Hrvatska u Uniji: Prvih pet godina jednog lošeg studenta

Hrvatska, EU, Evropska unija
U pet godina članstva u EU-u produbljene su razlike i podjele u hrvatskom društvu (EPA)

Jačanje unutarnjih ideoloških podjela i sukoba, uzlet radikalnih hrvatskih ideologija iz Drugog svjetskog rata te napeti odnosi sa susjednim zemljama, između ostaloga, obilježili su prvih pet godina Hrvatske na nebu Europske unije.

Hrvatsko članstvo u EU-u, kaže povjesničar Tvrtko Jakovina, opterećno je istim problemima koje ima hrvatska država i brojni segmenti društva, a to je neznanje kuda dalje.

“Što činimo, koji nam je cilj, zašto postojimo, ako baš hoćete. Jer cilj nije da bi jedna skupina političara bila na vlasti, nego da bi nam svima bilo bolje i da bismo možda nešto napravili. No, to ne postoji i zbog toga je ovakvo razočaranje s EU-om ili osjećaj da se ništa važno nije dogodilo. Ja mislim da se dogodilo da su se pripremile stvari, ali to vam je otprilike ponekad kao upisivanje fakulteta – dobijete indeks i ulazite u jednu instituciju, a na vama je kasnije da napravite najbolje od nstavnika koje ćete slušati, knjižnica koje tamo tamo postoje itd. Mi to nismo učinili, takvih loših studenata ima posvuda i nismo mi slučajno jedan od najlošijih studenata u tom razredu”, kaže Jakovina.

Jakovina: Pojačani najnegativniji fenomeni

Produbljene su, kaže, razlike i podjele unutar društva po točkama oko kojih, smatra, nema niti bi trebalo biti suglasja. To nije problem, kaže, jer te su podjele oduvijek postojale.

“Problem je što su i najnegativnji fenomeni – potpuna revizija s prošlosti, koketiranje s fašizmom najgoreg tipa, rasizam koji se kod nas još uvijek manifestira kao najodvratniji nacionalizam – pojačani. Tu EU nije kriva, ali činjenica da smo završili pregovaranje, da smo se tobože transformirali, što nismo do kraja, je razlogom što se ovako ponašamo. Kad se netko reformira, reformira se zbog sebe, a ne zbog zadovoljavanja uvjeta Europske komisije. Mi smo većim dijelom činili ovo drugo”.

Zatomljene emocije na svjetlu dana

Šelo-Šabić smatra da oživljavanje radikalnih ideologija ima veze s ulaskom u EU samo utoliko što je izgubljen mehanizam nadzora jer takva retorika ne bi bila moguća u procesu pristupanja.

“Onoga trenutka kad smo ušli u EU stekao se dojam da nema više tog kontrolnog mehanizma koji nas može onemogućiti da postanemo punopravna članica i te zatomljene emocije ili razmišljanja koja su postojala i za vrijeme pristupanja EU-u su došla na svjetlo dana”.

Demokracija, kaže, dopušta javnu rspravu i iznošenje mišljenja i stavova s kojima se netko ne mora slagati, ali to može postati problem ako postane jedini narativ koji odavde izlazi.

“Ako jače demokratske liberalne snage u društvu budu marginalizirane ili nemaju hrabrosti i kapaciteta da se bolje suoče s takvim pojavama”.

Izazovi koji u idućem razdoblju slijede su, zaključuje Šelo-Šabić, pitanje migracija koje zahtijeva sveobuhvatan odgovor, BiH kao funkcionalna, stabilna i cjelovita zemlji bez inzistiranja isključivo na zaštiti hrvatskog naroda, smirivanje retorika na relaciji Zagreb-Beograd i rješavanje bilateralnih pitanja, poput graničnog spora sa Slovenijom.

To je, kaže, odgovornost je onih koji društvo državu vode – ritam određuju oni koji imaju mogućnost postaviti ga.

“Dobar novinar može napraviti najbolji prilog, ali ukupnu medijsku sliku države će odrediti oni koji imaju upliv na takve zakone, takvu atmosferu, sudovi koji će nešto kazniti ili nagraditi i slično. To se u Hrvatskoj nije dogodilo, ali strukturalne reforme, zazivanje reformi u hrvatskom društvu nije izmišljena stvar, to je stvar da se društvo popravi, prilagodi životu u 21. stoljeću. Međutim, ako to činite, onda možete udariti u nekakve etablirane strukture, elite, i to je kod nas uvijek veliki problem – ako to dirate, možda ćete otvoriti neka neugodna pitanja”.

Što se okruženja tiče, Hrvatska je, kaže, ulazila u EU s obećanjem da će pomoći u transformaciji zemalja Zapadnog Balkana, što se nije dogodilo, a teško i  može kada vodeći političari govore da Hrvatska nema veze s Balkanom.

Ne-politika u vezi ideje ‘gdje smo’

“A koje su naše veze s drugim dijelovima Europe, jesmo li se mi tamo nametnuli kao ‘igrači’, na Sredozemlju, imamo li mi rješenje za izbjegličku krizu ili smo možda postali važni u srednjoj Europi? Nismo. Hrvatska vodi jednu gotovo jednu ne-politiku što se tiče naše ideje gdje smo, a ona je jednim dijelom određena sa željom da budete visoki, zgodni i atraktivni i da dobro govorite jezike, a u stvari ste niski, debeli i znate samo vlastiti jezik. I onda se teško možete plasirati i postati važni na međunarodnoj sceni”.

Umjesto da je zemlja bila dobar i ohrabrujuć primjer onima koji još nisu ušli u EU ili NATO, bilo je teško uvjeriti desnicu da je Hrvatskoj, primjerice, članstvo u Crnoj Gori u interesu.

“A zbog toga smo ulazili, zato smo trebali i Njemačkoj i zapadnoj Europi, ali u drugim stvarima im ne trebamo jer slabo proizvodimo, nemamo dobra sveučilišta i tako dalje”, zaključuje Jakovina.

Senada Šelo-Šabić s Instituta za međunarodne odnose i razvoj kaže da je Hrvatska je mala zemlja, a one su prilično suzdržane u vezi nekih ‘velikih’ pitanja. No, članstvo u EU-u ne daje samo mogućnost, nego i obvezuje veću  aktivnost.

“Ja bih htjela vidjeti vanjsku politiku koja ide sa ciljem jačanja EU-a kao takve. Kod nas je zbog krize EU-a oslabio taj diskurs ili entuzijazam, barem javno. Mislim da je to pogrešno, da je europski projekt najbolje što imamo i da možemo samo izgubiti ako on oslabi. Nama sigurno nije u interesu da EU slabi”, kaže Šelo-Šabić.

Fokus na susjede i interes EU-a

Ideje o tome da bi Hrvatska trebala biti predvodnik i jamac stabilnosti u regiji ili regionalni lider, smatra pogrešnim – Hrvatska se, kaže, previše fokusira na na odnose sa susjedima, umjesto na vanjskopolitička pitanja koja su od interesa za EU.

“Nedavno mi je jedan hrvatski diplomat rekao da misli da se Ministarstvo vanjskih poslova pretvorilo u ministarstvo za Srbiju i BiH. Naš fokus je sužen na neposredno susjedstvo, što je nekad nužno jer su zahtjevi takvi da Hrvatska treba reagirati, ali ponekad mi se čini da je prefokusirano, gotovo autistično. Trebalo bi raditi šire i politiku prema susjednim zemljama pokušati usklađivati više s interesima cijele EU, ali nužno voditi se nacionalnim interesima. Mislim da su kritike prema Hrvatskoj koje dolaze od strane ili EU-a ili nekih država članica isključivo vođene tom logikom – da Hrvatska prema obje zemlje postupa više iz pozicije nacionalnih, nego europskih interesa.

Od Hrvatske se, kaže, očekivalo da kao članica EU-a bude dodatni faktor stabilnosti u regiji i pruži podršku reformskim kapacitetima u susjednim zemljama.

Ona je, smatra, angažirana izjavama, posjetama, sastancima, ali pitanje je koliko je taj doprinos konstruktivan jer se zakopala u međusobne ‘rovovske borbe’.

Diskontinuitet 

A suočavanjem s prošlošću i odmicanjem od nje mogla bi biti poticaj za slične procese u susjednim zemljama.

“Taj civilizacijski iskorak bi po meni bio to – lako je prihvatiti pravnu stečevinu i napisati nove zakone, ali duh tih zakona i pravila treba živjeti”.

BiH, Makedonija i CG važnije i od Srbije

Regionalno gledajući, kaže Gjenero, Hrvatska više nije dio Zapadnog Balkana. Sadašnja administracija zatekla je napete odnose sa Srbijom, a najveći njezin propust je, smatra, što se nije u dovoljnoj mjeri bavila odnosima s BiH, a moglo se napraviti dosta na planu konsolidacije odnosa Zagreba i Sarajeva, koja bi doprinijela konsolidaciji hrvatsko-bošnjačkih odnosa u FBiH.

“Za Hrvatsku BiH, Makedonija, Crna Gora moraju biti podjednako važne kao Srbija, odnosno u nekoj mjeri i važnije, zbog toga što ove države vide svoju euroatlansku perspektivu, a Srbija sustavno odbacuje koncept euroatlantizma”.

Gjenero smatra da je Zagreb jasno unutar EU-a stao na stranu nastavka proširenja koje se u ovom slučaju prije svega odnosi na Crnu Goru i Makedoniju, a tek onda na Srbiju koja je kroz godine otvorila tek 14 pregovaračkih poglavlja.

Analitičar Davor Gjenero kaže kako je najveći hrvatski problem pri pristupanju bio što je u završnoj fazi došlo do smjene vlasti, koju je preuzela lijeva opcija Zorana Milanovića.

“Jedna je administracija završila pregovore, provela duboke promjene u javnoj upravi nakon preuzimanja vlasti, a druga administracija preuzela vlast, nominalno uvela Hrvatsku u EU i provela duboke promjene u javnoj upravi, tako da u Milanovićevoj administraciji osim gospođe [Vesne] Pusić, koja je nešto znala o europskim institucijama, niste imali nikoga tko je imao pojma o djelovanju europskih institucija”.

Ukinuti su, kaže, ravnatelji uprava u ministarstvima i dovedeni ljudi na političke pozicije pomoćnika ministara, stvoren je diskontinuitet koji se nije dogodio nijednoj zemlji u odnosu na pregovaračko razdoblje, a zemlja ponovno nije komunicirala s europskim institucijama.

Zaoštravanje odnosa

“Prvi ključni moment se dogodio neposredno prije formalnog pristupanja Hrvatske EU-u, to je onaj Milanovićev zloslutni ‘lex Perković’.To je bilo naozbiljnije do sada izigravanje predprisutnih obaveza RH. Drugi ključni problem kroz dugi niz godina je bila nespremnost administracije da provede čvrsto proračunsko ograničenje i zbog toga je Hrvatska drastično zaostajala, povećavala javni dug i državni deficit”.

Došlo je do zaoštravanja unutarnjih socijalnih sukoba po principu ‘ili mi ili oni’ i zaoštravanja odnosa među zajednicima – neadekvatno i selektivno se, smatra, provodila dvojezičnost, a ‘repovi’ tog razdoblja se još vuku.

“Taj sukob sa srpskom zajednicom nije tako oštar kad imate cijelo vrijeme situaciju da srpska zajednica podupire vladu koja ne bi mogla postojati bez njih, Potpuno racionalno [Milorad] Pupovac to obrazlaže činjnicom da na taj način spašava administraciju koja je puno prihvatljivija nego alternative koje se nude. Dakle, to je samo stari sukob koji se do neke mjere ograničio”.

Na regionalnom planu, smatra, najveći izazov ostaje konsolidacija i održivost BiH, visoko decentralizirane s tri konstitutivna naroda.

Izazovi BiH i zaštita manjina

“Gdje Hrvatska ne uspijeva na pravi način objasniti svoj stav o izbornom zakonodavstvu i gdje si dopušta da se unatoč tome što u njenim politikama danas doista nema elemenata pretenzija prema BiH, njoj pripisuju maltene veće pretenzije prema Bosni, nego što su one potpuno otvorene, koje dolaze iz Beograda”.

Na unutarnjem planu, prijetnja dolazi iz dijela građanskog društva, pokušava relazivizirati i izigrati postojeći paket manjinske zaštite.

“U ovom slučaju mislim na način izbora manjinskih parlamentarnih zastupnika i razinu zaštite. To su bile hrvatske predspristupne obaveze i njih treba poštivati”, zaključuje Gjenero.

Izvor: Al Jazeera