Hrvatski državni vrh u moralnoj provaliji

Piše: Ivica Đikić

Ovako je lucidni splitski novinar Vladimir Matijanić na svom Facebook profilu sažeo konfuznu histeriju koja posljednjih dana caruje na vladajućim adresama u Hrvatskoj: „Državni je vrh ove sedmice zaključio da treba kažnjavati odgovorne za zločine počinjene u susjednoj državi prije 70 godina i da treba štititi osumnjičene za zločine počinjene u susjednoj državi prije 25 godina.“

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković, naime, smatraju da je konačno došlo vrijeme da Hrvatska počne istraživati i kažnjavati zločine „antifašističkog komunizma“, preciznije zločine partizanske vojske iz svibnja 1945. na području Slovenije čije su žrtve bili pripadnici ustaške i drugih kolaboracionističkih armija, a sve u povodu prošlotjedne komemoracije za ubijene u rudarskom oknu Huda jama.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković, kao i mnoštvo drugih manje istaknutih – vladajućih i opozicijskih – političkih aktera, istovremeno smatraju da je hapšenje umirovljenog generala HVO-a Đure Matuzovića i još devetorice bivših časnika i vojnika HVO-a prošlog ponedjeljka u Orašju, a pod sumnjom da su odgovorni za ratne zločine nad srpskim civilima 1992. i 1993. neviđen i politički motiviran udar na hrvatske nacionalne interese, Hrvate u BiH i na Republiku Hrvatsku, te da bi Bosni i Hercegovini bilo najmudrije da pusti uhapšene na slobodu i okani se ćoravog posla.

Bez pitanja o žrtvama

Moralni i logički procjep u koji je upalo političko vodstvo Republike Hrvatske i bosanskohercegovačkih Hrvata, pa i najveći dio hrvatske javnosti, toliko je dubok i širok da taj prizor prije izaziva sažaljenje nego što budi poriv za dekonstrukcijom jedne nezavidne i etički bezizlazne situacije u koju se Hrvatska dovela napravivši u proteklih dvadeset godina puni krug i vrativši se na stav Milana Vukovića, nekadašnjeg predsjednik Vrhovnog suda i bivšeg suca Ustavnog suda, prema kojem Hrvati u obrambenom ratu nisu ni teoretski mogli počiniti ratne zločine.

Treba ponajprije sažalijevati ljude koji na vijest o hapšenju osumnjičenika za ratne zločine ne pitaju ništa o tom zločinu, ništa o činjenicama i žrtvama, nego pitaju jedino: zašto pripadnici naše bezgrešne nacije i zašto baš sad? Zašto su osumnjičeni samo Hrvati koji su se – kako ovih dana telale svi, od Andreja Plenkovića do Milijana Brkića – na „zajedničkoj bojišnici“ u Hrvatskoj i u BiH branili od agresije? Zašto baš dan-dva poslije Plenkovićevog službenog posjeta Bosni i Hercegovini i najave da će se Hrvatska snažno založiti za „europski put BiH“ te da će aktivno inzistirati na uspostavi pune ravnopravnosti Hrvata?

Treba sažalijevati umove koji, kad je riječ o zločinima za koje se tereti Hrvate, nisu u stanju dobaciti dalje od kovanja zavjereničkih teorija i od potrage za izdajnicima koji su bosanskohercegovačkim istražiteljima otvorili pristup ratnim arhivama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Bilo bi bolje da su dokumenti ostali skriveni i da su zločinci ostali zaštićeni, kao što je bio slučaj s partizanskim osvetnicima koji su likvidirali zarobljenike po slovenskim šumama?

Bilo bi bolje, kao što između redaka sugerira hrvatski državni vrh, da se sve fino zaboravi, kao što je Hrvatska poslije pristupanja Europskoj uniji sasvim fino zaboravila istrage i postupke za ratne zločine nad srpskim civilima u operaciji „Oluja“? Bilo bi bolje da su hrvatski tajni agenti evakuirali iz BiH sve potencijalne osumnjičenike za ratne zločine s hrvatskim državljanstvom i da su ih udobno smjestili u Hrvatskoj? Bilo bi bolje opstruirati pravdu nego pomoći da se zločinci kazne?

I zašto je onda čitava politička elita prije tri-četiri godine zdušno navijala za izručenje Njemačkoj i osuđujuću presudu Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću, nekoć šefovima jugoslavenske Službe državne sigurnosti, optuženima (i već nepravomoćno osuđenima na doživotnu robiju) za sudjelovanje u ubojstvu političkog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine? Zato što oni nisu „naši“ nego jugokomunistički zločinci.

Matuzović: Tuđi zločini

Što drugo činiti nego sažalijevati zagrebačke kupus-mozgove koji obećavaju svekoliku pomoć na „europskom putu BiH“ i pozivaju se na hrvatsko članstvo u EU i NATO-u, a u isto vrijeme pritišću bosanskohercegovačke političke i pravosudne vlasti da odustanu od progona ratnih zločinaca, ako imaju hrvatsko državljanstvo. Ti mozgovi vidjet će iznevjeravanje europskih vrijednosti isključivo u „političkoj instrumentalizaciji Tužiteljstva BiH“, premda za to neće ponuditi nikakve dokaze osim teorija urote, dok je Tužiteljstvo BiH ponudilo ozbiljne dokaze o zločinima u Orašju 1992. i 1993. i stvar je sudskog procesa da utvrdi jesu li za ta nepobitna zlodjela odgovorni Matuzović i ostali ili neki drugi ljudi.

Matuzovićev odvjetnik Almin Dautbegović prenio je poruku svog pritvorenog klijenta – koji, kažu, nije lišen vojničke časti i ljudske čestitosti – da on neće odgovarati za tuđe zločine i podmetati leđa za druge, što znači da ne negira da su se zločini dogodili, za razliku od upućenih pripadnika hrvatske političke elite koji ne prestaju govoriti o politički iskonstruiranim optužnicama.

„Ne znam je li i moje ime na optužnici, ali znam da je riječ o političkom procesu s ciljem da se destabilizira Hrvatska“, izjavio je u četvrtak Damir Krstičević, potpredsjednik Vlade i ministar obrane.Treba ponajprije sažalijevati ljude koji na vijest o hapšenju osumnjičenika ne pitaju ništa o ratnom zločinu i žrtvama.

Umirovljeni general Krstičević bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade HV-a i dovodi ga se u izravnu vezu sa zločinom hrvatskih trupa u Mrkonjić-Gradu u listopadu 1995. godine: u osvetničkoj akciji zbog pogibije Krstičevićevog zamjenika Andrije Matijaša pobijeno je više od 180 srpskih civila. Krstičević i sva hrvatska politička elita misle i govore da je pravosudno traganje za onima koji su skrivili toliku količinu smrti – politički proces i pokušaj destabiliziranja Hrvatske.

Tako to rade pravi generali i heroji: spašavaju vlastitu kožu gurajući preda se cijelu naciju i cijelu državu, gurajući ih u moralnu provaliju iz koje nema povratka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera