Hrvatska kuna odlazi u prošlost, dolazi euro

Svi oni koji su prošli konverziju nacionalne valute u evropsku, uvjeravaju da je strah od poskupljenja neopravdan (EPA)

Hrvatska kuna uskoro bi mogla postati povijest, a najmlađa članica Europske unije preuzet će euro kao zajedničku valutu. Iako preciznog roka nema, a optimisti kao godinu preuzimanja eura navode 2022., Hrvatska bi tu obvezu mogla ispuniti u narednih pet do sedam godina.

Prve korake – donošenje Strategije za uvođenje eura kao službene valute, kao i osnivanje posebnog tijela na državnoj razini koje će se time baviti – hrvatska Vlada je načinila prije nekoliko dana. Bila je do, doduše, jedna od posljednjih aktivnosti na ministarskoj dužnosti sad već bivše vicepremijerke Martine Dalić jer su događaji oko „afere Hotmail“, vezani uz Agrokor, prouzročili njezin odlazak iz Banskih dvora.

Prije nego je napustila dužnost ministrice gospodarstva, Dalić je ukratko objasnila mehanizme za preuzimanje eura. Oni podrazumijevaju kriterije nominalne konvergencije (visina fiskalnog deficita, kretanje i visina javnog duga, kretanje cijena i kamatnih stopa), te realne konvergencije (dinamika i brzina približavanja visine dohotka u Hrvatskoj prosječnom dohotku u EU). Uz sve to, Hrvatska najmanje dvije godine mora imati fiksiran tečaj eura i kune.

No, ono što građane najviše zanima (procjene govore da najveći dio njih, uključujući i većinu političkih opcija (izuzev Živog zida), podržava uvođenje eura) jeste mogućnost poskupljenja. I hrvatski premijer Andrej Plenković, i ekonomisti, ali i oni koji su prošli konverziju nacionalne valute u europsku, uvjeravaju da je strah od poskupljenja neopravdan.

Euro odavno u Hrvatskoj

Ekonomski analitičar Damir Novotny ukazuje da je već sada u Hrvatskoj velika većina vrijednosti roba, usluga i plaća suštinski izražena u eurima, nakon čega se prije transakcije preračunava u kune prema tečaju Hrvatske narodne banke. I stoga, kaže, građani ne trebaju strahovati da će uvođenje eura povisiti cijene.

Navodi i konkretne primjere kupovine automobila ili nekretnina, pa čak i zakonskih prekršajnih kazni, koje su izražene u eurima. Uz to, i cijene turističkih i drugih povezanih usluga izražavaju se u eurima, baš kao i poljoprivredni proizvodi čije se cijene orijentiraju prema burzanskim cijenama u eurozoni.

„Zbog stvarnog povezivanja kune i eura u Hrvatskoj je inflacija danas na razini inflacije u eurozoni. Dakle, opasnosti od porasta cijena nakon pristupanja Hrvatske u Europsku monetarnu uniju – nema. Upravo suprotno, možemo očekivati konvergenciju cijena prema susjednim zemljama koje imaju uveden euro, kao što su to Slovenija i Austrija, u kojima su cijene danas niže nego u Hrvatskoj“, objašnjava Novotny.

Dvije godine cijene u dvije valute

Vraćajući priču na uvjete koje mora ispuniti Hrvatska i pojednostavljujući ono što poručuju iz hrvatske Vlade, Novotny objašnjava kako su ključni kriteriji vezani uz inflaciju, deficit javnog sektora i razinu javnog duga prema BDP-u. Prva dva kriterija Hrvatska već sad ispunjava, dok javni dug ima trend smanjivanja što je, po njemu, dovoljno da se počne s procedurom ulaska u Europsku monetarnu uniju. I kad se svi uvjeti ispune, a Hrvatska fiksira tečaj kune prema euru, predstoje najmanje dvije godine iskazivanja cijena u dvije valute.

I u pogledu spremnosti realnog ekonomskog sektora za prihvaćanje eura kao nacionalne valute, može reći da su ekonomski akteri zapravo već danas potpuno spremni prihvatiti novu valutu. Većina vrijednosti i cijena u ekonomskom prometu se već danas izražava u eurima, u toj valuti je denominirana i velika većina štednje, a i veliki dio kredita ima klauzulu u eurima. Definitivno, navodi, euro je općeprihvaćena valuta, ali i mjerilo vrijednosti i novac u kojim hrvatski građani štede.

„Iskustva svih zemalja koje su pristupile Europskoj monetarnoj uniji su pozitivna. Niti jedna od zemalja, čak niti Grčka koja je u vrhuncu dužničke krize razmatrala izlazak iz eurozone, nemaju loša iskustva s uvođenjem eura. Populistički politički pokreti, kakvi danas postoje u Italiji, Mađarskoj, pa i u Hrvatskoj, smatraju da je eurozona previše krut okvir za nacionalne monetarne politike te da bi povratak nacionalnih valuta omogućilo ‘tiskanje’ novca i rješavanje pitanja visokih unutarnjih i vanjskih dugova dodatnom emisijom vlastitog novca. No, takvi eksperimenti se jednostavno ne isplate“, objašnjava Novotny.

Strahovali od poskupljenja i u Sloveniji

Ulaskom u Europsku uniju Slovenija nije dvojila hoće li preuzeti euro i takav potez, prema riječima upućenih u prilike prije desetak godina, pokazao se potpuno opravdanim. Imali su ispunjene sve preduvjete, ali i dodatne razloge.

„Slovenska ekonomija je mala i potpuno otvorena, a kao mala ekonomija i njezin monetarni sustav bio je relativno mali, pa je to značilo da se bio dosta izložen potencijalnim šokovima na valutu. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da smo toliko vezani na međunarodnu razmjenu s europodručjem, pa su se uvođenjem eura otklonili i tečajni rizici za poslovanje“, objašnjava Mojmir Mrak, profesor na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani.

Podsjeća da je strah od poskupljenja postojao i u Sloveniji, ali do nekog velikog podizanja cijena zbog uvođenja eura nije došlo. Postojale su određene korekcije cijena, uglavnom prema gore, ali sustavnih poskupljenja nije bilo, kaže. Ukazuje i na iskustva drugih, te konstatira da se takav argument obično koristi kod onih koji su protiv uvođenja eura. „Poskupljenje je bilo, ali je bilo toliko malo da ne može biti snažan argument protiv uvođenja eura“, navodi Mrak.

A šta kad eurozona uzdrma kriza?

Slovenija je prva među novim članicama, primljenim 2004. godine u Europsku uniju, ispunila sve uvjete za preuzimanje eura. U to vrijeme guverner Banke Slovenije bio je Mitja Gaspari. Uz podsjećanje na četiri godine priprema, navodi i kako je u tom razdoblju, a prije potpunog preuzimanja nove valute, bilo bitno „stabilizirati proces konverzije ne samo nominalnih, već i realnih kategorija, kao što su rast realnih plaća, platno-bilansni saldo/BDP, realni rast kredita te osigurati brži rast produktivnosti od europodručja“.

„Spremnost monetarnog sustava ovisi, prije svega, o razvijenosti bankarskog sustava, kvalitete nadzora poslovanja banaka i međunarodnih financijskih prilika, tj. da li su kamatne stope Europske središnje banke povoljne za domaće gospodarstvo“, kaže Gaspari.

Uz činjenicu da su njemačka marka, francuski franak, austrijski šiling, talijanska lira ili slovenski tolar postali dio prošlosti, a jednog dana to će biti i hrvatska kuna, te brojnih prednosti zajedničke valute, postoje i strahovanja. Pogotovo kad se dogodi kriza eurozone, odnosno poremećaji koji se događaju s vremena na vrijeme u državama koje se koriste eurom kao službenom valutom.

Gaspari podsjeća kako su u vremenima recesije, prije desetljeća, potvrđena strahovanja i kad je snažno usporen gospodarski rast te 2013. godine nastupila druga faza recesije zbog „opsesije snižavanja fiskalnog deficita i duga u fazi privredne stagnacije“.

„Male su zemlje članice eurozone u tome jače pogođene od velikih i njihovi bankarski sustavi pod većim su udarom odliva financijskog kapitala zbog panične reakcije velikih transnacionalnih banaka“, ukazuje Gaspari.

U narednih nekoliko godina pred Hrvatskom su izazovi uvođenja eura i ispunjavanja strogih kriterija, a građanima ostaje razdoblje privikavanja na novu valutu, a jednog dana i preračunavanje tečaja – sve do trenutka kad euro, kao i drugdje u državama EU koje su ga prihvatile – ne postane dio svakog novčanika.

Izvor: Al Jazeera