Hrvatska: Šta su nama minusi

Piše: Vuk Perišić

Ministarstvo financija Republike Hrvatske najavilo je da će Saboru predložiti izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju kojima bi vlasnicima tekućih računa bilo ograničeno dopušteno prekoračenje. Takozvani “minus” na tekućem računu, u slučaju da se prijedlog usvoji, neće smjeti premašiti iznos od jedne mjesečne plaće. Po važećim propisima vlasnici tekućih računa imaju pravo na “minus” od tri mjesečne plaće.

Ugovor o otvaranju tekućeg računa između banke i građana je obveznopravne naravi i podliježe načelima i normama obveznog prava čije temeljno načelo je sloboda stranaka da po svojoj volji uređuju međusobne odnose. Jasno, s ogradom da to uređivanje ne smije biti u suprotnosti s ustavom, prisilnim propisima i javnim moralom. Prisilni su oni propisi koji izravno zabranjuju neka činjenja, odnosno propisi kojima država ograničava ugovornu slobodu stranaka.

Suvišno je reći da je pravo države da zabranjuje ugovaranje poslova koji predstavljaju krivično djelo, i koji bi mogli dovesti do krivičnog djela, neupitno, štoviše, takva zabrana je civilizacijski i moralni imperativ. Nesporno je također da država u ime zaštite javnog interesa može do izvjesne mjere ograničiti ugovornu slobodu. Sporna je, međutim, granica nakon koje ta ograničenja postaju nepoželjna.

 Sloboda ugovaranja

Pristaše državnog intervencionizma drže da prostor državnog zahvata u ugovornu slobodu treba biti što veći i da upravo time država štiti sudionike obveznih odnosa. S druge strane, pristaše liberalne škole drže kako taj zahvat treba biti minimalan i ograničen na sprječavanje kažnjivih i nesporno nemoralnih ponašanja i da su interesi sudionika obveznih odnosa ponajbolje zaštićeni ako je zaštićena njihova sloboda ugovaranja. Kvaliteta i kvantiteta državnog posezanja u tu slobodu vrlo je pouzdan indikator je li, i kolikoj je mjeri, neki režim sklon ili nesklon poduzetništvu i tržišnoj privredi.

Sklapanjem ugovora o otvaranju tekućeg računa koji vlasniku omogućuje “minus” u iznosu tri mjesečne plaće, banka i građanin kreću se u granicama ugovorne slobode koju im jamči Zakon o obveznim odnosima. Banka je ovlaštena voditi tekuće račune i davati kredite, a svaki punoljetni i poslovno sposobni građanin je ovlašten raspolagati svojim novcem, ali i svojim dugovima.

Ugovor o otvaranju tekućeg računa suštinski se ne razlikuje od bilo kojeg obveznog odnosa u koji se građani svakodnevno upuštaju a da nisu ni svjesni da uživaju blagodat ugovorne slobode.

Banka je pokazala spremnost da kreditira svoje klijente “minusom”, a klijenti su prihvatili obveze koje iz toga proizlaze, napose redovito otplaćivanje glavnice i kamata. Obje strane su te obveze prihvatile slobodnom voljom i sa sviješću o rizicima. Za ovaj kontekst nebitno je da je otplata glavnice u trajnom zakašnjenju od tri mjeseca. I na to su stranke pristale slobodno, pri punoj svijesti i bez ikakvog ugrožavanja prava trećih lica. U tom odnosu država je potpuno suvišna osim ako nekoj stranci ne ustreba sudska zaštita.

Ugovor o otvaranju tekućeg računa suštinski se ne razlikuje od bilo kojeg obveznog odnosa u koji se građani svakodnevno upuštaju a da nisu ni svjesni da uživaju blagodat ugovorne slobode. To su, primjerice, i odnos između frizera i mušterije, putnika i tramvajskog poduzeća, kao i pekara i kupca, pa i odnos dvojice prijatelja koji jedan drugome pozajmljuju novac ili preprodaju polovni televizor. Tim odnosima zajednički su veća ili manja količina rizika, slobodna volja obiju strana i dužnost ispunjenja obveze, bilo u obliku plaćanja, bilo u obliku isporuke robe ili usluge.

Funkcija države u tim odnosima – izuzevši njena eventualna fiskalna potraživanja, što je druga tema – trebala bi se svesti na to da strankama stavi na raspolaganje efikasno pravosuđe u slučaju spora koji može nastati ako jedna od stranaka ne ispuni svoju obvezu. Ne zaboravimo da i pokretanje sudskog spora također ovisi isključivo o dispoziciji stranaka.

Posezanje države u slobodu banaka i vlasnika tekućih računa da po slobodnoj volji sklapaju poslove, uređuju međusobne odnose i preuzimaju rizike, ima dublje simboličko i političko značenje. Ono implicira pretpostavku da su građani nezreli i nesposobni za preuzimanje obaveza, dakle da su nesposobni za samostalan život, štoviše, da je njihovo samostalno upravljanje vlastitom sudbinom nepoželjno.

Nije riječ samo o nepovjerenju i strahu koje država osjeća prema tržišnom spontanitetu i ugovornoj slobodi nego i o autoritarnom zazoru od građana i poslovnih subjekata koji samostalno, bez upliva i nadzora države, uređuju svoja prava i obveze, ukratko: o strahu i zazoru od slobodnog društva.

Savršeno nebitna činjenica

Ograničavanje “minusa” utoliko nije dobrohotna mjera zaštite građana od pretjeranog zaduživanja već demonstracija državne, zapravo političke moći. Vladajuća elita, utjelovljena u državi, po tko zna koji put, iskazuje svoju orwellijansku potrebu za nadziranjem građana i poslovnih subjekata. Činjenica da bi ograničavanje prekoračenja na tekućem računu mnoge građane dovelo u velike egzistencijalne nevolje savršeno je nebitna za osioni mentalitet naših vladajućih elita.

Od kad su se, početkom devedesetih godina, pojavile na historijskoj sceni, te elite su i na neusporedivo opasnije načine pokazale da im do interesa građana uopće nije stalo. Svoju vlast su utemeljile na zabludi da je država vrhunska i neupitna politička, moralna, pa i emotivna vrednota, da je građanin koristan samo kao stavka u sablasnom knjigovodstvu mučeništva i da je opasan ako je slobodan, čak i kada se – u nevolji – zadužuje na vlastiti račun.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera