Hrvatski ministri postanu ‘poznati’ tek kad naprave aferu

Već mjesecima u Hrvatskoj je prema anketama među biračima najpozitivniji političar “Nitko”, sve veći broj građana ne podržava smjer politike Vlade – po najnovijem istraživanju njih čak 62 posto – rejtinzi velikog broja najprepoznatljivijih i najvažnijih aktera na političkoj sceni, pa i premijera Andreja Plenkovića, padaju ili se drže na “niskim granama”. Pa je, u skladu s tim, i percepcija ministara, koji su nekako u pozadini, više-manje slična – ukoliko su građani uopće čuli za njih.

Za dobar dio ministara gotovo 30 ili više posto ispitanika kaže da ne znaju kako bi ocijenili njihov rad, ili čak da ni ne znaju tko su oni, a u nekim slučajevima neprepoznavanje penje na čak 60 posto. Mišljenja građana koji su ovakve rezultate komentirali za Al Jazeeru te rezultate uglavnom potvrđuju. Žarko, 40-godišnjak iz Zagreba, i sam je među onima koji brojne ministre uopće ne percipiraju.

Crno-bijelo bez nijansi

Općenito u Hrvatskoj, kaže Šalaj, čak se i na konkretan posao određenih ministarstava gleda kao na prvenstveno političku razinu djelovanja i građani nemaju osjećaj i razumijevanje da to što pojedini ministri i ministarstva rade ima izravni utjecaj na njihove živote – a to, ističe, u mnogo slučajeva ipak nije tako.

To je opet problem razočaranja i mišljenja da se ništa ne može promijeniti.

‘Mislim da je takav generalan negativan stav loš. Naravno da i u ovoj Vladi ima poteza koji pokušavaju podići kvalitetu života građana. Po mome sudu, to je sve nedovoljno, ali građani obično promatraju – i sada promatraju i ovu Vladu crno-bijelo – i jednostavno ne vide, ne prepoznaju te nijanse koje bi im onda rekle: Pa gledajte, nisu svi ti ministri jedanki, neki rade bolje, neki donose odluke koje su važne za naše živote i trude se, a neki drugi su loši… Dakle, nemaju dovoljno motiva da se potrude da se upuste u neku mini-analizu.’

“Zato što mislim da u masi svađa i prepirki možeš čuti za ministra tek onda kad napravi neku aferu. Druga stvar, njihov rad, barem većine, ne dolazi do izražaja – svi znamo što radi ministar financija, ja pratim što radi ministar turizma, i to je to. Ministar poljoprivrede je napravio aferu sa Srbijom, pa smo onda čuli za njega. A k tome ne vjerujem da ljudi gledaju ministra i ministarstva, oni gledaju Vladu u cjelini, a Vladu gledaju kao Andreja Plenkovića – što je on rekao, to je to. Ostalo je autokracija, radim ono što mogu i ljudi se jednostavno izgube u tome”, kaže Žarko.

Razočarenje ‘ponudom na tržištu’

Slično tumači i 39-godišnji Ivan – smatra da je cijela aktualna hrvatska Vlada neuvjerljiva, bez spremnosti, potencijala i kompetencije za reforme, pa ga, kaže, niti ne zanima tko su ministri i što rade i poznaje ih svega tri-četiri. Građani, smatra, više ne prate takve stvari, jer možeš ih, kaže, “zeznuti” dva ili tri puta, ali ista priča, poručuje, ne može im se vječno prodavati.

“Prvo, totalna razočaranost s ponudom na političkom tržištu. Mi više nikome ne vjerujemo, prošlo je previše godina. Još smo donekle mogli ‘progutati’ priče Socijaldemokratske partije, Hrvatske demokratske zajednice… sada više nema toga. A stranke koja bi nas predstavljala nema na vidiku. To je stvarno problem, nemam za koga glasati. To je prezasičenost dosadašnjom politikom, koja se, zapravo, ne mijenja, nije spremna na promjene”.

Tumačenja stručnjaka su različita. Politologa Bertu Šalaja tako ovakvi rezultati ne iznenađuju i smatra ih očekivanim – ispada da su građani nezadovoljni ministrima čak i kada ne znaju tko su.

“Kad pogledate odaziv na posljednje parlamentarne izbore, vidite da je samo 50 posto građana izašlo na izbore, a parlamentarni izbori su, da tako kažem, vrhunac demokracije, praznik demokracije u demokratskim državama. Prema tome bi se moglo zaključiti da ovih drugih 50 posto nije izašlo ili zato što im je sjajno pa misle da ništa ne treba mijenjati, a čini mi se da to u Hrvatskoj nije tako, ili su potpuno razočarani i izgubili su svaku vjeru da se političkim angažmanom, pa onda i sudjelovanjem na izborima, može nešto mijenjati”, kaže Šalaj.

Plenković dijelom ‘pojeo’ ministre

Za njih je, kaže, svejedno tko je na čelu države, jer ionako sve hrvatske političare smatraju jednakima i nemaju vjere da se nešto može promijeniti.

“Pa zašto bi se onda i zamarali da prate tko je ministrica znanosti, a tko je ministar prometa, jer ionako misle da su većina tih ljudi korumpirani, da rade samo za svoje partikularne interese, a ne za zajedničko dobro. Dakle, meni se čini da je to nepoznavanje izraz toga da je jedan značajan dio ljudi u Hrvatskoj izgubio povjerenje u politiku kao segment gdje bi trebali rješavati naše kolektivne probleme i jednostavno se bave drugim stvarima – fizičkim preživljavanjem, dogovaranjem kako da odu u Irsku ili Njemačku ili nekim trećim svojim obvezama.”

Veći dio građana je, kaže, toliko razočaran i nezadovoljan politikom da je ni ne pokušava pratiti i prikupiti osnovne informacije, pri čemu “isturenost” premijera Plenkovića nije odlučujuća.

“Možda ima i toga jedan dio da je on, da tako kažemo, ‘pojeo’ svoje ministre u medijskom prostoru, jer sve odluke donosi on, pa nekad i dezvuira svoje ministre, ali mislim da je to manji dio objašnjenja.”

Njegov dojam je da prije nije bilo tako, odnosno da su hrvatski građani bili politički angažiraniji i informiraniji, a percepcija politike drugačija. Postojalo je nešto što bi se moglo nazvati nadom.

Isprobali i treće putove

Ona je bila najizraženija 2000. godine, na izborima na kojima je koalicija predvođena Ivicom Račanom i Draženom Budišom, od koje se mnogo očekivalo, prekinula 10-godišnju vladavinu HDZ-a, uz izlaznost birača od čak 70 posto. Uslijedile su vlade Ive Sanadera i entuzijazam oko ulaska u Europsku uniju, što je završilo razočarenjem zbog korupcije. Uslijedila je vlada Zorana Milanovića i nada da se radi o vlasti koja će se boriti protiv korupcije te za bolji život građana, da bi zatim ponovno pobijedio HDZ.

Ko prati, može znati

Ministri sami po sebi, smatra Čular, unatoč premijeru Plenkoviću, koji je ipak u prvom planu, imaju dovoljno prostora, dovoljno se pojavljuju u javnosti i o njima ima dosta informacija da svatko tko prati politiku na redovnoj bazi ima mogućnost imati osnovne informacije.

‘Ne bih rekao da je Plenkovićeva Vlada nešto posebno i u svojoj medijskoj prezentaciji, u svom radu da se vrti nešto posebno više oko premijera, negoli što su to bile neke druge vlade do sada.’

 

“Meni se čini da smo sada sve to isprobali, pa smo još isprobali neke treće putove – od laburista, Mosta, Živog zida – isprobali u smislu vidjeli što oni znaju. I sad je došlo jedno, da tako kažem, opće razočaranje. Vidimo da nema nekog novog na političkoj sceni, vidimo koliko se brzo potrošio aktualni premijer Plenković, bio je dočekan s velikim laudama, gotovo je bio općeprihvaćen konsenzus, međutim, opet sad ima 75 posto ljudi koji ne podržava rad Vlade.”

Stoga zaključuje da se radi o općem osjećaju razočaranja u politiku, društvenoj i političkoj apatiji, koja zahtijeva pojavu nove političke opcije i novog političkog lidera koji bi potaknuli entuzijazam građana, iako smatra da građani moraju biti aktivni i sudjelovati bez obzira kakvo je stanje na političkoj sceni.

Goran Čular sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, pak, kaže kako građani ne prate politiku kao novinari ili politolozi pa da u toj mjeri iščitavaju vijesti i tekstove.

“Oni prate politiku krajičkom oka i sasvim je normalno da ne mogu zapamtiti tko je ministar vrlo često, nisu na taj način informirani. Nije to nešto što me začuđuje da za neke ministre građani ne znaju tko su”, kaže Čular.

‘Jadna je zemlja u kojoj svi znaju predsjednika’

O politici bi, smatra, trebali znati točno onoliko koliko i znaju – ukoliko nekoga ne zanima i nije upućen toliko da zna navesti imena ministara ili prepoznati koji je iz kojeg resora, onda je tome, kaže, naprosto tako.

Politički analitičar Ivan Šiber, pak, kaže kako je sretna zemlja u kojoj građani ne znaju ni tko je predsjednik vlade – poput Švicarske, gdje se, kaže, stvari jednostavno odvijaju i nema problema, s vrhunskim menadžerom na čelu, koji nije stalno pred kamerama.

“S druge strane, jadna je zemlja u kojoj svi znaju tko je predsjednik, a stvari ne funkcioniraju. Ovo pitanje je negdje tu između – ako svi znaju, recimo, tko je ministar zdravstva, nisam baš siguran da to dobro govori o radu tog ministarstva. To odmah, naravno, ne znači da ministarstva onih ministara koje građani ne znaju, dobro rade. Više volim čovjeka koji je u sjeni i sve skupa dobro organizira, a procesi se odvijaju jednim ustaljenim redom, onako kako je to predviđeno. Čitavo vrijeme biti u prvom planu pred kamerama, znam da to ministrima godi, stvara određenu prepoznatljivost, što je dobro za njih naravno, ali automatski nije u korelaciji s njihovom uspješnošću ili neuspješnošću”, kaže Šiber.

Izvor: Al Jazeera