Korak što ga Hrvatska još mora napraviti

Vlada je spriječila hrvatsko društvo da pokaže je li demokratski sazrelo ili nije, a vidjele su se naznake demokratske zrelosti. 

 Građanska inicijativa ‘Ujedinjeni protiv fašizma’ prva je reagirala, pozivajući građanstvo na otpor nacionalističkom derneku u Zagrebu [Pixsell]

Piše: Luko Brailo

Novinar riječkog Novog lista, nagrađen Zlatnim perom Hrvatskog novinarskog društva (1995) i Nagradom Joško Kulušić Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (2004). Živi i radi u Dubrovniku.

Odluka hrvatske Vlade i njezina premijera Zorana Milanovića da se u Zagrebu ne dopusti održavanje Međunarodne nacionalističke konferencije s mimohodom sudionika tog skupa je dobrodošla. Iako zabrane nisu popularne, domaćim i inozemnim neonacistima, bez obzira u kakvom se tobožnjem suvremenom krajnje desnom političkom ruhu pokušavaju predstaviti, nije mjesto na zagrebačkom glavnom trgu.

Nećemo dozvoliti okupljanje onih koji pozivaju na rušenje ustavnog poretka, naša je obveza da se takvim idejama suprostavimo, istaknuo je Milanović. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, navela je Vlada u svom obrazloženju o zabrani skupa, ističući kako “svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju”.

Iako zabrane nisu popularne, domaćim i inozemnim neonacistima, nije mjesto na zagrebačkom glavnom trgu.

Stop crnoj bratiji iz Hrvatske, Mađarske, Francuske, Bugarske, Belgije… nije “sumrak demokracije”, kako to danima poručuje čelnik Hrvatske čiste stranke prava Josip Miljak u ime ogranizatora njihova okupljanja, najavljujući i tužbu protiv Hrvatske Sudu za ljudska prava u Strazburu. Svođenje neofašističkog skupa na priče o onemogućavanju slobode govora, što Miljak i njegovi istomišljenici promiču, prozirna je izlika za pokušaj javne rehabilitacije Pavelićeve NDH-azije i veličanja niza kvislinških režima iz Drugog svjetskog rata. Čiji su sljedbenici, je li, došli dati podršku napaćenoj hrvatskoj braći čiju državu od njezine samostalnosti vode raznorazni jugokomunisti, udbaši, partizani, boljševici, nepatrioti…

Svakodnevni kontinuitet

Pa će onda HČSP-ovci, u svojstvu “jedinih i najiskrenijih hrvatskih domoljuba”, svojim europskim kolegama trabunjati o, recimo, Hrvatskoj do Drine, što je njihov programski nedosanjani san. I pritom će se savršeno razumijevati s mađarskim Jobbikovcima, koji ne kriju svoje apetite prema teritoriju nekoliko susjednih zemalja, uključivo i prema Međimurju. A što se takve tlapnje mogu ostvariti jedino novim ratovima i krvavim prekrajanjima granica današnje Europe, pa tko će još i o tome voditi brigu.

Doda li se tome i poslovična “demokratska sklonost” Miljka i europske mu istomišljeničke družine prema Židovima, Romima, manjinskim grupacijama, umanjivanju i relativizaranju zločina u ime ili pod znakom poglavnika Ante (prezime mu znate) i slične europske kvislinške bulumente, sasvim je dovoljno razloga za crveni karton spomenutom skupu. Njegovi su sudionici u svoju podmuklu igru htjeli uvaliti i generale Mladena Markača i Antu Gotovinu, nepravomoćno osuđene u Hagu. No, oni su im se, kao razumni i odrasli ljudi, zahvalili na “pomoći” i izražavanju takve neonacističke kontraproduktivne potpore.

U hrvatskom društvu, htjelo se to priznati ili ne, još ima onih koji se nisu oslobodili manje ili više otvorenog koketiranja s ostacima prošlosti.

Nije “sumrak demokracije” takvim likovima zalupiti vratima i kazati, ako treba i uz pomoć policije: “Gospodo, ne možete to raditi u ovom dvorištu!” Vladina odluka je OK u konkretnom slučaju, ali joj treba i kontinuitet u svakodnevnom djelovanju. Jer, u hrvatskom društvu, htjelo se to priznati ili ne, još ima onih koji se nisu oslobodili manje ili više otvorenog koketiranja s ostacima prošlosti koju veličaju Miljak i njegova grupacija.

Visoko postavljena ljestvica

Zašto je, primjerice, trebalo proći preko nekoliko dana da bi se čelnik Matice hrvatske Igor Zidić oglasio i javnosti veoma neuvjerljivo objašnjavao da se, eto, Međunarodna nacionalistička konferencija ipak neće održati u prostorima MH-a, kako su “čisti pravaši” danima najavljivali? Ili, zašto je Milanovićeva Vlada toliko dana (do)puštala da HČSP, stranka koja ni pod razno ne može ući u Hrvatski sabor, dobije iznimno veliku medijsku pozornost tlapeći o “slobodi govora”, da bi se tek onda donijela odluka o  zabrani njihova skupa? I to nakon što je Građanska inicijativa “Ujedinjeni protiv fašizma” prva reagirala, pozivajući građanstvo na otpor nacionalističkom derneku u Zagrebu.

Zašto je trebalo proći preko nekoliko dana da bi se oglasio čelnik Matice hrvatske Igor Zidić?

Upravo je ta činjenica izrazito dobar znak mentalnog zdravlja pretežitog dijela hrvatskog građanstva. Ujedno je pokazatelj Vladi kako u budućnosti treba djelovati i na one pojave preko kojih se, i bez prisutnosti “europskih krajnjih desničara”, zna prelaziti kao i da se ne događaju. Zabranom zagrebačkog skupa u ime uvodno spomenutih temeljnih vrednota hrvatskog Ustava Milanovićeva Vlada je visoko postavila vlastitu ljestvicu u toj borbi.

Pobjednici i poraženi

Stoga se, ipak, svako malo valja podsjetiti na, primjerice, navijačka divljanja i ružna skandiranja na nogometnim stadionima, osobito Srbima, koje valja “zavrbiti”, na hukanje tamnoputim nogometašima hrvatske “premier lige”, na slavljenje NDH-azije i promicanja Jasenovca kao radnog kampa, a ne koncentracijskog logora, fasade išarane sa slovom U i pratećim mu križom…

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju.

Uskoro će svibanj i lipanj, mjeseci u kojima se već godinama u Hrvatskoj vode iscrpljujuće političko-povijesne i medijske bitke te se štancaju gomile tekstova i priopćenja o pobjednicima i poraženima u Drugom svjetskom ratu. Pobjeda antifašističke koalicije, Bleiburg, Križni put, Jazovka, osnivanje Sisačkog partizanskog odreda… novi su dani i ispiti Milanovićeve Vlade, u kojima će se tražiti rješenja i donositi odluke temeljem postulata da “svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera