Hrvatska parada i konfuzna poruka susjedima

Piše: Davor Gjenero

Hrvatska je u političkom smislu i dalje zemlja paradoksa, a događanja što prate organizaciju vojnog mimohoda, odnosno parade, koja bi se trebala održati 4. kolovoza, u predvečerje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, samo potvrđuju to gomilanje paradoksa i suprotnosti.

U svijetu je uobičajeno da su lijeve i liberalne stranke nesklone militarizaciji društva i da se političari iz tih opcija radije odlučuju svoj javni utjecaj jačati oslanjajući se na mirovne pokrete, nego li na nacionalnu vojsku. Konzervativci, pak, rado pokazuju svoju ukorijenjenost u vojnoj i obrambenoj tradiciji.

U Hrvatskoj, međutim, eto paradoksa: socijalistička je Vlada insistirala na tome da se ove godine, o 20. godišnjici oslobodilačke akcije “Oluja”, u Zagrebu održi vojna parada, a konzervativna opozicija, ali i predsjednica Republike, bile su suzdržane prema toj ideji. Vlada je, dapače, otpočela političku borbu, tvrdila kako je predsjednica vrhovni zapovjednik vojske samo u ratu, a da u miru vojskom raspolažu Vlada i ministar obrane. Nastojali su natjerati predsjednicu da pristane na njihovu ideju o održavanju vojnog mimohoda, kao vrhunca proslave, upravo na dan kad se slavi pobjeda u “Oluji”.

Prvi hrvatski vojni mimohod na zagrebačkom Jarunu 30. svibnja 1995. godine bio predigra za ‘Oluju’.

Predsjednica je, na kraju, pristala na kompromis, koji su zagovarali zapovjednici “Oluje”, danas umirovljeni generali, prema kojem bi središnja proslava Dana pobjede bila u Kninu, a vojni mimohod dan prije u Zagrebu. Skepsa predsjednice vjerojatno izvire iz pitanja koje je u javnosti u Hrvatskoj do sada postavio jedino režiser Krešimir Dolenčić, koji je režirao prvi i, do sada jedini, hrvatski vojni mimohod, na zagrebačkom Jarunu 30. svibnja 1995. godine. On kaže da je svima bila jasna svrha tog mimohoda, jer su svi osjećali da se sprema nešto veliko i nastojali pokazati kako Hrvatska u oružanom smislu ima i više nego što je stvarno imala.

I doista, ta je parada bila predigra za “Oluju”, politolozi bi rekli svojevrstan deterrent, poruka zastrašivanja protivnika silinom oružja što ga je Hrvatska tada imala. Deterrent je, zapravo, politička, a ne vojna poruka, poziv da se pregovorima, u miru, riješi problem, ali i da strana koja šalje poruku zastrašivanja ima jaču BATNA-u (Best Alternative to a Negotiated Agreement – najbolju alternativu pregovaračkom sporazumu). Dolenčić se javno zapitao: “Čemu vojna parada danas?” i na to pitanje nije dobio suvisao odgovor.

Hladni mir

Dvije su vojne parade obilježile razdoblje nešto kraće od godine dana. Prva je bila vojna parada regionalnog značenja, što su je u Beogradu, povodom okolnosti da je ruski predsjednik Vladimir Putin proletio kroz njihov grad, organizirale vlasti Srbije, u dane oko datuma 70. obljetnice oslobođenja glavnog grada Srbije. Druga je ona Putinova, na kojoj su Nikolićevi gardisti ponosno stupali, povodom 70. godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata.

Obje parade bile su nabijene političkim značenjem. Srbija je svojom paradom glasno poručivala Europskoj uniji i SAD-u kako još nije donijela odluku o svom stavu prema europskoj integraciji i euroatlantizmu, jer da u pričuvi ima euroazijsko usmjerenje i savezništvo s Putinovom Rusijom. Putin je, pak, Europskoj uniji vojnom paradom slao poruku kako je tradicija Crvene armije, koja je bila zasnovana na konceptu “socijalizma u jednoj zemlji” i ideji širenja socijalizma tenkovima te Crvene armije, još živa i prilagođena novim okolnostima.

Na Balkanu, koliko god loši bili politički odnosi, uspostavljeno je stanje što su ga neki nazvali ‘hladnim mirom’, ali mir jest definitivan.

Što Hrvatska može ikome poručiti svojom vojnom paradom? Ona je članica sustava kolektivne sigurnosti i tome mora prilagoditi svoj obrambeni sustav. Hrvatska nije zemlja koja bi bila na prvoj liniji prijetnje sigurnosti NATO savezu, kao što su to baltičke republike ili Poljska, koje tome prilagođavaju svoje sustave nacionalne sigurnosti. Na Balkanu, koliko god loši bili politički odnosi, uspostavljeno je stanje što su ga neki nazvali “hladnim mirom”, ali mir jest definitivan. Međunarodnom intervencijom nakon rata provedeno je regionalno multilateralno razoružavanje, tako da zemlje na Balkanu realno ne mogu jedna drugoj biti oružana prijetnja.

Čemu onda parada? Vojnu paradu u Hrvatskoj premijer Zoran Milanović zamislio je kao način da izbjegne za nj neugodan skup u Kninu, gdje će se okupiti njegovi protivnici, pristaše konzervativne opozicije, ali i kao priliku da sebe predstavi kao predstavnika one političke opcije u Hrvatskoj kojoj su na srcu “vojne tradicije”. Vojnici, naravno, ne mogu odoljeti niti jednoj prilici u kojoj bi mogli pokazati svoje “igračke”. Ideja premijera bila je i poniziti predsjednicu i njenim, dakle, biračima Hrvatske demokratske zajednice, poslati poruku kako on posve kontrolira vojni i represivni aparat države, a to u zemlji, u kojoj u svijesti postoji snažan autoritarni sindrom, može biti efikasna predizborna poruka.

Putinove i Nikolićeve poruke NATO-u

Problem s vojnim mimohodom jednak je kao i drugi problemi s kojima se Milanovićeva Vlada suočava. Kao što pretjeranim proračunskim deficitom, gubitkom kontrole nad javnim dugom i pretjeranom monetarnom nestabilnošću zemlje pokazuje da nije dorasla članstvu u EU i da svoju ekonomsku i unutarnju politiku ne umije voditi sukladno pravilima i običajima koji važe unutar europske integracije, tako niti svoju politiku prema vojsci, dakle, obrani i nacionalnoj sigurnosti, ne zna voditi sukladno običajima i kriterijima koji vrijede unutar euroatlantskih struktura.

Poruke Nikolićeve i Putinove vojne parade bile su jasno upućene NATO-u i u euroatlantskim strukturama dobro su ih razumjeli. Poruka hrvatskoga vojnog mimohoda uvijek će se iščitavati i kao poruka NATO-a, iako ona to nije, a hrvatska Vlada ponaša se kao da nije svjesna da je u politici, vezanoj uz obranu, čvrsto obvezuje i ograničava članstvo u NATO-u.

NATO je savezništvo demokratskih država, tako da koncept u kome bi se militarizacija društva zloupotrebljavala za popravljanje izbornih šansi nikome nije simpatičan.

Kad je u svibnju 2012. godine hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić u Chicagu, na summitu NATO-a, zajedno s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton, pokrenula inicijativu mirovnih operacija NATO-a usmjerenih na jačanje položaja i obrazovanja žena na područjima gdje NATO djeluje u mirovnim operacijama, činilo se da u Hrvatskoj sjevernoatlantsko savezništvo dobilo odličnog učenika, ali u ove tri godine hrvatska je Vlada posve potrošila taj početni kredit.

NATO ne namjerava paradom u Zagrebu zastrašivati nikoga, zato su zemlje članice suzdržane prema ideji Vlade kojoj je mandat ionako na isteku. NATO je savezništvo demokratskih država, tako da koncept u kome bi se militarizacija društva zloupotrebljavala za popravljanje izbornih šansi nikome nije simpatičan. Pritom je, naravno, lobiranje Srbije među zemljama Zapadne Europe da se ne odazovu hrvatskoj vojnoj paradi samo povećalo distancu prema neodgovornoj i nepromišljenoj ideji hrvatskog premijera.

Konfuzna poruka susjedima

Srbiji smeta datum održavanja parade, njeno vezivanje uz Dan pobjede, a rezerviranost zemalja članica NATO-a prema zagrebačkoj paradi tumačit će kao rezerviranost prema “Oluji”. “Oluja” je dio hrvatske političke tradicije, dakle, kao i sve u hrvatskoj politici, obilježena je kontroverzom. Riječ je o legitimnoj vojnoj operaciji, kojom je srušen okupacijski totalitarni režim kvislinški prema režimu Slobodana Miloševića.

Njome je deblokirana bihaćka enklava i spriječeno ponavljanje genocida u bihaćkoj regiji. Njome je Milošević doživio ozbiljan poraz, a pobjednice su bile združene hrvatske i bosanskohercegovačke oružane snage. Zločinima, učinjenima nakon “Oluje”, vojna akcija je, međutim, kompromitirana i međunarodna zajednica ju je morala zaustaviti upravo u trenutku kad su združene snage mogle krenuti u oslobađanje Banje Luke i definitivno rušenje Miloševićeve paradržave u Bosni i Hercegovini.

Da je “Oluja” bila vođena odgovorno, ona je mogla biti uvod u uspostavljanje održive i funkcionalne Bosne i Hercegovine, a bez ubojstava civila i razaranja imovine hrvatskih Srba, koji su se povukli pred vojnim sukobom, mogao se organizirati njihov brz i efikasan povratak. To, naravno, nisu bili ciljevi vlasti Franje Tuđmana, ali bi to bila maksimalizacija političkih dobiti za Hrvatsku.

Da je ‘Oluja’ bila vođena odgovorno, ona je mogla biti uvod u uspostavljanje održive i funkcionalne Bosne i Hercegovine.

Unutar NATO-a, a posebno unutar EU-a, vrijedi načelo solidarnosti među članicama. Primjedba nečlanice na neku od članica nikad neće rezultirati time da se članice distanciraju od države koja pripada njihovu klubu. Zato lobiranje Srbije protiv sudjelovanja u hrvatskoj vojnoj paradi, kao i pokušaj lobiranja za rezoluciju kojom bi se u Europskom parlamentu osudile operacija “Oluja” i njena proslava, unaprijed nemaju izgleda.

Međutim, budući da se hrvatskim vojnim mimohodom šalje konfuzna poruka zemljama u hrvatskom susjedstvu koje nisu dio NATO-a, logično je da se NATO distancira od takve političke poruke. NATO ne namjerava slati poruku deterrenta, zastrašivanja, niti Srbiji, niti ostalim balkanskim državama, i zato na vojnom mimohodu u Zagrebu neće biti predstavnika relevantnih vojski NATO-a.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera