Hrvatska za Bleiburg, Brač za antifašizam
Kako to obično biva, iza velikih riječi i pompozne ikonografije najčešće se kriju i neki materijalni interesi – sitni ili krupni, svejedno. Stara izreka govori da, kad ti se netko glasno zaklinje u domoljublje i rodoljublje, često ogrnut zastavom, prije svega dobro trebaš paziti je li ti novčanik još uvijek u džepu. Takva je nekakva priča i oko tog čuvenog Bleiburga.
Podsjetila nas je na ratne dane i skupljanje novca za naoružavanje Hrvatske, kada su čekovi misteriozno nestajali, ili na doba bijega generala Ante Gotovine, kada je stvorena cijela mreža netransparentnog financiranja koje se nitko nije usudio propitivati. Jer to je ‘za našu stvar’, makar izgledalo kao najobičnije reketarenje.
Gradonačelnica malenog Supetra na Braču ovih dana postala je instant-zvijezda nakon što je objavljen njen efektan odgovor na molbu za donacijom, koju su joj poslali organizatori službene komemoracije čudnovatog naziva ‘Počasni bleiburški vod’. Ekipu predvode Vice Vukojević, Vladimir Šeks i Božo Vukušić, sva trojica iz političko-špijunskih krugova, a oni svake godine očigledno ‘žicaju’ lovu na sve strane. Tko zna koliko su županija, gradova, općina, nogometnih klubova, javnih poduzeća, privatnih tvrtki, institucija i komunalnih organa već izmuzli za po nekoliko tisuća kuna – malo tamo, malo ovamo – kad im je na red došao čak i Supetar kojega vodi članica Socijaldemokratske partije (SDP-a).
Oni sami bi kolokvijalno rekli, ‘komunjara’
‘Grad Supetar nije u mogućnosti odvojiti sredstva za Vaše projekte jer je već predvidio sredstva za proslavu 75 godina oslobođenja našeg otoka Brača od nacističke i fašističke okupacije, gdje su u četiri godine rata u borbi protiv okupatora poginula 492 bračka borca, dok je 275 Bračanki i Bračana stradalo od fašističkog terora. U ratu je stradalo 110 djece, dok ih je 118 ostalo bez jednog, a osam bez oba roditelja’, odgovorila im je ona.
Odbijenica je stigla u savršenom trenutku: dva mjeseca prije nego što bi se u austrijskom selu trebala održati nova komemoracija i taman nakon što je lokalna Katolička crkva de facto zabranila služenje mise, dok je austrijska država najavila da će još strože i još žešće provoditi svoje najfriškije zakone o zabrani ustaških i srodnih simbola. Politika se uskomešala, hrvatski biskupi nemušto prosvjedovali, a javnost ponovno zainteresirala za uvijek istu raspravu – treba li i može li se obilježavati godišnjica početka poslijeratnog pokolja, masakra u kojemu su bez suđenja nastradali deseci tisuća ljudi, od poraženih ustaša i domobrana do civila u povlačenju, ali i četnika, ljotićevaca, nedićevaca, Kozaka, Nijemaca, slovenskih belogardejaca, zarobljenih ruskih kvislinga i tko zna koga sve ne.
Odgovor je vrlo jednostavan, a dala ga je čak i spomenuta gradonačelnica Supetra: može i treba. Ali ne na ovaj način.
Bleiburg je u protekla tri desetljeća iz teme koju se doslovno nije smjelo ni spomenuti i koju je komunistička vlast nastojala pokopati duboko u zaborav, jer se radi o evidentnom masovnom ratnom zločinu nad ratnim zarobljenicima i civilima, izrastao u grotesknu manifestaciju oslobođenog i nepatvorenog navodnog hrvatstva. Iz krajnosti u krajnost. Žrtve, pogotovo nevine, i onda i danas malo kome su bile u prvom planu: prije devedesetih je bilo važno zatrti im tragove, a nakon toga uzvisiti ih u status svetaca koji su pali za slobodu, što dakako nije točno. I još gore, iz godine u godinu u Bleiburgu je bujao neoustaški sentiment, u skladu sa suludom težnjom radikalne desnice o izjednačavanju domoljublja s kvislinškim pokretom iz Drugog svjetskog rata.
Obilježavati Dan pobjede nad fašizmom
U civiliziranom svijetu to naprosto ne prolazi: bombardiranje Dresdena također jest zločin i on se redovno obilježava, no teško ćete ondje vidjeti Angelu Merkel. Na Dan pobjede uvijek je u Moskvi ili Parizu, a Hrvati bogme sasvim sigurno imaju i puno više materijala za slaviti taj dan. Samo im netko treba jasno ukazati na to.
Kad sami ne znaju, pameti su ih naučili Austrijanci zajedno s Crkvom. Austrijskom a ne hrvatskom, naravno, što je još jedan sumoran detalj i sasvim druga, dosta tužna priča.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera