriji koja može da izazove prijateljski blagi smešak ili smrknuti pogled pokornog građanina spremnog da postane topovsko meso.

Premijer Srbije i dalje pruža ruku mira, govori o dostojanstvenom obeležavanju stradanja Srba tokom ”Oluje”, bez vređanja i pretnji, gradi se nevešt, dok mediji bliski njemu ohrabruju građane da bi iz sukoba sa Hrvatskom izašli kao pobednici.

Jedan tabloid, blizak vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci, na naslovnoj strani je objavio ratnohuškački tekst u kome poredi vojne kapacitete Srbije i Hrvatske i slavodobitno zaključuje naslovom ”Hrvati nemate šanse”. Ko veli, jednom smo već razbucali NATO, pa što ne bismo ponovili taj trijumf sad kad je i Hrvatska u Alijansi. Valja podsetiti da se prema Vašingtonskom sporazumu napad na jednu državu članicu ima smatrati napadom na ceo Savez. 

Zatim se pokreće hajka protiv lidera DS-a Bojana Pajtića, jer je u vreme kad je Hrvatska slavila ”Oluju” bio na letovanju na Brionima. Meta je nacrtana, a po Novom Sadu su osvanuli grafiti “Smrt Pajtiću”.

Etnička policija je tih dana imala pune ruke posla tako da su još neke javne ličnosti upecane na neprikladnim mestima tokom obeležavanja” Oluje”. 

Pre samo godinu dana, momci sa šahovnicom na rukavu, hrvatski specijalci koji su verovatno učestvovali u paradi povodom ”Oluje”, bili su srdačno primljeni u Srbiji jer su došli da pomognu građanima ugroženim poplavama. Tada je nesreća ujedinila region, medila su razna usta o pomoći čoveku u nevolji, nisu se postavljala pitanja ko je Hrvat, ko Bošnjak, a ko Srbin.

Izgleda da nas može približiti samo neka apokaliptična sila. Kad je nema, ostaje nam da pevamo dodole ili da čekamo da nas pogodi neki armagedon, ako se ne potučemo u međuvremenu.

A imamo mi onoliko ozbiljnih problema koji su nam zajednički, a nemaju veze sa međunacionalnim odnosima, ali se o njima ne da razmišljati od raznih drugih, nametnutih tema.

Na primer, slučaj hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka, čoveka koji je otišao trbuhom za kruhom u daleki Misir i postao talac džihadista.

Dok ljudi bežeći od bede odlaze iz naših plemenskih državica, talaca sastanka u Karađorđevu, elite se spremaju za izbore i učvršćivanje pozicija paleći masu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera