Hrvatska provodi ‘inventuru’ zapuštenih snaga

Hrvatska vojska, Vojnici
Igor Tabak kaže da je brojka od blizu 18.000 ljudi relativno mala, što javnosti nije najbolje objašnjeno (Reuters)

Nakon najave nabavke novih borbenih zrakoplova i razmatranja kupnje helikoptera ‘Black Hawk’, ranije nabavke samohodnih haubica i helikoptera te čestog isticanja zasluga hrvatskih oružanih snaga i njihove današnje važnosti i značaja iz ustiju ministra obrane Damira Krstičevića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, u hrvatskoj javnosti odjeknulo je osposobljavanje pričuvnog vojnog sastava i višednevne vojne obuke.

Ukupno će biti pozvano više od 18.000 rezervista, od kojih bi polovica trebala popuniti pješadijske postrojbe.

Iako je u dijelu javnosti to doživljeno kao novo prenaglašavanje važnosti vojske, hrvatski vojni i sigurnosni stručnjaci ističu da se radi o realnoj potrebi uređenja sustava pričuvnih snaga, posebno s obzirom na potrebe u civilnom djelovanju, primjerice u slučaju elementarnih nepogoda i izvanrednih situacija poput poplava i požara.

Tabak: Nije opći poziv

Ono što pritom treba napomenuti, kaže analitičar portala Obris Igor Tabak, jest da se ne radi o općem pozivanju u pričuvu, već se u obzir u prvom redu uzimaju osobe koje su relativno nedavno bile u Oružanim snagama, a i brojka od blizu 18.000, ukupno blizu tri posto upisanih u registru, kaže, relativno je mala, što javnosti nije najbolje objašnjeno.

Problemi u sustavu za krizne situacije

Govoreći o sastavu drugih snaga za civilne potrebe, Tabak kaže kako treba uzeti u obzir da je djelatni sastav Oružanih snaga sa svojom pričuvom još uvijek primjetno manji od sustava kojima barata Ministarstvo unutarnjih poslova kroz Državnu upravu za zaštitu i spašavanje (DUZS), odnoso vidljivo manji ‘set’ organizacija, bilo civilne zaštite ili vatrogastva. Te organizacije i cijeli sustav upravljanja krizama, u Hrvatskoj je zadnjih godina, kaže, u nizu primjera pokazao da ima velikih problema problema.

“Čak i u ovoj strategiji nacionalne sigurnosti koja je donesena prije ljeta je bilo jasno stavljeno na znanje da tom sustavu predstoje velike reforme. To se ovoga ljeta, dakle nakon donošenja tog dokumenta, na požarištima širom Dalmacije još jednom jako jasno pokazalo. Druga stvar je da dok se to ne obavi, na žalost Hrvatska je i dalje u situaciji da se može pretpostaviti da ako do ičega dođe, da će oslonac opet brzo doći na oružane snage”.

“To je ugrubo malo više nego što Hrvatska trenutno ima profesionalaca i to s te strane nije nekakva spektakularna brojka, tu govorimo o nekoliko brigada… Hrvatska već dugo godina nema ni vojni rok, dakle vojnu obuku se moglo steći samo u profesionalnom sastavu ili dragovoljnom služenju vojnog roka. Taj element će biti sve izraženiji kako vrijeme bude dalje išlo. Dakle, to nije nešto što je jako širokog opsega, nije nešto što je Hrvatska trenutno prisiljena provoditi jako represivno, tu ima prostora za biranje i dogovor. I u samim propisima je specificiran niz načina na koje ljudi koji i budu pozvani, ako stvarno ne žele, mogu tu svoju želju staviti na stol”, kaže Tabak.

Do sada je, kaže, Hrvatska vrlo aktivno koristila svoje profesionalne vojnike, između ostaloga, u svladavanju elementarnih nepogoda i sličnih izvanrednih situacija.

“Tu se često moglo vidjeti da je cijeli sustav upravljanja krizama u Hrvatskoj vrlo brzo dolazio do posezanja za onim konačnim sredstvom, dakle oružanim snagama kao zadnjom opcijom i da su te oružane snage uspijevale riješiti situaciju, ali da je to zapravo predstavljalo prilično veliko naprezanje. Jer takvi izvanredni, neočekivani, a opsegom veliki poslovi nisu značili ujedno umanjivanje, recimo, djelovanja u misijama ili smanjivanje bilo koje druge aktivnosti koja se pod normalno radi”.

Pomoć za civilne zadaće

Pritom, korištenje profesionalne u takve svrhe nije najbolja uporaba za takvo specijalizirano ljudstvo.

“Tu je korištenje prave profesionalne vojske za te stvari dosta skupo i ima smisla ih zamijeniti nekim snagama koje su operativno gledano jeftinije za uzdržavanje, dizanje i baratanje”.

Osim toga, Hrvatska od rata opciju pričuve cijelo vrijeme ima u zakonskim propisima, a druga je stvar, ističe, što te formacije nisu podizane i uvježbavane, odnosno održavane u stanju da doista postoje u stvarnosti.

“Time smo došli u situaciju da kad nam stvarno zatreba dodatna ljudska snaga i radna snaga u slučajevima potreba, ostajemo samo s papirom. To je nedopustivo, tim više što takva pričuva nije nešto što bi bila nekakva hrvatska specifičnost i svjetsko otkrivanje tople vode. Sve normalne svjetske države, uključujući praktički većinu država u našem susjedstvu, imaju mogućnost popune dodatnih vojnih snaga u slučaju potrebe, koje su onda manje ili više upotrebljive za one osnovne zadatke koje oružane snage imaju – u Hrvatskoj je to kao prvo obrana suvereniteta, državnog teritorija, granica i sustava, ali nakon toga i pomoć civilnim institucijama, pomoć partnerima”.

Pritom će, smatra, zadaće koje se tiču pomoći partnerima i sudjelovanja u međunarodnim operacijama ostati rezervirane za aktivni djelatni sastav.

Da je postojanje uvježbane pričuve Hrvatskoj apsolutno potrebno, kaže, najbolje se vidjelo upravo u poplavama i požarima, ali moguće i u drugim potencijalnim situacijama koje mogu brzo dovesti do fizičkih granica koje postavlja mali sastav djelatne vojske.

Jeftinija, a široka upotreba

A sustav pričuve kada se ozbiljno pokrene, navodi, operativno je jeftiniji i široko upotrebljiv.

To je, ističe uvelike mogućnost da oni koji hoće i mogu, dobiju priliku biti na korist i pomoć u slučaju potrebe i bolja opcija nego prisila širokih razmjera koja bi, kaže, maltretirala stanovništvo.

No, takav sustav treba staviti u redovnu funkciju i održavati – da bi bio efikasan, mora se raditi periodički i planski te ljude uvježbavati.

“Ovo nije, nadajmo se barem, jednokratni projekt – ovo bi trebao biti početak jednog cikličkog funkcioniranja koje obuhvaća i pričuvne časnike i pričuvne dočasnike i pričuvnu vojsku i naravno njihovo uvezivanje s aktivnim, djelatnim sastavom i onda u idućim godinama – u slučajevima potrebe – i njihovo stvarno aktiviranje na mjestima gdje to bude potrebno, gdje onda Hrvatska neće morati ovisiti o slučajnim okupljanjima dragovoljaca, neće biti pitanja da li ti ljudi koje se pošalje imaju pripremljenu opremu ili ne, neće biti dilema u krajnjoj liniji o osiguranju u slučaju nesreće, ne daj Bože i smrtnog slučaja. To su sve sustavne stvari koje pričuva stavlja na svoje mjesto i koje zapravo mogu u nekakvom dobrom slučaju biti ozbiljna pomoć u slučaju nesreće i potrebe”.

Matić: Militarizacija društva

Bivši ministar branitelja Predrag Matić, kaže da se ipak radi o prenaglašavanju i isticanju vojne tematike iz vrha vlasti. Smatra da se radi o promašenom konceptu okupljanja ljudi kojim se ništa ne postiže, osim što se, kako kaže, za vlastito biračko tijelo, ‘jaše’ na vojnoj tematici i „militarizaciji“ društva, koji k tome košta – iako je rečeno da će troškovi poslodavcima biti nadoknađeni zbog izbivanja zaposlenika, Matić kaže kako se radi o čistom gubitku, posebno u realnom sektoru.

“I to dvostruki – ljudi ne rade, to je prvi gubitak, i drugi tko će nadoknaditi njihove troškove i propušteni učinak koji su trebali napraviti”.

Druga i opravdana stvar su, kaže, pripreme i organizacija snaga civilne zaštite u slučaju elementarnih nepogoda kakve se provode, primjerice, u Zagrebu. Priče i bavljenje ustašama, partizanima i naoružavanjem, kaže, vjerojatno prolaze još samo u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, dok Bugarska šalje satelit u svemir.

“Predsjednica i naš ministar obrane su strašno zaigrani i vole te vojne priče, vojne teme. Vidite da oni ništa drugo ni ne znaju nego nabavljaju sve živo – od zrakoplova, podmornica do nove vojske. Mi smo se prije 10 godina oprijedijelili za malu profesionalnu vojsku i imamo 16.000 profesionalnih, odličnih vojnika i relativno dobro obučenih i opremljenih. Međutim, mi smo punopravna članica NATO saveza – mislim da članak 5 ugovora s NATO-om kaže da ukoliko država bude napadnuta, sve članice NATO-a su dužne ili na poziv članice priskaču u pomoć”.

Hrvatskoj pričuvni sastav, kaže sigurnosni stručnjak Marinko Ogorec, treba iz prostog razloga što do sada pričuvu nije imala – taj je segment oružanih snaga velikim dijelom zapustila.

Zaboravljena vojna izobrazba i tehnika

“Moram naglasiti da većina zemalja članica NATO pakta ima svoje vojne pričuve i ima svoju vojsku u pričuvnom sastavu. Tako da je to između ostaloga i jedna od naših obveza vezano za taj segment NATO pakta”, kaže Ogorec.

Također ističe kako je jedna od namjera uporaba pričuvnih snaga u kriznim situacijama poput elementarnih nepogoda i sličnih ugroza.  

“Da se razumijemo, vojska nije namijenjena za gašenje požara niti je namijenjena za rješavanje nekakvih civilnih situacija, ali s obzirom da se radi o strukturi koja je upravo po svom sustavu vođenja i zapovijedanja tako koncipirana i tako postavljena da funkcionira u kritičnim situacijama, ona to najbolje zna rješavati”.

No, radi se, kaže, o velikom broju ljudi koji su gotovo zaboravili svoju vojnu izobrazbu i vojnu tehniku, a treba popuniti oružane postrojbe.

“Pričuva se prije svega formira kako bi se imao taj obrambeni dio vojnih postrojba u spremnosti, a promijenila se tehnika, dobili smo neku novu tehniku, promijenio se sustav vođenja i zapovijedanja. Moramo jako puno toga napraviti što je još promaknulo. Sustav je bio kriv što to nije vođeno već zadnjih 10, 15, 20 godina, kad je to trebalo odraditi. Tako da sada ima puno više posla”.

Unatoč nekim kritikama kako se radi o prenaglašenoj vojnoj retorici i isticanju ugroza kako bi se opravdalo jačanje Oružanih snaga, Ogorec kaže kako je Hrvatska u situaciji da zbog neodržavanja pričuvnog sastava ne zna čime zapravo raspolaže.

Zastarjela dokumentacija

“Prije svega temeljni cilj dizanja ili stvaranja ovih postrojbi jest da ih se napravi. Mi još uvijek nemamo niti gotovu dokumentaciju, na žalost ta dokumentacija je već poprilično zastarjela o mogućoj pričuvi i mogućim ljudima koji mogu biti u pričuvi. Tako da imate tu cijeli niz administrativnih, ustrojbenih, organizacijskih stvari kojih morate napraviti u prvom dijelu jer 20 godina to nitko nije dirao”.

Stoga se, smatra, radi ni o čemu drugome nego podizanju oružanih snaga i sigurnosti na višu razinu, s time da se utvrdi i što je na raspolaganju.

“Da li će tih 18.000 biti sposobno? Vrlo teško. Govorimo o tome da imate brojne ljude kojim imaju zdravstvene probleme, koji više po godinama nisu funkcionalni i iz cijelog niza razloga više ne mogu biti unutar oružanih snaga. To se mora evidentirati, riješiti, da se ne kaže imamo toliko i toliko spremnih i sposobnih pričuvnika, a u stvari vidite da nemate”, kaže Ogorec zaključujući da se u jednom dijelu, grubo rečeno, radi o svojevrsnoj ‘inventuri’.

Izvor: Al Jazeera