Hrvatska šansa da ne ostane ‘predziđe Evrope’

Nakon duljeg vremena popriličnog nerazumijevanja i neslaganja te različitih stavova po nizu pitanja između Zagreba i Berlina, čini se da je diplomatsko nastojanje odradilo svoje pa je tako hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno bio u posjetu njemačkoj kancelarki Angeli Merkel.

Nakon zahladnjelih odnosa za vrijeme vlade Zorana Milanovića, ‘prijelaznog razdoblja’ s kratkotrajnom vladom Tihomira Oreškovića i potom dolaskom aktualne Plenkovićeve Vlade, Hrvatska i Njemačka konkretnije rade na približavanju i izrađuju akcijski plan jačanja gospodarskih, političkih i kulturnih odnosa, a Zagreb je dobio i podršku za svoju namjeru ulaska u schengenski prostor.

Njemačko ‘sponzorstvo’

Stručnjaci kažu kako se radi o za obje strane dobrodošlom podizanju odnosa na višu razinu, no i da samo na temelju onoga što se u Berlinu zbilo ne treba očekivati čuda, iako su iskoraci opipljivi.

Bivši hrvatski diplomat Božo Kovačević podsjeća na povijest tog za hrvatske građane i državu prilično emotivno doživljavanog odnosa.

Proširenje EU-a i ‘predziđe Europe’

Kvalitetnija i intenzivnija komunikacija te izraženija njemačka potpora službenom Zagrebu bi, kaže Kovačević, svakako donijele koristi – kako političke, tako i gospodarske.

“Nedvojbeno bi to bilo povoljno s obzirom na to da bismo mogli očekivati više njemačkih i općenito europskih investicija u Hrvatsku, mimo raznih oblika financiranja iz europskog proračuna. Isto tako, čvršći odnosi s Njemačkom učvrstit će položaj Hrvatske unutar EU-a, a zajednička hrvatsko-njemačka pozicija u vezi s proširenjem EU-a na jugoistočnu Europu bi napokon trebala rezultirati time da Hrvatska ne ostane predziđe Europe, kao što je stoljećima bila predziđe kršćanstva”.

Istovremeno, ističe, otvoreno je pitanje budućnosti EU-a kao i pitanje stajališta Hrvatske o tome za koji od predloženih scenarija će se opredijeliti. To zasad, navodi, još nije posve jasno s obzirom na to da dio hrvatske vanjske politike inzistira na osnaživanju veza sa zemljama Višegradske skupine koje, kaže, zapravo ne podržavaju ideje o većem stupnju integriranosti EU-a te je pitanje hoće li se uopće postići neki konsenzus o tome kako EU ubuduće treba izgledati.

“Ako budu u igri dva ili više scenarija, Hrvatska se treba oprijedjeliti, a prema mojem mišljenju bilo bi dobro da se u tom pogledu koordinira s Njemačkom. Kako znamo, predsjednica Republike [Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović] inklinira Americi u većoj mjeri negoli je to trenutno oportuno s obzirom na izrazito antieuropsko raspoloženje predsjednika [Donalda] Trumpa”.

Njemačka je, kaže, bila jedan od ‘sponzora’ međunarodnog priznanja Hrvatske, koja je pritom izbjegnula pretjerano izravan angažman, ali je utjecala, primjerice, na Island da prvi prizna novu državu.

No, s izbijanjem rata u BiH, kada je došlo i do sukoba između Hrvata i Bošnjaka, odnosi su se zategnuli jer je Njemačka, navodi, trpjela kritike zbog politike Zagreba prema BiH, a odnosi su do danas doživljavali oscilacije, uspone i padove po nizu pitanja.

Nakon rata odnosi Berlina i Zagreba su se, kaže, normalizirali – Hrvatski telekom privatizirao je Deutsche telecom, a uloga tadašnjeg njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela bila je značajna da hrvatski zrakoplovni prijevoznik kupi Airbusove, a ne Boeingove zrakoplove.

Bez Merkel pri ulasku u EU

Normalan ‘ton’ je, navodi, zadržan sve do neposredno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, što je Njemačka podržavala, odnosno kada je u Hrvatskoj donesen tzv. lex Perković. Angela Merkel po mnogima znakovito nije prisustvovala svečanosti priključenja Hrvatske EU-u.  

