Hrvatski branitelji ministru ne vjeruju

Piše: Josip Antić

Ono što je početkom prošlog tjedna u Zagrebu započelo kao neveliki prosvjed dijela braniteljske populacije protiv aktualnog ministra (i samog branitelja) Predraga Matića, njegove zamjenice Vesna Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića (sina legendarnog vukovarskog ratnog reportera, nakon pada grada od srpskih vojnika ubijenog Siniše Glavaševića) do vikenda je preraslo u ozbiljnu krizu, koju, nakon početnog ignoriranja, pokušavaju raspetljati najviši predstavnici vlasti u Hrvatskoj. Jer, iako  se pred zgradom Ministarstva branitelja okupilo stotinjak branitelja, u registru ih ima oko pola milijuna, a mučne scene u Savskoj ulici posredstvom medija gledala je čitava Hrvatska. Dovoljno za znak za uzbunu.

Hrvatska bi mogla biti izbačena iz EU-a

Ministar Matić je u subotu izjavio kako bi Hrvatskamogla biti prva zemlja izbačena iz Europske unije.
“Mi ćemo biti prva zemlja koja neće istupiti iz EU-a, nego će biti izbačena. Ovakvi postupci, kao i oni u Vukovaru, izazivaju sablazan u EU, u diplomatskom zboru. Ljudi su zgroženi, konsternirani i zato sam proveo cijelu godinu vodeći ih po Dalmaciji i Slavoniji i prikazujući im zadruge, drugo lice branitelja, ono vedro, svijetlo, optimistično”, rekao je on za zagrebački Večernji list odgovarajući na pitanje kako je doživio poruku kada su branitelji prelijepili tablu u “Ministarstvo hrvatskih branitelja”.
Matić je kazao kako “ne može vjerovati da jedna militantna skupina, nakon tolikih godina, i dalje traži Srbe neprijatelje, a sada su im trn u oku i Hrvati koji nisu dovoljno Hrvati”.

Zbog toga se, u nekoj vrsti shuttle posredovanja, do prosvjednika, nakon četverodnevne šutnje s Pantovčaka, u petak navečer spustio predsjednik Republike Ivo Josipović. Prosvjednike nije uspio odgovoriti od namjere da i dalje pod šatorima, po hladnom i kišovitom vremenu, ostanu pred zgradom Ministarstva branitelja. Nije ih ni uvjerio da još jednom propitaju ultimatum o smjeni ministra Matića. Uspio je tek odškrinuti vrata komunikaciji i eventualnim pregovorima s izvršnom vlašću i – iako će to jamačno zanijekati – izboriti povoljniji položaj od onoga kojeg je svojom retorikom istog dana iz Bruxellesa zauzeo premijer Zoran Milanović.

Josipović je izabrao mekši, suosjećajniji stav – pozvao je branitelje da se vrate kućama, ne ugrožavaju zdravlje na hladnoći te da sjednu za stol na pregovore, dodavši da je spreman “učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi branitelji bili zadovoljni”. Oni koji političarima nisu skloni vjerovati kad pokazuju emocije sigurno će zaključiti kako Josipović za takav potez ima najmanje dva razloga. Prvi – svjestan je opasnosti koje nosi prosvjed branitelja; drugi – pred njim je nova predsjednička kampanja, a u nju svakako želi uči s boljim rejtingom među braniteljima od onog kojeg sada ima.

Pravljenje političkog kapitala

Premijer Milanović, pak, isti dan je poručio prosvjednicima da su “grupa ljudi koja politički prosvjeduje uz podršku Hrvatske demokratske zajednice. Branitelji su, da ne zvuči kao fraza, ‘hrvatska svetinja’, ali postoje među njima ljudi koji žele od toga napraviti politički kapital. To nije lijepo i nije korektno, naročito ne prema ovim ljudima u Ministarstvu [branitelja] koji žive za to”, rekao je premijer, dodajući da je ministar Matić, jedan od najuglednijih ljudi u braniteljskoj populaciji.

Stavu se ne bi mogla odreći principijelnost, ali s njim teško da će s prosvjednicima biti moguće otvoriti vrata dijaloga. (Isto bi se moglo reći i za ultimativni zahtjev prosvjednika za smjenom ministra Matića – ministri se ne biraju na ulici, nego ih odabire premijer, a prihvaća parlament.) Hoće li premijer retoriku ublažiti kad mu Savska bude bliža nego li je bila u trenutku kad je u Bruxellesu dao spomenutu izjavu neće trebati dugo čekati.

Tog kišnog petka braniteljima se obratio i predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko, koji je organizatore prosvjeda pozvao da najavljeni okrugli stol na kojem žele raspraviti svoje probleme održe u Saboru, poručivši im da je on “uvijek bio spreman za razgovor s predstavnicima svih hrvatskih građana, pa tako i s udrugama hrvatskih branitelja”.

Od tri čelna čovjeka hrvatske vlasti dva su shvatila da bi stvari mogle izmaći kontroli i da je – bez obzira kako je definirali – prije svega treba s ulice preseliti za pregovarački stol. Jer, iz dana u dan u Savskoj ulici ne samo da su tonovi i teške međusobne kvalifikacije postajale sve žešći, nego su zbivanja, zbog činjenice da prosvjeduju teški invalidi, poprimala jake dramatične i emocijama nabijene trenutke.

‘Ubija me nepravda’

Skupina veterana 100-postotnih invalida Domovinskog rata okupila se pred zgradom Ministarstva branitelja optužujući čelnike tog ministarstva da nisu napravili ništa kako bi zaštitili njihova prava te da nastoje izjednačiti branitelje i agresore na Hrvatsku. Skup, u početku nazvan spontanim, od početka je bio dobro logistički pripremljen: prosvjednici su pred zgradu Savskoj ulici dovukli malu kuhinju, peć na kruta goriva, zalihe drva i razglas, a invalidima su se priključili i drugi dijelovi braniteljske populacije, od kojih su neki su sa sobom ponijeli opremu za kampiranje.

Pritom nisu ostali samo na riječima i mirnom prosvjedu – sigurnosne kamere zabilježile su atak na Bojana Glavaševića (kojem se zamjera izjednačavanje branitelja i agresora), kao i razbijanje stakala u uredima zgrade Ministarstva. Tijekom druge noći prosvjeda u šatoru je naglo preminula Nevenka Topalušić, pripadnica 2. gardijske brigade “Gromovi”. Topalušić, majka četvero djece, bila je stopostotni ratni invalid, u ratu je sudjelovala kao medicinska sestra, a u obavljanju te dužnosti na prvoj crti bojišnice teško je i ranjena.

“Ovdje sam jer me ubija ova nepravda. Otišla sam u rat da bi bilo bolje mojoj djeci, no niti je bolje mojoj djeci, niti je meni. Neću odavde, mogu me samo mrtvu odnijeti. Dan i noć, ako treba godinama, dok god ne umrem, tu ću biti”, izgovorila je Nevenka koji sat prije nego li joj je pozlilo.

Smrt neupitne ratne heroine izazvala je u zemlji snažne emotivne reakcije, građani su njoj u počast pred zgradom Ministarstva donosili svijeće, iskazivajući veteranima podršku. Viđeni su i generali Mladen Markač i Damir Krstičević, a pojavio se i Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, smatrajući potrebnim naglasiti ono što je u javnoj percepciji nemoguće razlučiti – da je na skup došao kao suborac, a ne političar. Prije svega, svako pojavljivanje (i nepojavljivanje) političara je politički čin, pogotovo kad je jedna od glavnih teza prosvjednika gotovo identična onima koje HDZ vrti od trenutka kad je krenuo u još ne raspisanu  predizbornu kampanju. Njihov stav je: Vlada i ministar su obezvrijedili Domovinski rat.

Emocije i brojke

U međuvremenu mediji su u iscrpnim izvještajima pokušali pronaći barem jednu dodirnu točku između teza branitelja i prozvanog ministra. Što je to razdvojilo ministra Matića i veterane, s kojima je prošao težak put domoljuba, branitelja i, ne manje važno, žrtava rata? Odgovor na to pitanje nije bilo lako razaznati.

Mnogi stavovi branitelja izrečeni su u emotivnom tonu i načelno “svakodnevno branitelji koji rade dobivaju otkaz, gazi se po njihovim grobovima, pljuje po stradalnicima Domovinskog rata, a vlast veliča one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku”. Za raspravu je, ipak, potrebno više potkrijepljenih tvrdnji kako bi se moglo dokučiti zbog čega se točno bune najteži ratni invalidi. Pogotovo kad činjenice govore drugačije.

Primjerice, podaci iz Ministarstva opovrgavaju kako „vlast sprema smanjenje prava 100-postotnih invalida“. U posljednjih deset godina, odnosno od 2002. godine, kada je Vlada Ivice Račana, pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda, tražila rezanje svih socijalnih naknada, pa tako i braniteljskih, u njihova se prava nije diralo. I kad je Vlada Jadranke Kosor svima smanjivala mirovine, kategorija 100-postotnih invalida ostala je pošteđena.

U Hrvatskoj, od oko pola milijuna branitelja, status ratnog invalida ima više od 57.000 branitelja, a pravo na braniteljsku mirovinu ostvarilo ih je oko 58.000. Za njihova prava prošle je godine država izdvojila šest milijardi kuna (oko 850 milijuna eura), od toga samo za mirovine pet milijardi kuna (oko 700 milijuna eura).

Najtežih ratni invalidi, 100-postotni prve skupine, koji su i pokrenuli prosvjed protiv ministra Matića, ima 487. Njihova je invalidnina 3.824 kune (oko 550 eura). Uz to, primaju i mirovinu, koja je prosječno 5.000 kuna (oko 700 eura), ali može dosegnuti i više od 10.000 juna (oko 1.400 eura), ovisno o činu. Tu je i ortopedski doplatak od 1.100 kuna (oko 150 eura), imaju pravo na njegovatelja, koji prima plaću od 3.800 kuna (oko 550 eura), i taj posao najčešće obavljaju njihove supruge. Imaju pravo na rehabilitaciju, svakih sedam godina država im poklanja novi automobil, dobili su stanove prilagođene svom invaliditetu, imaju prednost pri smještaju u umirovljenički dom, djeca pravo na besplatne udžbenike. A prozvani ministar tvrdi da im ništa od toga neće biti oduzeto, niti umanjeno. U čemu je onda problem? Nije samo jedan, a dio njih je u medijskom u sučeljavanju s ministrom Matićem iznio Glavoški.

‘Svi su dužni…’

“Prije godinu dana tražili smo sastanak s ministrom zdravlja, kako bismo porazgovarali o zdravstvenim problemima braniteljske populacije, jer se, pored invalidnosti, pojavljuju jako teški zdravstveni problemi. U ponedjeljak mi je rekao da on taj sastanak ne može organizirati. Potom smo se obratili pravobraniteljici za osobe s invaliditetom. Ona je u roku od 24 sata dogovorila sastanak za idući tjedan s ministrom zdravlja”, rekao je Glogoški.

S ministrovim odgovorom, pak, teško se može biti zadovoljan. “U Ministarstvu branitelja su četiri dopisa koja sam službeno poslao ministru zdravlja. Puno puta sam pokušao i usmeno, ali je bivši kolega ministar zdravlja rekao ‘da, hoću, budem…’ I ja dalje ne mogu. I branitelji znaju, kao što i ja znam, Ministarstvo branitelja je središnja institucija koja se skrbi o hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata. Međutim, svi su dužni u Hrvatskoj skrbiti se o braniteljima”, rekao je Matić, neizravno prozvavši državnu administraciju, kojoj pripada, za neorganiziranost i propust.

Glavoški je spomenuo i otkaze braniteljima, trenutno ih ima oko 30.000 nezaposlenih, često se ne poštuje zakonska obveza da moraju imati prednost pri zapošljavanju, sve dulje čekaju na rehabilitaciju ili liječenje, na listi za stambeno zbrinjavanje još uvijek ih je više od 13.000…

Svi ti problemi postojali su i prije pet, i prije deset godina – kad je na vlasti bio HDZ, a nitko nije prosvjedovao, ponajmanje tako da podigne šatore pred Ministarstvom. No, sudeći prema onome što su veterani rekli u susretu s predsjednikom Josipovićem, izgleda da novac i prava i nisu pravi problem.

Dosta lijepih riječi, laži i obmana

“Nama je dosta, gospodo, lijepih riječi, laži i obmana. Naša stvarnost je nešto drugo, a to su ovi ljudi, koji ne dozvoljavaju nikome da s njima manipulira. Ovdje se ne radi ni o kakvim materijalnim pravima, nego dostojanstvu i ponosu. Nemojte nas vrijeđati, možete nam uzimati, ali nas nemojte vrijeđati, na to nemate pravo. Nama su potrebna djela, a ne od prigode do prigode kad dođete”, poručili su veterani.

Jedan od razloga prosvjeda bila je izjava pomoćnika Glavaševića kojom je, prema njihovoj interpretaciji, izjednačio žrtvu i agresora. Glavašević, koji tvrdi da je istrgnuta iz konteksta, napominje da  je samo iznio činjenicu da u Hrvatskoj tisuće branitelja danas ostvaruju prava na osnovi PTSP-a, dok na strani agresora uopće nema takvih slučajeva. I tako prepravljena izjava nije najsenzibilnije formulirana, ali njene suština je istinita. Mnogi su hrvatski psihijatri, koji su nekim braniteljima dali potvrde da su njihovi psihički problemi posljedica toga što su bili na ratištu, priznali da je u Hrvatskoj PTSP bio način za rješavanje socijalnih problema sudionika rata. U tom smislu i Glavašević i ministar Matić (s izjavom kako se za cijelog mandata jedino dobro osjećao kad je upoznao Angelinu Jolie i Brada Pitta) moraju proći temeljit tečaj iz komunikologije, ali to je miljama daleko od ocjene da sin mučki ubijenog ratnog reportera i ministar-branitelj i logoraš veličaju agresora.

U tom smislu i Vlada i branitelji-prosvjednici imaju dovoljno razloga da se iz šatora u Savskoj presele u topliji i za argumentirani razgovor primjereniji prostor, u kojem će se problemima pristupati ne tako da rješenja izdrže do izbora, ili da isprovociraju nove, nego da temu branitelja konačno vrate u njoj primjeren i dostojanstveni okvir.

U protivnom,  Hrvatska će i u ovom studenom dočekati  još jednu obljetnicu bitke za Vukovar stotinama svjetlosnih godina udaljena od zajedništva i energije koje su te 1991.godine omogućile borbu protiv agresije smišljene, potaknute i vođene iz Beograda.

To, nažalost, više i nije neka vijest.

Izvor: Al Jazeera