Oglasi

Hrvatska sela u bihaćkom kraju: Mladi odselili, perspektive nema

Vlasti sve manje obilaze ova naselja kako bi se uvjerili u težak život lokalnog stanovništva.
Među 120 žitelja ovog kraja, samo je dvoje djece koja u školu odlaze u Bihać, jer je područna seoska škola već odavno zatvorenaAl Jazeera/ Fahrudin Vojić

U bihaćkim naseljima Zavalje, Međudražje, Vučjak, Veliki i Mali Skočaj, koja se nalaze u pograničnom pojasu sa Republikom Hrvatskom, danas žive uglavnom starije i iznemogle osobe. Mladi su već odavno napustili ovaj kraj, te u potrazi za poslom i boljim životom svoj novi dom pronašli u susjednoj Hrvatskoj i ostalim europskim zemljama.

Među 120 žitelja ovog kraja, samo je dvoje djece koja u školu odlaze u Bihać, jer je područna seoska škola već odavno zatvorena.

Fra Petar Žagar je rođen u Zavalju, ali je na službi u susjednoj Republici Hrvatskoj. Bavi se izučavanjem historije i kaže da je ovaj kraj nekada pripadao Hrvatskoj, ali u godinama nakon Drugog svjetskog rata, pripao je Bosni i Hercegovini.

„Bio je referendum 1947. godine, a mještane se pitalo gdje žele da pripadaju: Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini? Mi smo se izjasnili za Hrvatsku, ali su tadašnje vlasti donijele odluku da uđemo u granice Bosne i Hercegovine“, pojašnjava fra Žagar.

Mladih nema, a starih je sve manje

Prosječna starost stanovništva ovih naselja je preko 70 godina, a naš sagovornik Stipe Prša kaže da je on među njima najmlađi mještanin. Posao imaju samo trojica mještana. Uglavnom ljudi žive od penzije čija djeca rade vani, a zarade su minimalne i ne mogu im pomoći.

„Prije rata sa ovih područja u šumariji radilo je stotinjak ljudi. A dio je radio u ostalim preduzećima i bilo je posla. Ratni vojni invalid sam i živim od mirovine. Moja žena je prosvjetni radnik ali sada nema posla. Teško je, vrlo teško. Što se tiče međusobnih odnosa Hrvata i Bošnjaka mogu kazati da je saradnja odlična i nikada nisam doživio bilo kakvu uvredu na nacionalnom osnovu. Mi se ovdje nastojimo izboriti za neke sitne projekte kao što je asfaltiranje puta u selu koji nije sav u potpunosti završen“, kaže Prša, predsjednik Savjeta mjesne zajednice Skočaj.

Područna škola je uslijed nedostatka djece već osam godina zatvorena. U njenim prostorijama sada je smještena ambulanta i ured mjesne zajednice. O tome nam je na blagdan svetog Franje Asiškog, koji se slavi kao Patron ove župe, u zavaljskoj župi Sv. Franje Asiškoga posvjedočio i don Dino Rupčić, njen upravitelj.

"Bolna je stvarnost da ovdje puno svijeta umire. Dominantno stanovništvo male potplješevičke župe su stariji žitelji. Mladih nema za iseliti jer ko je mislio, već je otišao. Tek ovako kad je Frančekovo, onda ljudi dođu na svoje. Nisam imao nijedno vjenčanje ovdašnjih parova. Vjenčao sam tek jedan par u kojem je supruga rodom odavde, ali većinom ko se želio vjenčati je od nekud drugdje. Svega je nekoliko djece. Osnovne škole od prvog do četvrtog razreda nema. Sadašnji broj življa u naseljima Zavalje, Međudražje, Vučjak, Veliki i Mali Skočaj negdje je oko stotinu i dvadeset žitelja. Većina ne može doći na misu. Ono što dođe je tridesetak duša koje isto već imaju koju godinu ali su dobrog zdravlja i pokretni su“ kaže don Dino Rupčić, upravitelj župe u Zavalju.

Sela ožive u vrijeme blagdana

Zdravka Cindrić iz Ogulina u Zavalje dolazi već četiri godine, kako kaže, zbog njihovog bivšeg kapelana don Rupčića, koji je premješten u Zavalje, pa dolaze da mu daju podršku.

"Vjernik sam oduvijek i to ne zbilja privlači. Ova župa pripada našoj Gospićko-senjskoj biskupiji i svake godine dođemo ovdje, jako nam je lijepo“, kaže Cindrić.

Marija Grgić živi od penzije kao većina stanovnika ovih sela. Da je život lijep ovdje, kaže nije ali živjeti se mora. Život zasja uglavnom na praznike, kada mještani dođu iz inostranstva, obiđu svoj rodni kraj, okupe se i druže.

"Ovih dana, u vrijeme blagdana sv. Gospe i sv. Franje, ovaj kraj nakratko oživi zato što dođu naši mještani koji žive i rade u inozemstvu. A mi koji ovdje živimo, živimo onako kako se može. Postarački. Živimo od penzije kao i svi. Niko nas ne dira. Samo dvije mlađe osobe trenutno živi u ovim naseljima. Odlazak ljudi je krenuo još prije rata, a sada pogotovo. Uglavnom u potrazi za egzistencijom. Ne vidim neku perspektivu, jer je uglavnom stariji živalj, ali život se neće ugasiti jer će uvijek nekoga biti“, kaže Marija.

Najveći infrastrukturni problem je ulična rasvjeta na koju mještani čekaju pola godine. Tu je problem i drvenih bandera koje treba zamjeniti betonskim. Marko Veljača apeluje da se riješi problem ulične rasvjete jer migranti kroz ova sela prolaze svakodnevno, čak i noću, ali i poslje ponoći, a često spavaju i pred župnim stanom. Mještani nemaju protiv njih ništa, ali se stari ljudi svega toga pomalo plaše.

Vlasti sve manje obilaze ova naselja kako bi se uvjerili u težak život lokalnog stanovništva. Život u jesen pomalo tužno izgleda u hrvatskim naseljima podno Plješevice. Ipak, ljudi nisu pesimisti i vjeruju da ima nade i da svi zajedno kao društvo, a posebno političari trebaju puno više raditi da ljudima koji žive na području Bihaća i Unsko-sanskog kantona osiguraju bolje uvjete života.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.