“Suđenje toj dvojici jugoslavenskih udbaša je zapravo nastavak obračuna njemačke obavještajne službe s bivšom jugoslavenskom obavještajnom službom i Josip Perković i Zdravko Mustač su zapravo na neki način žrtve tih obračuna. Donošenje ‘lex Perković’ je Njemačka shvatila kao izigravanje povjerenja i izigravanje danih obećanja. Isto tako treba znati da Njemačka nije poštivala odredbe o Europskom uhidbenom nalogu i nije izručila baš sve one ljude koje Hrvatska kazneno goni. Tako da ‘ispod radara’ ima još uvijek neriješenih problema”, kaže Kovačević.

Trenutačno je, navodi, upitno kako će se odnosi dalje razvijati. Plenkovićev posjet Merkel je, kaže, nedvojbeno znak spremnosti na novo intenziviranje odnosa i naglašen je interes njemačkih kompanija za investiranje u Hrvatskoj.

“Nije se javno govorilo o neriješenom problemu u vezi s infrastrukturom optičkih kablova. Jer suprotno pravilima EU-a, u Hrvatskoj je jedan od operatera i vlasnik infrastrukture, odnosno Hrvatski telekom je vlasnik infrastrukture koja bi pod jednakim uvjetima trebala biti dostupna svim operaterima – pa ako je jedan operater vlasnik infrastrukture, jasno je da tu nisu svi ravnopravni. A u ovom slučaju interes Njemačke se ne podudara s primjenom europskih pravila i to je jedno od pitanja koja trebaju biti riješena u hrvatsko-njemačkim odnosima”.

Uvažavanje realnog stanja

Njemačka je u proteklo vrijeme pružila jaku podršku Srbiji i Aleksandru Vučiću na putu prema EU-u.

Neki su promatrači procijenili da je interes Njemačke udaljiti Beograd od Moskve, a u tom nastojanju prijašnje hrvatske blokade tog puta zbog pitanja jurisdikcije o procesuiranju ratnih zločina teško su pale Berlinu.

Kovačević kaže da Berlin sada uvažava realno stanje.

“Što se tiče Srbije, nedvojbeno je da je interes Berlina da Njemačka bude sponzor i ulaska Srbije u EU, što znači da između ostaloga očekuje i neke probitke na gospodarskom planu za Njemačku. Ali isto tako Njemačka ne može biti bezrezervni sponzor – najava mijenjanja granica u dogovoru između [Aleksandra] Vučića i [Hashima] Thacija je nešto što Berlinu nikako ne odgovara jer to otvara ‘Pandorinu kutiju’ u različitim dijelovima Europe. Akcijski plan je svakako dobro smišljen način da ti odnosi poprime jedan regularan tok i da budu intenzivni, da razmjena informacija bude neprestana”.

Njemačka je, također, ranije zauzela čvrst stav da se arbitražna presuda o granici sa Slovenijom mora poštovati i provesti, što Hrvatska odbija.

Podrška za Schengen i poruka Sloveniji

No, Plenković je u Berlinu od Merkel dobio potporu za ulazak u schengenski prostor, što je, smatra Kovačević, dobrodošla podrška koja bi mogla ubrzati rješenje jednog od hrvatskih problema s EU-om.

Ali to je, kaže, i svojevrsna poruka Sloveniji,odnosno eventualnoj nakani da se njezino ‘zeleno svjetlo’ za hrvatski ulazak u schengenski prostor uvjetuje implementacijom arbitražne presude, pri čemu je prethodno i Europska komisija odlučila ostati neutralna u sporu dviju članica oko graničnog pitanja, što je izazvalo razočarenje u Ljubljani.

“To je za Hrvatsku svakako dobro i ja se samo nadam da će u EU-u, osim Njemačke, biti i još koja utjecajna država koja će se na taj način opredijeliti. To zapravo znači da bi slovenski pokušaji da bilateralno pitanje instrumentalizira kako prepreku daljnjoj integraciji Hrvatske u Europu, to znači da bi to pitanje bilo riješeno. U svakom slučaju, podrška Njemačke je dobrodošla, a zadaća je naše diplomacije da pribavi podršku i drugih država. Kako znamo, bliska suradnja sa SAD-om omogućila nam je zapravo i da razotkrijemo slovenske manipulacije i ja se nadam da pribavljanje podrške za hrvatska stajališta u vezi s tom arbitražom unutar EU-a neće proturječiti pri dobivanju američke podrške”.

Što se tiče BiH na koju Njemačka primjenjuje građanski koncept države, odnosno prava građanina kao pojedinca, dok Zagreb ima drugačije gledište zbog statusa Hrvata u toj zemlji, Kovačević kaže da je malo vjerojatno da će Berlin radikalno promijeniti stajalište te da je razumnije razmišljati o mogućoj prilagodbi hrvatskih stajališta njemačkima.

Caratan: Dobro i za Hrvatsku i regiju

Odnosi Hrvatske i Njemačke, navodi Caratan, tradicionalno su dobri i na ekonomskom i na kulturnom i na političkom planu, bez obzira na određene oscilacije koje u prošlosti, a pritom je važno što, ističe, Plenković puno pažnje posvećuje odnosima s drugima, posebno jakim članicama EU-a.

“Pretjerano bi sada bilo kalkulirati da li se tu radi o njegovim daljnjim političkim ambicijama na europskom planu ili ne. Svakako je to dobro ne samo za Hrvatsku, nego i za regiju jer Njemačka može dobro utjecati na rješavanje neriješenih tema na prostoru bivše Jugoslavije, posebno sada kada SAD pokazuju tendencije stanovitog izolacionizma, ‘America first’, kako bi to rekao predsjednik Trump”.

Pitanje pristupa BiH

“Bez dogovora unutar BiH neće biti trajnog rješenja. Daytonski sporazum očito više nije okvir koji je jednako prihvatljiv za sve strane. Problem za Njemačku, a i ne samo za Njemačku, u vezi s BiH je u tome što se vrlo često u rješavanju ključnih bosanskih problema, bosansko-hercegovački Hrvati i Republika Srpska pojavljuju kao saveznici. A s obzirom na dezintegrirajuću ulogu RS-a jasno je da to ne može pobuditi simpatije u Njemačkoj i većem dijelu Europe”, kaže Kovačević.

Hrvatski stručnjak za vanjsku politiku Branko Caratan smatra da su odnosi Berlina i Zagreba za vrijeme premijera Plenkovića bolji nego što su bili ranije, no pritom neke izjave ne treba precjenjivati.

“Podrška hrvatskom ulasku u zonu Schengena ne znači da ta stvar ovisi samo o Njemačkoj. Tu je problem Slovenije koja može praviti Hrvatskoj poteškoće. A kada Njemačka kaže da bi Hrvatska trebala biti u Schengenu, naravno da to onda nešto znači i za Sloveniju, ali to nije posljednja odluka koja definitivno rješava tu temu”, kaže Caratan.

Kada je riječ o Srbiji, Njemačka je, kao i Hrvatska, navodi, zainteresirana da Srbija uđe u EU.

“I tu je uloga Njemačke vjerojatno puno jača danas nego ranije i izjava kancelarke Merkel da nema govora o promjeni granica između Srbije i Kosova ima veliku težinu”.

‘Ne treba očekivati čuda’

Njemačka je, ističe, veliki trgovinski partner Hrvatskoj te svako jače približavanje i podrška Berlina gospodarski je značajno.

Na političkom planu, pak, ističe da Njemačka, posebno nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a, ostaje jedna od dvije zemlje koje diktiraju politiku Bruxellesa te u tom kontekstu Hrvatskoj, kao relativno maloj zemlji članici EU-a, dobri odnosi s Berlinom mnogo znače.

“Na drugoj strani treba reći da je EU imala najveću slabost upravo na planu te vanjske politike. Pri tome moramo voditi računa da članstvom u EU-u nekadašnja vanjska politika postaje zapravo unutrašnja politika, ali ipak tu ostaju nacionalni identiteti i tu je važna činjenica da je Njemačka zapravo politički i ekonomski vodeća država EU-a. Dakle, tu Hrvatska može samo dobiti, iako, naravno, ne treba očekivati neka čuda”, zaključuje Caratan.

Izvor: Al Jazeera