Hvala Vam, gospodine predsjedniče

Jadni Donald Trump.  

U danima nakon što su ga republikanski senatori oslobodili, predsjednik SAD-a se, kao i obično naljutio.

Na nacionalnom molitvenom doručku jutro nakon njegovog političkog spasenja, Trump je potvrdio, još jednom, da nije upoznat, blago rečeno, sa mnogima od 10 zapovijesti, posebno one koja moli vjernike da ne „svjedoče lažno protiv svog susjeda“.

Umjesto tog, Trump se upustio u oštru kritiku protiv „susjeda“ u Washingtonu i dalje koje on smatra odgovornim za njegov opoziv u Zastupničkom domu po dvije osnove – opstrukcija Kongresa i zloupotreba moći.

„Kao što svi znaju, naša velika država i vaš predsjednik su prošli kroz strašnu kušnju zbog nekih veoma neiskrenih i pokvarenih ljudi“, rekao je Trump.

„Učinili su sve što je moguće da nas unište i time su mnogo povrijedili našu naciju.“

Trumpov ponekad nekoherentni „govor“ je, klasičan izraz onoga što psihoanalitičar Sigmund Freud prepoznaje kao „projekciju“ – „pripisivanje nepoželjnih osjećaja ili emocija nekome drugom, umjesto da priznamo ili pozabavimo se sa neželjenim osjećanjima.“

Ustav na aparatima

Iako bi on to teško to priznao, sumnjam da je Trumpov već krhki ego izdržao razjarujuće udarce prije i poslije njegovog opoziva i narednog „montiranog procesa“ u Senatu kako ga je Hamid Dabashi prikladno nazvao u mišljenju na Al Jazeeri.

Umjesto da nastavljam napadati Trumpa i njegovu nepostojanu psihu, ovih dana mu se zahvaljujem. Da, zahvaljujem mu za ono što su njegov opoziv i oslobođenje sada ustanovili izvan svake razumne sumnje o predsjedničkoj poziciji, američkom Ustavu, Kongresu i Americi.

Trump je očito dokaz da sentimentalni izraz da svako može postati predsjednik SAD-a nije sentimentalan izraz.

Američki momci i djevojčice sada znaju da ako izrastu u narcise i rasiste bez truna introspekcije, kajanja ili empatije, i oni mogu postati lideri „slobodnog svijeta“.

Oh i Trumpova putanja od ljudskog „brenda“ do Ovalnog ureda učinila je jasnim toj istoj hrabroj djeci da ako nauče lagati tako lagano kao što dišu dok se rugaju zakonu i pristojnosti da prigrabe bogatstvo kao TV zvijezda realitija, imaju šanse da ih jednog dana zovu gospodine ili gospođo predsjedniče/ice.

Zaista, budući predsjednici koji polažu zakletvu trebali bi reći: „Hvala Vam, gospodine predsjedniče“ što ste konačno i jasno učinili čudnom svetu zakletvu „da…ću čuvati, štititi i braniti Ustav SAD-a“.

Američki Ustav je na aparatima već decenijama. Richard Nixon je ilegalno bombardovao Kambodžu. Bivši američki predsjednik George W. Bush izvršio je invaziju na Irak i špijunirao je Amerikance ilegalno. Potom su Bush i bivši potpredsjednik Dick Cheney dopustili CIA-ji, Odbrambenoj obavještajnoj agenciji i američkoj vojsci da ilegalno muče „zatvorenike“.

‘Može raditi šta želi i kad želi’

Barack Obama, bivši profesor prava i bivši američki predsjednik, rekao je da će on učiniti nešto u vezi ilegalnih radnji kao predsjednik, ali nije. Vremenom je on doprinio ilegalnim radnjama držeći otvorenim tamnice zaljeva Guantanamo i ubijajući nedužne ljude dronovima u pravno sumnjivom stalnom „ratu protiv terorizma“.

Trumpov ogoljeni pristup milo za drago s Ukrajinom – čineći vojnu pomoć ovisnom o javnoj objavi krivičnog istraživanja porodice Biden – bio je sigurno u skladu sa popustljivim stavom njegovog prethodnika spram navodne nadmoći Ustava.

Jedan od Trumpovih advokata tokom pogrešnog suđenja u Senatu, harvardski emeritus profesor prava koji je postao omiljeni lik na kablovskoj televiziji, Alan Dershowitz je rekao senatorima: „Ako predsjednik napravi nešto za što vjeruje da će mu osigurati izbor u javnom interesu, to ne može biti vid odnosa milo za drago koji rezultira opozivom“.

Dershowitz zastupa stav da Trump i bilo koji drugi predsjednik može raditi šta god želi, kad god želi, kome god želi, iz kojeg bilo razloga i nema ništa što Kongres može i treba uraditi da to zaustavi.

Implicitno ako ne eksplicitno naslijeđe Trumpovog oslobađanja je to da se predsjednik mora smatrati pravnim utjelovljenjem države i, kao takav, šta god predsjednik uradi, iz kojeg god razloga, to je, de facto, uvijek u interesu države.

Diskreditovana priča o američkoj izvrsnosti

Ohrabren, Trump je istjerao svoje neprijatelje koji su svjedočili tokom saslušanja u Zastupničkom domu da je prvi potez ukrajinskog predsjednika bio „neprimjeren“ i da je predstavljao milo za drago.

Ljutnja i odhukivanje zbog Trumpove čistke ambasadora Gordona Sondlanda i potpukovnika Alexandera Vindmana (i njegovog brata blizanca advokata Nacionalnog vijeća sigurnosti) trajali su nešto duže od ciklusa vijesti prije predavanja brzom izvještavanju o demokratskom vijeću u Iowi i izborima u New Hampshireu.

Nakon što je to brzo izblijedilo, pojavile su se dvije činjenice: Dershowitz je bio u pravu vezano za predsjednikovu nekažnjivost i tzv. lider „slobodnog svijeta“ žarko želi provesti čistke neprijatelja kao svaki diktator kojeg američki mediji, već dugo rado ismijavaju.

Zadovoljan sam što su Trump i njegovi saučesnici ukinuli dodatnu, luckastu, diskreditovani priču o američkoj „izvrsnosti“.

Srećom, još jedan mit koji je implodirao tokom Trumpovog opoziva bila je ideja da SAD uživa u tri „ravnopravne“ grane vlasti.

Istina je, Demokrate iz Zastupničkog doma su ga opozvale, ali Trump je znao da će ga njegovi odani Republikanci osloboditi koji su bili sretni da oponašaju poslovične majmune koji ne vide, ne čuju i ne govore zlo.

Osmišljeni šou

Glavni sudac John Roberts dao je cijeloj, tužnoj šaradi odobrenje sudskog integriteta i ozbiljnosti „predsjedavajući suđenjem sa stoičkom suzdržanošću“ kako je rekao New York Times. (Lider većine u Senatu Mitch McConnell dodijelio je Robertsu „zlatni čekić“ za pretvaranje).

Nije bilo „suđenja“. Nije bilo svjedoka. Bio je to „šou“ osmišljen da pokaže da Senat i Vrhovni sud nisu postali transparentni instrument u službi moćnika, već da su vršili svoje ustavom zaštićene „dužnosti“.

Ipak, zahvalan sam Trumpu što je ogolio ovu jadnu pantomimu.

Konačno, šta se da zaključiti iz reakcije Amerikaca na Trumpov opoziv koji nije opoziv?

Njegove pristalice, zaslijepljene svojom nepopustljivom, opadnošću nalik na kult, ostaju uvjereni u njegovu nevinost i posvećenost da „Ameriku učini ponovo sjajanom“ – šta god to značilo. Njegovi protivnici, depresivni, ljuti i ožalošćeni svoju su frustraciju iznijeli na Twitteru ili MSNBC-ju.

Možda je vrijeme za američko proljeće. Možda je vrijeme da se Amerikanci koji tvrde da preziru način na koji je Trump preobrazio i unakazio Ameriku skinu s Twittera i TV-a i masovni izađu na ulice – ili još bolje na izbore – i otarase ga se.

Možda jesam zahvalan, ali nisam optimističan.

Izvor: Al Jazeera