Hrvatski nogomet i sindrom Drage Ćosića

U Hrvatskoj je uobičajena praksa preprodaja karata na velikim natjecanjima, kažu izvori, a piše autor (EPA)

‘Dobar dan, evo mene kriminalca’ – veselo je, po pričama svjedoka i cerekajući se od uha do uha, izgovorio Drago Ćosić prošlog tjedna, netom nakon što se pojavio na svom radnom mjestu na hrvatskoj javnoj televiziji. Jedna od ikona sportskog novinarstva – odnosno, njegove komentatorske specijalizacije – prethodno je nekoliko dana punila novinske naslovnice i internetska prostranstva jednom bizarnom, tužnom aferom i sramotom svjetskih razmjera. Čovjek je, naime, po svemu sudeći prevarant i najobičniji švercer.

Istraga će pokazati svoje, ali sasvim je izgledno da je Ćosić, zajedno s jednim kolegom, HRT-u ukrao četrdesetak ulaznica za utakmice Svjetskog prvenstva i potom ih preprodavao. Četiri karte za finale u oglasniku su pronađene uz cijenu od 18,5 tisuća po komadu, a bilo je još četiri za polufinale i po šest za svaku utakmicu hrvatske reprezentacije. Zlobnici će primijetiti da je Ćosićevo urlanje pri svakom hrvatskom golu i pri svakom čudesnom rezultatskom preokretu – odnosno, naglašavanje ‘radosti koju su nam Modrić, Rakitić i Perišić donijeli’ – imalo sasvim osobne motive. Novi kat na kući, novi automobil, novac za školovanje djece, svejedno. Čovjek se veselio i ne znamo čemu čuđenje.

Uobičajena praksa

‘To je bila uobičajena praksa na velikim natjecanjima, sada je izašla na vidjelo jer se Hrvatska dogurala sve do finala’, otkrit će medijima jedan izvor s HRT-a, nacionalnog javnog servisa koji iz godine u godinu sustavno klizi u ponor beznačajnosti, nerelevantnosti i kaosa. Međunarodna afera i istraga koja se zbog razvikanog televizijskog komentatora protegla od Moskve do Švicarske došla je kao kec na desetku, kao dokaz potpune besmislenosti ove institucije: nakon programskih promašaja, kadrovske kataklizme, civilizacijskih otkliznuća i niza poslovnih samoubojstava, podatak da ju je jedna od glavnih i dobro plaćenih zvijezda besramno potkradala i da nitko to nije ni shvatio bez pomoći iz inozemstva dovoljan je za zaključak da se HRT komotno može ugasiti.

Servis koji na godišnjem nivou građanima doslovno otme i srajba milijarde kuna, a s druge strane nije u stanju ni postići minimum poslovnih standarda, više zaista nema nikakvog smisla.

Drago Ćosić, naravno, nije ni prvi ni zadnji koji se ogrebao o sistem, niti je najveći i najbeskrupulozniji ‘kriminalac’, kako samog sebe naziva, niti bi u državi u kojoj se Ivica Todorić proglašava borcem protiv korupcije, dok generalski sinovi dobivaju popuste na sudu zbog hrpetine droge zahvaljujući očevoj kavi s ministrom policije, trebao predstavljati izuzetak. Uostalom, to se najbolje vidi po reakciji velikog dijela javnosti, koja se mahom svodi na fraze tipa ‘snašao se čovjek’, ‘i ja bih uzeo da sam u prilici’ ili ‘on je zvijezda, ima pravo na to’.

Simptom beznadnog stanja

Drago Ćosić, dakle, nije ni uzrok ni glavni problem – on je naprosto simptom beznadnog stanja u kojemu se nalazi njegova matična kuća i kompletno hrvatsko društvo, gdje je prirodno i gotovo legitimno grabiti kad god stigneš i kad ti se ukaže prilika, pogotovo ukoliko imaš i zvjezdani, novčani politički ili nacionalni plašt kojim se po potrebi možeš ogrnuti. I time slučaj njega, kao jedne od ikona hrvatskog nogometa, zbilja ne bi trebao izazivati čuđenje ni kod koga s kvocijentom inteligencije većim od broja cipela.

Tako sistem funkcionira.

Od hrvatskog nogometa vjerojatno nema boljeg pokaznog primjera: već desetljećima se u toj kaljuži množe i talože besprizorne pojave i likovi kojima bilo kakva vrsta kriminala ili nepoštenja nije strana. Od prilagođavanja pravila i cijelog sustava potrebama jedne kriminalne klike do vozanja igrača i njihovih menadžera u gepeku, od namještanja utakmica do krađe na izbornim skupštinama, od podmićivanja sudaca do financijskih marifetluka na svjetskim razinama, od Zdravka Mamića do Zdravka Mamića.

Cijeli jedan svemir stao je u nakupinu poluanonimnih likova koji su doista ‘uzeli kad su u prilici’ i za koje je često doista dovoljna tek pokoja ulaznica ili večera kako bi na tronu održavali kriminalce nešto jačeg kalibra.

Preprodaja ulaznica

Uostalom, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu prije točno četiri godine jedan od vodećih ljudi Hrvatskog nogometnog saveza Željko Širić – kasnije pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu zbog primanja mita, samo što zahvaljujući širokoj mreži dužnika i traljavosti hrvatskog pravosuđa još nije smješten tamo gdje pripada – uhvaćen je kako ispred stadiona preprodaje ulaznice. I nikom ništa.

Pa ponavljamo jednostavno pitanje: čemu čuđenje nad Dragom Ćosićem?

Redovite Dinamove blamaže u europskim utakmicama, kada bi se Mamićev klub otisnuo preko Sutle i u pravilu osramotio pred europskom javnosti, posljednjih godina služile su kao povod za nešto intenzivnije bavljenje tom močvarom zvanom hrvatski nogomet. Sličnom cilju poslužio je i senzacionalni uspjeh reprezentacije u Rusiji: čim smo se otrijeznili, ponovno smo spoznali da na čelu nacionalnog saveza stoji očito potkapacitirani i neartikulirani bivši golgeter Davor Šuker, u nenogometnom životu najpoznatiji po krađi nekakvih zlatnika na jednom avionskom letu te fascinantnoj i bolno servilnoj odanosti vlastitom komodu i stvarnim gazdama.

Spoznali smo da čak i osuđeni Mamić ima moć iz međugorske jazbine kontrolirati sve važne procese – evo, i sam Šuker ovih dana službeno ga je proglasio vlastitim ‘tatom’ – barem do trenutka kada će u igru ući oprezniji, ali vjerojatno još opasniji tipovi. Spoznali smo da su domaći stadioni poluprazni i gotovo ruševni, dok vladajuća klika mašta iznova prati novac preko suludog projekta ‘hrvatskog Wembleya’. I da je tupava taktika stvaranja moralne panike, odnosno sotoniziranja navijača’, još uvijek sasvim zgodan recept za odvraćanje pažnje dok se u pozadini vrte milijuni i odvijaju financijske, kadrovske i moralne svinjarije.

Tako, kažemo, sistem funkcionira.

Korištenje prilike

Možda zaista nije za zamjeriti nijednoj od tih ‘zvijezda koje su se snašle’, ljudima koji ‘kradu ali nama daju’ i svim sitnim ribama koje su ‘iskoristile priliku’. Nije problem u njima, nego u našem preddemokratskom i predcivilizacijskom običaju navodno ‘barabskog’ izigravanja zakona i svih pravila uređenog društva. Luka Modrić i Dejan Lovren nacionalne su zvijezde usprkos činjenici da su lažno svjedočili u korist osuđenog šefa nogometne mafije, jednako kao što će i Drago Ćosić ostati ‘legenda’ usprkos svojim sitnim švercerskim pothvatima.

Problem je, ponavljamo, u svima nama kojima su fešta i nacionalno veselje ispred razuma i poštenja, i to na svim razinama. Bio doček na Trgu bana Jelačića ili u Tesliću, svejedno. Isti je to glib.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera