Oglasi

Husnija Kamberović: Tito je bio antifašista, stvorio je veliku državu

Oni koji su pokušavali stvoriti veliku Srbiju ili veliku Hrvatsku nisu mu ni do koljena, kaže historičar Husnija Kamberović.
Šta se tiče posljednjeg rata, tu se već suočavamo sa nečim što se zove negacionizam, a ne revizionizam, kaže KamberovićUstupljeno Al Jazeeri/Facebook

Univerzitetski profesor historije Husnija Kamberović uvijek je spreman iznijeti mišljenje o historijskim temama. Pridržavajući se načela da se u svim javnim raspravama učesnici polemika trebaju oslanjati isključivo na naučno utemeljene i provjerene historiografske činjenice Kamberović spada u red ljudi koji historiju ne koristi kao materijal za ideološke obračune.

Ali, svjestan da je zloupotreba historije proces koji se odvija neprekidno i nekontrolirano, odlučio se na pokretanje internetske platforme za promoviranje komeptentnih historiografskih sadržaja pod naslovom Historiografija.ba.

Potreba za postojanjem portala ovakvog profila još je i veća kada se zna da živimo u vremenu gdje je svakome dozvoljeno iznositi javni sud o historijskim zbivanjima i vremenu u kojem se neprekidno, iz veoma neprincipijelnih i pogrešnih pobuda, rade revizije historijskih istina.

Govoreći o motivima, Kamberović kaže da je „cilj portala je da predstavi našu historiografiju svijetu, te da trendove iz svjetske historiografije približavamo našim naučnicima. Mislim da time možemo pomoći dalji razvoj naše nauke, ne kao zatvorene nauke, nego otvorene prema svijetu. Mi ne smijemo biti mitomanska nauka nego dio moderne svjetske historijske nauke“.

  • Historiografija.ba je platforma za objavljivanje historijskih sadržaja i koliko je meni poznato jedina takva u zemlji. Koji je motiv bio presudan da se pokrene jedna takva stranica?

Kao i na svim drugim poljima rada tako je i u historiografiji razmjena informacija vrlo važna za razvoj nauke. Iako suvremeni kanali komunikacije omogućavaju da se lako dolazi do knjiga, časopisa i slično, meni se činilo korisnim na jednom mjestu pokušati pratiti šta se to objavljuje u našoj historiografiji i preko ovog portala prezentirati svijetu, jednako kao što pokušavamo pratiti šta se to u svijetu objavljuje, a što se tiče naše povijesti. Osim toga, informiramo o naučnim konferencijama, promocijama, stipendijama za doktorante i slično.

Jednostavno, cilj portala je da predstavi našu historiografiju svijetu, te da trendove iz svjetske historiografije približavamo našim naučnicima. Mislim da time možemo pomoći dalji razvoj naše nauke, ne kao zatvorene nauke, nego otvorene prema svijetu. Mi ne smijemo biti mitomanska nauka nego dio moderne svjetske historijske nauke.  Portal historiografija.ba se dobro razvija, imamo dobru posjećenost i nadam se da ćemo širiti mrežu suradnika, kako iz Bosne i Hercegovine tako i iz svijeta.

  • Zanimljivo da je historija na našim prostorima, u BiH i na području bivše Jugoslavije, još uvijek narativ koji oblikuje svakodnevni život. Zašto još uvijek društva na ovim prostorima ne mogu historiju ostaviti u prošlosti?

Ključni problem je u tome što se kod nas historija upotrebljava u političke svrhe.  Njome se manipulira i umjesto da nam pomogne da bolje razumijemo prošlost kako bismo bili u stanju graditi bolju budućnost,  suočeni smo sa stalnim pokušajima da izgradimo bolju prošlost radi opravdavanja sadašnjosti. Nikako da shvatimo da historiju ne možemo popraviti, ali je uz pošteni i profesionalan pristup možemo razumjeti i graditi bolju sadašnjost i bolju budućnost.  Nama trebaju bolja sadašnjost i bolja budućnost, a ne bolja prošlost. Doduše, ima i onih kojima je sadašnjost odlična, pa samo traže opravdanje u prošlosti.

  • Neminovno je da se dotaknemo i tema kao što su historijska relativizacija činjenica i revizija historijske istine. Da li je relativizacija historijskih činjenica proces kojim upravlja ideologija?

U ozbiljnoj nauci se historijske činjenice ne mogu relativizirati, jer su one „čvrste kao kamen“, kako to često ponavlja jedan moj stariji kolega. Pitanje je samo kako postupamo s tim činjenicama, odnosno da li se prilikom intepretacije tih činjenica pridržavamo historiografske metodologije. Ako ne – onda dopuštamo da ideologija interpretira prošlost, a to nikako nije dobro ne samo za prošlost, nego nije dobro niti za sadašnjost. Ideologija nije dobar saveznik prilikom historijskih istraživanja. Ona vodi u ono što obično nazivamo historijski revizionizam.

  • Historijski revizionizam jako je rasprostranjen na području cijele bivše Jugoslavije a najveća „žrtva“ tog procesa je historija Drugog svjetskog rata i njeni antifašistički sudionici. Kako smo se doveli u situaciju da su danas, u velikoj mjeri, Tito i partizani čovjek i grupa koji se nalaze „s pogrešne strane historije“?

Ima povjesničara koji smatraju da je besmisleno govoriti o stranputicama historijskog revizionizma, jer je sasvim normalno da se historija revidira, stalno propituje i iznova interpretira u skladu sa novim povijesnim izvorima i novim saznanjima. O tome sam i sam imao priliku razgovarati sa mnogim kolegama povjesničarima iz Evrope, koji ne prihvataju postojanje razlike između revizije i revizionizma. Mnogi, međutim,  smatraju kako je revizija, u smislu novih propitivanja, normalan i poželjan proces u historiografiji kao nauci, a revizionizam, kao pristup koji povijesna zbivanja podređuje suvremenim političkim interesima, vrlo je štetan za nauku. Tako shvaćen revizionizam zahvatio je tokom 1980-ih godina jugoslavensku historiografiju o  Drugom svjetskom ratu.

Pokazalo se da je revizionistička slika Drugog svjetskog rata bila priprema novoga rata. Umjesto Tita, partizana, Save Kovačevića ili Boška Buhe,  stvoreni su novi heroji s kojima su se novi ratnici identificirali (Draža Mihailović je postao dobrica, četnici su heroji i antifašisti, a ne zločinci i fašističke sluge i tako dalje). Da bi se počeo novi rat prosto je bilo nužno izgraditi revizionističku sliku Drugog svjetskog rata, odnosno – prije krvavog rata trebalo je okrenuti historiju Drugog svjetskog rata naglavačke i izgraditi nove heroje s kojima će se novi ratnici identificirati.

  • I narativi koji se ispisuju o socijalističkoj Jugoslaviji nerijetko poprimaju „fantastične“ obrise. Uzmimo za primjer tezu koja se često može pročitati u masovnim medijima o tome kako je Tito bio jedan od najvećih ubica 20. vijeka. Kako je moguće iznijeti takvu tezu, učiniti je istinitom, a pri tome ne iznijeti niti jedan valjan dokaz za svoje stavove?

Tito će sigurno još dugo biti predmet različitih interpretacija, kako u historiografiji tako i u javnom životu. Ono što je sigurno je da je bio na čelu jednog pokreta koji je iz Drugog svjetskog  rata izašao kao pobjednički, na strani antifašističkih sila, i da je jedino njemu od svih naših „velikih“ povijesnih ličnosti uspjelo stvoriti veliku državu – Jugoslaviju. Oni koji su pokušavali stvoriti veliku Srbiju ili veliku Hrvatsku nisu mu ni do koljena. Zato ga sada i napadaju! Njegova politika nije uvijek bila u stanju izdržati test povijesti, on sam nije bio bezgrešan i znao se obračunavati sa svojim protivnicima, kako onima prije rata, tako i ratnim i poslijeratnim, ali je njegovu ulogu nužno promatrati u kontekstu vremena i okolnostima u kojima je on djelovao i mjeriti aršinima njegovog vremena, a ne u kontekstu vremenu u kojem mi živimo i mjeriti našim aršinima.

  • Još konkretnije, da li je Goli otok bio „jugoslovenski Gulag“ i mogu li se staljinistički zločini na bilo koji način mjeriti i uspoređivati sa represijama koje je u ime države provodio policijski aparat Jugoslavije?

Goli otok je crna mrlja u historiji jugoslavenskog komunizma i on ima određene sličnosti sa sovjetskim gulazima, mada su se jugoslavenski komunisti pokušavali odvojiti upravo od tog sovjetskog uticaja. Na Golom otoku je bilo nekoliko logora (barem četiri), i bio je glavno, mada ne i jedino mjesto, gdje su internirane pristaše Informbiroa.  Bilo je tu različitih vidova nasilja, tu se umiralo, iako to nije bio logor smrti, a oni koji su prošli kroz Goli otok, mnogi posve nevini, nosili su tu traumu sa sobom čitav život. To je strašna priča koja je dugo bila tabu u našoj historiografiji. Sada već o tome jako puno znamo, ali ima prostora da se to dalje ozbiljno istražuje.

Posebno mi u Bosni i Hercegovini imali bismo razloga da to istražujemo, zato što mnogi tvrde da su prava nasilja na Golom otoku počela kada su u logor došle grupe „Bosanaca“ koje je UDBA instruirala da razbijaju međusobnu povezanost logoraša (neki tvrde da je među ovim „Bosancima“ koji su dolazili na Goli otok bilo puno kolaboranata iz Drugog svjetskog rata, pa su zbog toga i bili tako okrutni u obračuni sa informbirovcima, koji su uglavnom bili komunisti). Treba imati u vidu da su ovaj logor otvorili komunisti koji su prethodno sami prošli brojne zatvore i logore u međuratnoj Jugoslaviji i jako su dobro znali kako se logoraši mogu međusobno solidarizirati i šta sada treba činiti da se to onemogući. Jednostavno, u komunizmu niste mogli stvarati ilegalne opozicione skupine, jer su komunisti prethodno prošli sve izazove ilegalnoga rada i poznavali su sve metode tajnog organiziranja pa su svaku ilegalnu skupinu lako otkrivali.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Nisu se mogli praviti nikakvi savezi u logorima i zatvorima, jer su komunisti i to prethodno savladali da savršenstva i odlično su znali kako se treba odnositi prema zatvorenicima kako bi se natjerali na „preodgoj“. Istraživanje sudbine ljudi iz Bosne i Hercegovine na Golom otoku je izazov pred našom historiografijom. Još samo kada bi nam otvorili arhive o tome.

Ima tu još jedna važna stvar u vezi s ovim: ne može se ovim nasiljem prema Informbirovcima na Golom otoku zasjeniti velika važnost jugoslavenskog odvajanja od Sovjetskog Saveza 1948. godine. To odvajanje je doista imalo ogroman uticaj na odnose u svijetu u drugoj polovici 20. stoljeća.

  • S druge strane, koristeći navodno demokratsko pravo, u Srbiji su počele sudske revizije, recimo Draži Mihailoviću kojima se želi dokazati da su pravne procedure bile „pogrešne“ a ukidanjem presude mijenjao bi se karakter historijske istine. Čemu tolika potreba da se „ospori“ uloga NOB-a u borbi protiv fašizma?

To što su u Srbiji napravili sa Dražom Mihailovićem je izraz suvremene većinske Srbije. U tome je sudjelovao i veliki broj historičara. Bilo je pokušaja da se na isti način rehabilitiraju i Milan Nedić i još neki srpski lideri iz vremena Drugog svjetskog rata, ali to nije prošlo.  Mada, treba i to reći, ni socijalistička historiografija o Drugom svjetskom ratu nije u svemu bila sjajna. Ona je, doduše, napravila odlična istraživanja, imali smo obrađene gotovo sve detalje ratnih događanja, ali je, ipak, nedostajalo iznijansiranosti u interpretacijama. Drugi svjetski rat je predstavljan u crno-bijelim bojama, a zapravo je to bio jedan vrlo slojevit rat, a socijalistička historiografija nije vodila računa o dinamici promjena tokom rata, što je ostavilo prostora za revizionističke udare u postsocijalističko doba.

Tako smo tek sredinom 1980-ih saznali o tzv. martovskim pregovorima partizana i Nijemaca 1943, a trebalo je proći puno više vremena da bi se saznalo ko je stvarno stajao iza masakra muslimana u Kulen Vakufu ili Koraju 1941. godine.  Ali, bez obzira na pojedine greške koje je i NOP činio, valja sve to promatrati u kontekstu tadašnjeg rata. Činjenica je da su srpski seljaci činili većina pobunjeničke mase 1941, te da se diferencijacija na partizane, koji će ostati dosljedni borci protiv fašizma, i četnike, koji su ubrzo postali obični fašistički saveznici, odvijala u jesen 1941. godine. Saradnja raznih pobunjeničkih skupina prije definitivne diferencijacije te ustaničke mase se mora razumijevati u kontekstu tadašnjih odnosa.

Ali, bez obzira na sve, presudna uloga NOP u borbi protiv fašizma je nepobitna historijska činjenica. Jugoslavenski antifašistički pokret je bio najveći takav pokret u Evropi u toku Drugog svjetskog rata i to niko ne može osporiti. Naravno da taj pokret nije bio podjednako snažan u svim dijelovima Jugoslavije. Najsnažniji je bio u Bosni i Hercegovini. Problem je bio u poslijeratnoj apsolutnoj identifikaciji antifašističkog pokreta i komunizma, mada je antifašistički pokret uspio upravo zbog toga što je bio mnogo širi od komunističkog pokreta.

No, to svođenje antifašizma isključivo na komunizam se pokazalo katastrofalnim na kraju komunističkoga doba, kada su se mnogi, odričući se komunizma počeli odricati i antifašizma vjerujući da je to normalna stvar. A nije normalna stvar! Dok su poslijeratni komunisti, koji jesu bili vodeća snaga antifašističkog multinacionalnog pokreta u ratu, sve antifašističke vrijednosti sebi pripisivali, sada bi neki da im poreknu bilo kakve vrijednosti, te da konstruiraju neke nove, nacionalne antifašizme. Ali, budući da to nema nikakvo povijesno utemeljenje – nema ni dugoročnu perspektivu.

  • Kako se historija 20. vijeka, posebice ona iz perioda ’41. – '45, predstavlja u školskom sistemu Bosne i Hercegovine, ako imate saznanja u srednjim školama a kako na univerzitetima – na jednom radite kao nastavnik?

Naše je školstvo podijeljeno i velikim dijelom ideologizirano. Ono je odraz naše društvene podijeljenosti, pa tako i udžbenici historije dijele tu sudbinu. Imamo tri nastavna programa, nameću se tri istine (ja sam apsolutno protiv toga), a što se tiče univerziteta, tu postoji puno više slobode. Ja lično pokušavam mojim studentima pokazati tu slojevitost zbivanja, nastojim nuditi različite perspektive, a da li u tome uspijevam – ne znam. Studenti su tu prava adresa za odgovor na to pitanje.

  • Profesore, može li se u nekoj skorijoj ili daljoj budućnosti desiti da se revidira i historija posljednjih dvadeset godina 20. vijeka, ili još preciznije hoće li se na udaru revizionističkih politika naći i činjenice o agresiji na BiH, karakteru rata i počinjenju genocida u Srebrenici?

Šta se tiče posljednjeg rata, tu se već suočavamo sa nečim što se zove negacionizam, a ne revizionizam: prosto se negira da se nešto desilo, uprkos svim jasnim  dokazima, poput na primjer genocida u Srebrenici. To što mi danas imamo različite interpretacije nije ništa loše. Nema  mogućnosti da se izgradi jedan narativ nego se na rat gleda iz različitih perspektiva, a vrijeme će pokazati koji su narativi pravi. Ono što je korisno je to da je u Haagu prikupljena ogromna dokumentacija koju i historičari već uveliko koriste. Neće tu biti prostora za prevelike manipulacije, ali sada, dok su politike, akteri i svjedoci ratnih zbivanja još živi i aktivni, nije lako napisati objektivnu povijest posljednjih godina 20. stoljeća.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.