Oglasi

Humanitarka za AJB: Spašavam djecu optuženu za vještičarenje

Anja Ringgren Loven je u Danskoj prodala sve kako bi pomagala afričkoj djeci poput dječaka koga je spasila.
Anja Ringgren Loven odvodi trogodišnjeg dječaka koga je kasnije nazvala Hope - NadaFacebook/ DinNoedhjaelp

Razgovarao: Ibrahim Sofić

Početkom godine, cijeli svijet su potresli snimci i priče iz Nigerije gdje je jedna humanitarna radnica pronašla i pomogla trogodišnjem dječaku koji je živio na ulici jer su ga ljudi iz njegove zajednice proglasili – Vješcem.

Humanitarna radnica je Anja Ringgren Loven koja već godinama pomaže djeci u nigerijskim zajednicama koja su žrtve praznovjerja. U intervjuu govori o oporavku dječaka koga je, kada ga je spasila, nazvala Hope (Nada), djelovanju njene organizacije DINNohjaelp, praznovjerju u Africi, te samim razlozima zbog čega je prodala sve što ima u Danskoj kako bi pomagala afričkoj djeci.

  • Kako je sada Hope, kako teče proces njegovog oporavka?

Hope je sada veoma dobro, njegovo fizičko stanje se zaista poboljšava i dobio je dosta na težini. On je jedan snažan dječak. Također, jača mu i karakter i pokazuje kako ima dosta veselja u njemu, uvijek je sretan i smije se.


Hope (u sredini) sa 'braćom' iz sirotišta

Sada je otpušten iz bolnice i živi sa drugom našom djecom u sirotištu organizacije DINNohjaelp. Njegov proces liječenja je daleko bolji jer je okružen brižnim osobljem i našom djecom.

  • Kako ste ga pronašli i kako ste se osjećali kada ste ga vidjeli prvi put?

Moj tim i ja smo našli Hopea kako sjedi pored male ceste u jednom selu. Kada sam ga vidjela, nisam se mogla pokrenuti. Bila sam u šoku, ali sam morala djelovati kao profesionalac i ne pokazivati emocije.

Kada smo u nekoj spasilačkoj misiji, moramo biti veoma pažljivi i oprezni i moja pažnja je bila da odmah odvedemo Hopea u bolnicu.

  • Kako ste vi reagirali i kako su lokalni stanovnici reagirali kada su vidjeli da pomažete slabašnom dječaku koje su neki proglasili „vješcem“?

Moj tim i ja smo spasili mnogo djece i bili smo na mnogim spasilačkim misijama. Moj muž i naše osoblje pomažu ovoj ranjivoj djeci još od 2008. godine, pa spašavanje Hopea nije bilo nešto što nismo ranije činili.

Također smo se prilično navikli da vidimo djecu u ovako užasnim uvjetima, ali uprkos tomu smo svi bili šokirani kada smo vidjeli Hopea. Ipak, djelovali smo kao profesionalci jer svi znamo kako može biti opasno u takvim situacijama pokazivati emocije.

Tokom spašavanja Hopea, lokalno stanovništvo je djelovalo pozitivno i nisu se uopće protivili. Dozvolili su nam da odvedemo Hopea u bolnicu.

  • Nedavno ste kazali kako je bio veoma slab. Da li ste strahovali za njegov život?

Hope je jedan snažan dječak. Tada je bio u tako lošem stanju da zaista nisam bila sigurna da će preživjeti. Svaki dah je za njega bio borba. Zaista se borio žestoko za svoj život, da ostane živ, a bio je tako slab i bolestan.

Dok smo išli u bolnicu, odlučila sam mu dati ime Hope jer nisam željela da premine bez imena. Željela sam da, ukoliko zaista izgubi borbu za život, da premine barem sa malo dostojanstva.

  • Od tada je prošlo nešto više od dva mjeseca. Kako se sada osjećate?

I dva mjeseca nakon što smo spasili Hopea, ja sam još jednako iznenađena da je preživio. Tako sam sretna i zahvalna što je preživio i veoma sam ponosna na moj tim u Nigeriji koji je uradio tako dobar posao, ne samo sa Hopeom, već sa svom našom djecom.

Sada kada sve sagledam i razmislim, shvatam da svako dijete može preživjeti dok god je okruženo našom djecom i našim osobljem. Prava čuda postoje! Hope je dokaz da se čuda zaista dešavaju.

  • Da li ima dosta djece poput Hopea koja su ostavljena da umru na ulicama jer su ih označili kao „vješce“ i „vještice“?

Sve je više optužbi za vještičarenje u mnogim afričkim državama, naročito u Nigeriji i to pravi sve više problema. Do takvih optužbi dolazi zbog smrti ili bolesti u porodici, zbog loših usjeva, otkaza ili neplodnosti.

Prema tradicionalnim afričkim vjerovanjima, za sve što se dešava ima neki nadnaravni uzrok i veoma često djeca postanu žrtvena janjad.

Praznovjerje je veoma uobičajeno u nekoliko nigerijskih država (Cross River, Rivers i Akwa Ibom) gdje DINNohjaelp djeluje i gdje imamo sirotiše. U Akwa Ibomu, Pentekostalno kršćanstvo i njegovo vjerovanje se miješa sa religijama lokalnih plemena u smrtonosni koktel koji uključuje i vjerovanje u vještice i egzorcizme.


Obrazovanje je ključ uspjeha, a i bitan dio borbe protiv praznovjerja

  • Koliko djece je spasila Vaša organizacija u Nigeriji?

Trenutno je u sirotištu organizacije DINNohjaelp 35 djece, a ja u Nigeriji se tri godine borim protiv ovakvog praznovjerja.

  • Kako im društvo može pomoći?

Razlog samog postojanja ovog praznovjerja je neznanje i siromaštvo. Ukoliko bi mogli pobijediti ove dvije stavke, tada bi mogli okončati i vjerovanje u vještičarenje. Društvo samo ne treba kriviti. Djeca se odgajaju u državi gdje je korupcija uzela maha.

Kako bi se izborili sa praznovjerjem moramo početi propagirati protiv njega! Moramo prosvijetliti zajednice. Praznovjerje postoji samo tamo gdje je ekstremno siromaštvo. Sa ekstremnim siromaštvom i neznanjem ono samo jača i moj tim i ja radimo dosta programa u kojima zajednice upoznajemo sa pogibeljnostima praznovjerja.

  • Kako ste se odlučili na ovakav način rada i života, te šta Vas je ponukalo da pokrenete ovu organizaciju?

Odrasla sam sa majkom koja je radila u domu za starije osobe i ona mi je uvijek govorila kako se nada da će postojati svijet gdje će svi ljudi imati dug život, dospjeti do starosti, te kako je veoma važno pomagati one kojima je pomoć potrebna.

Majka me je naučila važnosti pomaganja i svim stvarima koje su potrebne da se pomogne drugom. Često mi je govorila o afričkoj djeci koja gladuju. Tako sam još u djetinjstvu razvila veliku fascinaciju afričkom djecom i cijeli život sam sanjala da nekada pomažem afričkoj djeci i da nešto promijenim u njihovom životu.

Moja majka je umrla zbog tumora kada sam imala 23 godine i od tada pokušavam donijeti mir svojoj duši. Teško mi je palo kada sam je izgubila i trebalo mi je da nađem smisao vlastitog života. Tada sam se odlučila da slijedim svoje snove i pokrenula sam nevladinu organizaciju DINNodhjaelp 2012. godine, prodala sam sve što sam imala i postala sam beskućnica. To mi je dalo slobodu, nezavisnost, mogućnost da putujem, bez brige o materijalnim stvarima u životu.

Izvor: Al Jazeera