Hrvatskoj prijeti grebanje po dnu

Veliki ciljevi su doista ostvareni, premda su cijene za njihovo ostvarivanje bile užasno visoke (Davor Javorovi? / Pixsell)

Piše: Davor Gjenero

Optimisti tvrde kako je Hrvatska zemlja koja je ostvarila sve svoje političke ciljeve i došla na svojevrstan rub „kraja povijesti“, a pesimisti, pak, da je to zemlja propuštenih prilika i da zato u njoj ne postoji neki razlog za bilo kakvu proslavu. Cinik će, pak, nadodati kako praktički nitko ne zna što se slavi u utorak, ali da su praktički svi zaposleni u javnom sektoru praznovati počeli već u ponedjeljak.

Hrvatska je, doista, do početka dvije tisućitih Dan državnosti proslavljala 30. svibnja, obilježavajući datum kad je formiran prvi parlament izabran slobodnim izborima, kad je Franjo Tuđman preuzeo vlast u još Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Lijevo-liberalna saborska većina, na prijedlog jednog od parlamentarnih zastupnika koji će biti zapamćen kao „personality“ u hrvatskom parlamentarizmu, Ive Škrabala, Tuđmanov je Dan državnosti pretvorila u Spomendan Hrvatskog sabora, dakle radni dan, a kao praznike odredila obljetnicu parlamentarnog proglašenja neovisnosti i datum kad je prekidom svih političkih veza s ostatkom Jugoslavije, nakon isteka brijunskog moratorija, ta neovisnost stvarno provedena.

Iako je odabir Dana državnosti i Dana neovisnosti, 25. 6. i 8. 10, posve logičan i ti se praznici u Hrvatskoj praznuju više od deset godina, oni jednostavno nisu postali nacionalni praznici u pravom smislu riječi.

Temeljni ciljevi

Racionalna bi analiza pokazala da su ti datumi, doista, prelomnice nacionalne povijesti, te da je, unatoč silnim propuštenim prilikama, groznom rasipanju javnih dobara, evaziji javnog novca i korupciji Hrvatska ostvarila temeljne političke ciljeve, koji su na početku tranzicijskog procesa bili zajednički ciljevi većine hrvatskih građana. Činjenica je da većina u društvu ne prepoznaje kako su veliki ciljevi doista ostvareni, premda su cijene za njihovo ostvarivanje bile užasno visoke i da bi uz više razuma vladajućih one bile daleko manje.

Hrvatska nema političkog liderstva koje bi bilo sposobno prepoznati vrijednosti postignutoga i na osnovu toga potaknuti novi razvojni ciklus.

Glavne su cijene ogromne ljudske i materijalne žrtve tokom Miloševićeve agresije na Hrvatsku, izgubljen ugled i dugoročno narušeni odnosi u vrijeme „avanture“ Tuđmanove agresije na BiH, te prevelik javni dug stvoren u godinama poratne konsolidacije.

Sve ovo govori o tome da u prošla nešto više od dva desetljeća Hrvatska uglavnom nije imala u pravom smislu kompetentno i odgovorno političko vodstvo. Činjenica da su neki važni ciljevi, ipak, ostvareni, a da cijena njihovog ostvarivanja jest bila velika (ali, ipak, ne takva da bi uništila sve šanse društvenog razvitka u okvirima novouspostavljene stabilnosti), iako većina hrvatskih građana toga nije svjesna, govori o tome da niti danas Hrvatska nema političkog liderstva koje bi bilo sposobno prepoznati vrijednosti postignutoga i na osnovu toga potaknuti novi razvojni ciklus.

Pristupanjem u Europsku uniju Hrvatska je dobila veliku šansu, kojom aktualna Vlada kao da ne zna što uraditi. U zemlji su se bile razvile dvije škole mišljenja: prema jednoj, Hrvatska je pristupanjem Europskoj uniji trebala definitivno pobjeći iz nestabilnosti balkanske regije i svoj daljnji razvoj temeljiti na suradnji sa zemljama Srednje Europe, prije svega, sa „tradicionalnim saveznicama“ Njemačkom i Austrijom, ali i sa zemljama Višegradske skupine: Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Poljskom.

Druga škola mišljenja zagovarala je koncept prema kome upravo nakon pristupanja Uniji Hrvatska mora napraviti sve da bi snažnije utjecala na regiju i procese razvoja u njoj. Prema njoj, Hrvatska je trebala pokazati da nije otišla iz regije, nego upravo suprotno, da je posvećena poticanju procesa europske integracije u susjednim zemljama, usklađivanju ekonomskih, socijalnih i političkih procedura u tim državama sa europskim standardima, čime bi Hrvatska dugoročno osigurala stabilnost na svojim istočnim granicama, ali i otvorila novi prostor ekonomske suradnje i utjecaja.

Zategnuti odnosi

Iako bi se optimist mogao nadati da će razborita administracija iskoristiti elemente obiju ovih škola mišljenja i tako osigurati da Hrvatska stekne dobrobiti od pozicije „srednjoeuropskog eksperta za Balkan“, pokazalo se da se administracija odmakla i od jedne i druge i izolirala Hrvatsku i to sad kad bi trebala biti više integrirana u međunarodne procese nego ikad u svojoj povijesti.

Hrvatska je zategnula odnose s Mađarskom, Njemačkom, Češkom, sve to zbog teško objašnjivih poteza predsjednika Vlade. Istovremeno, u regiji se nije osjetio nikakav pozitivan utjecaj njena pristupanja Europskoj uniji, a Hrvatska nije sa BiH i Srbijom bila u stanju čak niti ozbiljno pregovarati o razmjeni zadržavanja njena statusa na tržištima CEFTA, u zamjenu za maksimalno omekšavanje nove „vanjske granice EU-a“.

Administracija, koja ne pregovara o vitalnim ekonomskim i političkim interesima svoje države, sasvim sigurno ne može ostvarivati neke skupne europske interese u regiji, pa tako nije bilo nikakvog pokušaja da Hrvatska ozbiljnije doprinese prevladavanju blokada u dijalogu zemalja Zapadnog Balkana s Bruxellesom.

Jedna od težih cijena koju je Hrvatska platila za desetljeće vladavine Franje Tuđmana, činjenica je da je politika tog autoritarnog vladara Hrvatsku gurnula u sukob sa Sarajevom. Istina je da je predsjednik Mesić uspostavio diskontinuitet prema toj politici, da je poslao jasnu poruku i Hrvatima u BiH – da je Sarajevo i njihov glavni grad i da svoje probleme moraju rješavati u Sarajevu. Istu poruku ponavlja i predsjednik Josipović, doduše manje eksplicitno od Mesića, ali je važno da je ona danas postala opće mjesto u hrvatskoj politici, pa će je jasno poput Mesića, a daleko jasnije od svojih socijaldemokratskih konkurenata, izgovarati i Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a.

Hrvatska, dugoročno, nije bez šansi za oporavak i bez mogućnosti da unutar EU-a zaigra novu ulogu, kojom će bitno pomoći i svojim istočnim susjedima.

Premda lider ključne konzervativne, nacionalne stranke odbacuje i pomisao na „treći entitet“ u BiH i bilo kakvo savezništvo njemu bliskih stranaka u BiH s onima koji potiču centrifugalne procese u susjednoj državi, premijer se niti u ovoj situaciji ne snalazi. Putuje susjednom državom kao da je na području svoje zemlje, diči se kako dolazi u krajeve u kojima od Tuđmana nije bio niti jedan hrvatski državni funkcionar, obećava izgradnju (hrvatskih) škola i (hrvatskih) bolnica novcem hrvatske države.

Time jasno pokazuje da hrvatska politika od Sporazuma u Washintonu do danas nije bila u stanju definirati ozbiljnu strategiju smanjivanja štete, što ju je agresijom na BiH počinio Tuđman, a da aktualna Vlada uopće ne shvaća da je takva strategija nužna želi li Hrvatska, makar i sa skoro dva desetljeća zakašnjenja, donekle sanirati počinjene štete. Ovako čini upravo suprotno.

Ipak, Hrvatska dugoročno nije bez šansi za oporavak i bez mogućnosti da unutar EU-a zaigra novu ulogu, kojom će bitno pomoći i svojim istočnim susjedima. Ona se na dvadeset i drugu godišnjicu državne neovisnosti suočava s krizom političkog liderstva, koja proizlazi iz krize vodstva ključnih političkih stranaka u Hrvatskoj.

Ta kriza vodstva, međutim, toliko je duboka da će Hrvatska uskoro morati potražiti novu političku paradigmu, jer bez novog vodstva novih ljudi i ideja u strankama i državnim institucijama Hrvatskoj prijeti dugotrajno stagniranje i sada već „grebanje po dnu“.    

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera