Hrvatska u znaku suđenja i presuda

Piše: Davor Gjenero

U proteklih nekoliko dana hrvatsku su političku arenu obilježili pravosuđe i iznenadni sudski obrati. U vrijeme dok je završavao prvi proces protiv bivšeg premijera Ive Sanadera zbog dviju korupcijskih afera – uzimanja mita od Hypo Banke kasnih devedesetih i od naftne kompanije Mol na kraju njegova premijerskog mandata – hrvatsku je javnost iznenadila presuda mađarskoga drugostupanjskog Suda, kojom je presuda potpredsjedniku Vlade Radimiru Čačiću zbog saobraćajne nesreće, s dvoje poginulih, iz uvjetne pretvorena u bezuvjetnu kaznu zatvora.

Presuda Sanaderu, pak, nije proglašena u petak, 16. studenoga, samo zato što je za taj dan na Haškom sudu bilo već odavno najavljeno objavljivanje drugostupanjske, pravomoćne presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koji su prvostupanjskom presudom bili osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora.

U Hrvatskoj su mnogi strepili od uspostavljanja neugodne socijalne dinamike u slučaju potvrđivanja ove presude, koja je dvojicu hrvatskih oficira označavala kao sudionike zločinačkog poduhvata etničkog čišćenja.

Drugostupanjsko je vijeće, međutim, odbacilo nalaze prvostupanjskoga o prekomjernom granatiranju gradova na dotad okupiranom području i time argumentiranoga zločinačkog pothvata, pa je dvojicu generala oslobodilo optužbi i pustilo ih iz haškog pritvora.

Tek će se vidjeti hoće li Čačićev nasljednik, mladi političar Ivan Vrdoljak, znati i imati snage završiti započete projekte.

Oba sudska ishoda u Hrvatskoj su bila posve neočekivana. Čačić je u kasno proljeće bio pod snažnim pritiskom javnosti da odstupi iz Vlade, nakon prvostupanjske osuđujuće, ali uvjetne presude, a činilo se da se njegova pozicija vremenom polako konsolidirala.

Čačić se nije obazirao na nezadovoljstvo javnosti, profilirao se u ključnoga ekonomskog aktera Vlade, svi razvojni projekti izravno su ovisili o njemu i djelovanju timova koje je on regrutirao i kontrolirao.

Još uvijek nije mogao govoriti o nekim realnim uspjesima, jer hrvatsko gospodarstvo pada, a investicija nema. Nemoguće je ocijeniti je li upravo proteklog tjedna u Kataru bio na rubu bijega iz začaranog kruga inertnosti, protupoduzetničke klime i birokratskih blokada, ali da je uspio projekt izgradnje LNG terminala u Omišlju, s garancijom dobave katarskog plina i plinovodnom infrastrukturom u srednjoj Europi (od Hrvatske, preko Mađarske, Slovačke i Češke do Poljske) i razvojnim timom triju snažnih državnih kompanija, naftovoda, elektroprivrede i plinske kompanije (JANAF, HEP i Plinacro), to bi sigurno doprinijelo promjeni ekonomske kline u Hrvatskoj.

Tek će se vidjeti hoće li njegov nasljednik, mladi političar prema kome se Čačić u stranci već dugo odnosio “očinski” zaštitnički, Ivan Vrdoljak, znati i imati snage završiti njegove započete projekte.

Neispunjena ‘domaća zadaća’

Za razliku od Čačića, koji se u tišini borio s inertnim SDP-ovim ministrima i pokretao projekte, pa na kraju bio definiran kao neuspješan, Vesna Pusić je, kao ministrica vanjskih i europskih poslova, od početka mandata prepoznatljiva kao vrlo uspješan modernizator hrvatske vanjske politike, pa će, bez mnogo obzira prema partneru, zahtijevati ostvarivanje infrastrukture za nastavak modernizacijskih politika i u njenom i u drugim resorima.

Vrdoljak, kao ministar, neće moći niti u diskreciji obuzdavati ministra financija, koji novim porezima guši ekonomsku aktivnost, niti ministre malog gospodarstva i zaštite okoliša koji blokiraju Ministarstvo gospodarstva u korištenju razvojnim fondovima.

Postoje samo dvije mogućnosti: ili će doći do daljnjeg zaostajanja razvoja ili će novoimenovana potpredsjednica Vlade Vesna Pusić ozbiljno zaoštriti odnose s koalicijskim partnerom. Budući da je manji koalicijski partner, regionalistički IDS, već na rubu napuštanja koalicije, svaki bi daljnji potres mogao biti fatalan za Vladu.

Unatoč dobrom profilu vanjske politike, Hrvatska je u mandatu ove Vlade do neke mjere zakazala u svojoj “europskoj politici”, odnosno ispunjavanju domaćih zadaća što ih mora napraviti prije pristupanja Europskoj uniji.

Iako vrlo povoljno, Izvješće Europske komisije o napretku Hrvatske prije više od mjesec dana sadrži deset zadaća, što ih Hrvatska mora u što kraćem roku ispuniti.

Do danas, međutim, nije u potpunosti ostvarena niti jedna, a čini se da bi čak tri mogle biti prenesene u iduću godinu.

Budući da se u Hrvatskoj sve vrti oko sudbene vlasti i vladavine prava, ozbiljan bi problem mogla biti ona obveza koja govori o stvaranju akcijskih planova za otklanjanje sudskih zaostataka.

U Briselu se sve češće spominje mogućnost uvođenja mehanizma suradnje i verifikacije, kakav se primjenjuje za Bugarsku i Rumunjsku, iako se prije najavljivalo da je Hrvatska prošla strožiji nadzor pristupanja Uniji nego ijedna druga demokracija, sada članica EU-a, pa da takav mehanizam neće biti potreban.

Oba crna scenarija – kašnjenje pristupanja Uniji (gubitak ciljnog datuma, 1. srpnja 2013) ili uvođenje CVM-a – u Hrvatskoj bi dovela do ozbiljne političke nestabilnosti, koju bi ovako oslabljena Milanovićeva koalicija teško mogla preživjeti.

Činjenica je, međutim, i to da su nakon ‘Oluje’ počinjeni brojni zločini nad srpskim stanovništvom.

U Hrvatskoj se očekivalo da će izricanje haške pravomoćne presude jedinoj dvojici oficira Hrvatske vojske kojima se u Hagu sudilo zbog zločina počinjenih u Hrvatskoj biti test kapaciteta za suočavanje s prošlošću hrvatske administracije, ali i javnosti.

Činjenice da je u ovom slučaju haško Tužiteljstvo katastrofalno loše odradilo svoj posao, a donošenje odluka pred ICTY-ijem pod utjecajem je anglosaksonskoga pravnog sustava, dovele su do odbacivanja prvostupanjske presude i oslobođenja generala.

Činjenica je, međutim, i to da su nakon “Oluje” počinjeni brojni zločini nad srpskim stanovništvom, zbog čega je u ovom slučaju i podignuta optužnica, a da na koncu žrtve nisu dobile nikakvu satisfakciju.

To je posve otvoreno, komentirajući presudu, izgovorio hrvatski predsjednik Josipović, a manje vješto i ne baš dosljedno, do neke mjere umanjujući obim i značenje počinjenih zločina, i premijer Milanović.

Dakle, ispit iz suočavanja s prošlošću pred hrvatskim društvom ostaje, ali njega će Hrvatska polagati nakon pristupanja Uniji.

Dobra je, međutim, poruka šefa opozicije Tomislava Karamarka nakon izricanja oslobađajuće presude, koji je konstatirao da je time za Hrvatsku konačno završio rat. A suočavanje s prošlošću je, ipak, vjerojatnije u miru nego u stanju stalnoga neobjavljenoga ratnog stanja.

Politički prizvuk

Ovakva je presuda protutužbu Srbije pred UN-ovim Međunarodnim sudom pravde u Hagu protiv Hrvatske zbog zločina genocida učinila potpuno besmislenom.

U Beogradu je dugo tinjala nada da bi svoju tužbu za genocid protiv Srbije Hrvatska mogla povući u zamjenu za srbijansko povlačenje njihove protutužbe, koja je, pak, bila utemeljena u definiranju “Oluje” kao zločinačkog poduhvata.

Izjave predsjednika Srbije i tamošnje političke i društvene elite, koji oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču tumače kao dokaz protusrpskog karaktera ICTY-ja i šire, cijeloga međunarodnog poretka, više će štetiti Srbiji u njenu nastojanju da otvori pregovore s EU-om nego što će naškoditi ionako “zamrznutim” odnosima Zagreba i Beograda i općenito političkim odnosima u regiji.

Da nije bilo presude Gotovini i Markaču, već bi bila poznata prvostupanjska presuda Sanaderu. Kao i prethodne dvije presude, u kojima će mnogi prepoznavati politički utjecaj, ali i izravne političke konzekvence, niti ova neće biti bez takvih tumačenja.

U Čačićevu slučaju, strogost se tumači mađarskim ekonomskim interesom, u Gotovininom i Markačevom slučaju, blagost suda zagovornici urotničkih teorija objasnit će interesom SAD-a da se pretjerano ne istražuje operacija “Oluja”, koju je Hrvatska provela uz američku suglasnost i uz njenu logističku pomoć, između ostaloga i zato što je tom akcijom deblokirana i bihaćka enklava, kojoj je prijetila sudbina Srebrenice, a da nije bilo zločina nad Srbima u Hrvatskoj, ta je operacija mogla dovesti i do sloma Karadžićeve i Mladićeve paradržave i okupacijskog sustava.

Upravo zbog zločina nad Srbima u Hrvatskoj NATO je morao zaustaviti napredovanje HV-a, a time i Armije Bosne i Hercegovine.

Niti za hrvatsko pristupanje EU-u niti za moralno stanje države ne bi bilo dobro da nakon izricanja presude Sanaderu ostane gorak okus političke intervencije.

I dva prva Sanaderova sudska slučaja imaju politički prizvuk – prvi se tiče odnosa mađarskog vlasnika u Ini, jer postoji sumnja da je Mol do prevladavajućeg položaja u toj kompaniji došao podmitivši Sanadera, a drugi se odnosi na jednu od afera vezanih uz Hypo Banku, koje već neko vrijeme drmaju cijelom srednjom Europom, od Bavarske i Austrije pa do Hrvatske i nekih drugih novih demokracija, ali i balkanskim prostorom.

U slučaju Hypo problematično je to da bi slučaj Sanaderova podmićivanja već odavno pao u zastaru da nije interpretiran kao ratno profiterstvo, pa je time potpao pod donekle kontroverzni amandman na hrvatski Ustav da kaznena djela ratnog profiterstva ne zastarijevaju.

Niti za hrvatsko pristupanje EU-u niti za moralno stanje države ne bi bilo dobro da nakon izricanja ove presude ostane gorak okus političke intervencije, ali niti da se dogodi ono što se dogodilo u Hagu – da zbog greški u umijeću Tužiteljstva dođe do oslobađajuće presude koja bi dovela u pitanje i druge procese za korupciju protiv bivšega hrvatskog premijera koji se već vode ili se tek otvaraju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera