Hrvatska: Stanovi za izbjegle zjape prazni

Piše: Tomislav Šoštarić

Stanovi izgrađeni, zgrada zjapi prazna – to je slika koja se zatiče u Korenici, u Lici, ”srcu” Hrvatske.

Radi se o zgradi izgrađenoj za Srbe povratnike, izbjegle tijekom vojno-redarstvene akcije ‘Oluja’ 1995. godine.

Riječ je o gotovo 30 stanova u zgradi izgrađenoj u sklopu Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RHP) koji se provodi ”pod palicom” UNHCR-a.

Problem namjestiti stan

U novoj zgradi Petkovići bi trebali živjeti odmah vrata do vrata uz Petra. Ali ove zime još ne, nego na proljeće – treba nabaviti namještaj. Još uvijek žive u staroj, tuđoj kući. 

“Mi dok smo radili, da je bio taj stan, mi bi bez problema namjestili to. A sad od mirovine malo teže će ići. Sad smo kupili spavaću sobu i nešto smo odavde odnijeli i to je to. Da je barem bila kuhinja ili jedna prostorija da se dala. Oni nam dali česmu. Šta će mi česma ako jedino lavor mogu da dolje stavim. Danas smo gledali, 1.000 kuna [130 eura] me dođe sudoper. A odakle mi? Jer nama su djeca u Beogradu, nemaju ni oni smještaj, privatno stanuju ili odakle će, male su plate i mi moramo od svoje mirovinice otkinut’ i njima poslat, 250 eura mi svaki mjesec njima. I šta nama ostane, ništa”, kaže Koviljka.

Stanovi su izgrađeni za bivše korisnike stanarskog prava. Hrvatska u financiranju sudjeluje sa 25 posto.

Stepenište je popločeno mramorom, odlični plinski bojleri… U kolovozu je bilo svečano otvaranje, ključevi su podijeljeni u rujnu.

Uzeli ključeve i otišli

Neki koji su imali pravo na njih nisu ih niti preuzeli, dio je uzeo ključeve i vratio se u Srbiju i druge zemlje gdje su našli novi dom, a svega nekoliko ljudi za sada namjerava ovdje i živjeti.

Jedan od njih je Petar Eror. Nakon izbjeglištva i dugotrajnog rješavanja stambenog pitanja, dodijeljen mu je stan u toj zgradi.

“Ja što sam tražio, to sam stvarno i dobio i mogu vam reći da sam stvarno prezadovoljan jer nisam očekivao da ću baš nešto takvo dobit'”.

Već godinama Petar živi s obitelji svoga brata ili u staroj trošnoj kućici svoga pokojnog prijatelja u selu u blizini Korenice.

Traju pripreme za useljenje – problem je namještaj, koji prema zakonu država ne financira. Korisnici dobivaju stan, no ostalo je na njima. Plaćaju i najamninu od nešto malo više od dvije kune (0,26 eurocenta) po kvadratu te režije.

Zbrinuti i u Srbiji i u Hrvatskoj

“Sve su te stvari koje su naručene stigle, osim nekog kliznog regala. Tako da bi to otprilike trebalo uskoro biti nabavljeno pa bih otišao. Sve je dogovoreno, avans je plaćen, još trebam 7.000 kuna [915 eura] da platim. Sve je naručeno osim zavjesa, karniša i nekih sitnica pa bih uskoro mogao useliti. Ja zimus mogu biti samo gospodin, i to je to”, kaže ovaj samac, koji se nikada nije ženio.

Petru smeta činjenica da su neki uzeli ključeve i otišli. Svega pet ili šest obitelji živi i u drugoj velikoj zgradi, izgrađenoj po državnom programu stambenog zbrinjavanja na području posebne državne skrbi.

Zna i za slučajeve osoba koje su stambeno zbrinute i u državama u koje su izbjegli, najviše u Srbiji, a istovremeno i u Hrvatskoj. Ili ovdje ili ondje jer neki doista trebaju krov nad glavom, smatra Petar.

“Ne možemo mi živiti, raditi, biti zaposleni u Obrenovcu, a dobiti pred dvije-tri godine stan u ovoj plavoj zgradi u Korenici, a on zjapi prazan, a netko treba taj stan. Po mome, prioritet bi trebali imati oni povratnici koji su se stvarno vratili i koji žele tu ostati i živit’. S ovim ostalima tu je taj Ured Republike Hrvatske za stambeno zbrinjavanje i obnovu i to je na njima da oni to riješe. Ja znam kako bih to riješio, po kratkom postupku – priče nema, ne možeš i tamo i ovamo”.

Iznajmljivanje stambenih objekata

Čuo je i za slučajeve iznajmljivanja dodijeljenih ili obnovljenih stambenih prostora. No, u njegovom ugovoru, kao i u ugovorima drugih osoba koje su stekle pravo na stan ili po ovim programima, jasno piše da stan ne smiju iznajmljivati.

Njihovo je pravo korištenje stana do smrti, uz mogućnost otkupa po povlaštenoj cijeni sniženoj za 50 posto po kvadratu (blizu 700 eura) nakon 10 godina korištenja, ili nakon smrti stan ide u vlasništvo države.

Ipak, troši se novac, grade se stanovi, a zgrade ostaju prazne. Za Petra to nema smisla.

“Nije u redu…sve je to dobro riješeno, ali da objekti stoje prazni, to ja ne mogu shvatiti jer je i ova plava zgrada u Korenici isto prazna, i ona u Udbini isto, tri valjda stanara imaju. Ne ide to”.

Isto misle i supružnici Milan i Koviljka Petković. Također su izbjegli pa se vratili 2000. godine. Mirovinu su zaslužili kod poznatog lokalnog ugostitelja, sin, snaha i unuka žive u Srbiji.

Nakon što su podnosili zahtjeve za dodjelu stana, ostvarili su pravo na stan u zgradi sagrađenoj po državnom programu.

No, taj stan su odbili, kako kažu, zbog netočne kvadrature, preko rasporeda do nedostataka u kvaliteti izgradnje.

Čekali i dočekali

Na kraju, ostvarili su pravo na stan u sklopu RHP projekta. Čekali su i dočekali. Sitnijih nedostataka ima i ovdje, ali nemaju se, kažu, što žaliti – to se lako popravi. Stanom su prezadovoljni.

Riješen problem grijanja

Rijetki budući stanari do prije nekoliko dana strahovali su za grijanje. Naime, ova je zgrada jedina u Korenici koja ima plinsko grijanje. Za tu je svrhu u zemlju ukopana cisterna koju valja napuniti plinom. No, problem je bilo financiranje – nekoliko stanara, od kojih većina uglavnom namjerava useliti nakon zime, trebalo je snositi trošak. 

Ipak, kako kaže Vlatka Krznarić iz udruge ‘Hoću kući’, lokalno komunalno poduzeće preuzeti će nabavku plina na sebe, a stanari plaćati koliko potroše. I za zatvorene pretince s vodomjerima brigu preuzima lokalno poduzeće, da voda ne smrzne za vrijeme oštre ličke zime i uništi cijevi u zgradi koja će za to vrijeme biti praktički prazna.

No, susjeda nema. Iako, ključevi su tek nedavno podijeljeni pa možda i neki drugi korisnici još skupljaju novac za urediti stan.

Ipak, Milan smatra da se 90 posto ljudi neće ni vratiti – stekli su nove navike, pronašli u Srbiji posao, prijatelje…Možda tek poneko kad stekne uvjete za mirovinu, kao što neki najavljuju.

“Često mi odemo, ja i supruga skoro svaki drugi-treći dan mi u stanu i uvečer smo išli da vidimo dal’ ima neko. Nema niko. Sad, da li će, neki od tih ljudi što su uzeli ključeve, otišlo u Srbiju, pretpostavljam da nas ima ovdje jedno 23, odnosno sad njih 25 jer su dvoje od njih naknadno primili ključeve, od tih nas 25 mislim da ni 10 nas nema”, kaže Milan.

Milan smatra da bi bilo logičnije da se ljudi zbrinu tamo gdje namjeravaju ostati. No, svjestan je da, primjerice u Srbiji, projekt još ne funkcionira kako treba.

No, slaže se s Petrom da bi stanove onda trebalo dati na korištenje onima koji žive na tom području i trebaju krov nad glavom.

Ima drugih koji trebaju dom

Slično misli i Boris Luketić, načelnik Općine Plitvička jezera, čije je sjedište u Korenici. Želja im je, kaže, da se raseljeni vrate i žive ovdje. Ali ako ne, potrebitih, kaže, ima. I to svih nacionalnosti koji žive na području Općine. 

“Po meni, fer i korektno bi bilo da ukoliko se nemaju namjeru vratiti, da se ti stanovi daju na korištenje. Ako to mora biti srpska nacionalna manjina, nema problema, mi imamo i u Korenici ljude koji žive u neadekvatnim uvjetima. Zašto ne bi, ako mora biti znači Srbin, može se i njemu dodijeliti taj stan”, kaže Luketić.

Općina je u projektu sudjelovala darovanjem zemljišta i dovođenjem infrastrukture.

Projekt se u Hrvatskoj nastavlja početkom studenog polaganjem kamena temeljca za izgradnju dvije zgrade sa 40 stanova u Kninu, također u sklopu Regionalnog projekta stambenog zbrinjavanja.

Izvor: Al Jazeera