Hrvatska: Kako je nasilnik digao na noge i javnost i državni vrh

Od brojnih kaznenih djela i sudskih procesa vođenih protiv raznih nasilnika, navodnih pripadnika takozvanih kriminalnih organizacija i velikih političkih ‘igrača’, slučaj 18-godišnje djevojke iz Zadra koju je ljetos u jednom kafiću brutalno pretukao izvjesni Darko Kovačević zvani Daruvarac, izazvao je poseban bijes javnosti spram pravosudnog sustava.

Bijes je kulminirao nakon što je prošli tjedan Kovačević izašao iz istražnog zatvora da se brani sa slobode jer se njegovi branitelji nisu pojavili na sudskom ročištu na Općinskom sudu u Zadru pa nije bilo uvjeta za održavanje rasprave, a istekao je maksimalni rok od šest mjeseci zadržavanja u pritvoru.

Ogorčenje državnog vrha

Odjednom su sudski postupak protiv jednog nasilnika, suprotno dosadašnjoj praksi i prije izricanja (pravomoćne) presude, komentirali najviši državni dužnosnici Hrvatske, ističući da se ne radi o zadiranju u neovisnost pravosuđa.

Prijetnje, prosvjedi, bijes

Prema medijskim napisima, Kovačević je djevojku premlaćivao pola sata, a da ostali gosti kafića nisu reagirali, već je pojačana muzika da se ne bi čuli krici djevojke čijom je glavom Kovačević, između ostaloga, razbio umivaonik u toaletu, gazio i udarao je nogama po cijelom tijelu, nakon čega je pobjegao, da bi sutradan uhićen.

U slučaju se posebno angažirala majka djevojke, nakon čega su uslijedile prijetnje njoj i kćeri, koje dolaze i danas. I Kovačević je, navodno, već u zatvoru počeo primati prijetnje građana, a nakon oslobađanja osvanule su i na fasadama i upućene i njegovu odvjetniku, koji je iskoristio sve pravne mogućnosti proistekle iz procesnog postupka.

Brojni građani, ali i ne samo oni, smatraju da je djelo pogrešno kvalificirano kao nanošenje teških tjelesnih ozljeda te da mu se treba suditi za pokušaj ubojstva.

Održavaju se prosvjedi, građani su bijesni na pravosuđe i smatraju da je ovo još jedan primjer da hrvatsko pravosuđe i pravda u Hrvatskoj ne funkcioniraju, a procesi često otežu ‘u beskraj’ s neizvjesnim završetkom i zastarama.

Plenković je rekao da dijeli ogorčenje javnosti i da je nedopustivo korištenje procesnih instituta koje vodi do ugrožavanja brzog odvijanja procesa, a predsjednica da država koja nije u stanju stvoriti uvjete da se presuda za brutalno nasilje nad ženom donese u primjerenom roku ima ozbiljan problem.

Resorni ministar Dražen Bošnjaković hitno je otputovao u Zadar da ispita situaciju te najavio promjenu zakonskog okvira kako bi se ograničilo odugovlačenje postupaka.

Bivši odvjetnik generala Ante Gotovine komentirao je da bi u SAD-u odvjetnik zbog nedolaska na ročište bio sankcioniran, a okrivljenik ne bi mogao na slobodu.  

Ivo Josipović, sveučilišni profesor kaznenog prava i bivši hrvatski predsjednik, smatra da je javnost opravdano zasmetalo što je do isteka roka trajanja istražnog zatvora došlo i zbog ‘manevra’ odvjetnika koji se, ističe, može okarakterizrati kao opstrukcija postupka.

Problem zloupotrebe i opstrukcije procesa

“Uz zaista iznimnu težinu kaznenog djela, ogorčenosti ili barem kritičnosti javnosti  prema cijelom postupku doprinijele su i neke druge okolnosti, poput stanovišta kako se djelo moglo kvalificirati i kao pokušaj ubojstva te određeni prijepori vezani za eventualno izuzeće sutkinje. Naravno, tu je i pitanje da li je bilo moguće nešto učiniti u ranijem tijeku postupka da se sud ne dovede u situaciju da mora pustiti okrivljenika, a i da li je i sud mogao napraviti nešto da odgovori na opstrukciju branitelja, a da pri tome ne izađe iz okvira zakona”, kaže Josipović.

Navodeći da u su u SAD-u stroži propisi u slučajevima zlouporaba i opstrukcije procesa, ističe kako ne bi volio da reakcija zakonodavca bude bezuvjetno produljenje zakonskih rokova trajanja istražnog zatvora.

“Ali bih bio sklon mjerama kojima se sprječava i kažnjava opstrukcija u postupku. Mogu zamisliti različite mjere koje bi pomogle u sličnim slučajevima – od zastoja tijeka rokova, do disciplinskih mjera prema odvjetniku”.

Ističe da uvijek ima slučajeva u kojima i bez zle namjere zakaže provođenje pravde, a politika se javila jer se loše funkcioniranje pravosuđa stavlja i njoj na teret – nekad s pravom, nekad ne. Istovremeno, o problemima pravosuđa i problemima koje pojedinici i društvo imaju s njim, kaže, puno se govori, a malo se promijenilo, iako nije za sve probleme krivnja samo na pravosuđu.

Odgovornost politike, sudija i tužitelja

“Politika kroji zakone pa je za mnogo toga zaista kriva. Iako, zakone često pišu i suci i tužitelji i mnoga zakonska rješenja su i njihova, bez obzira što je formalni predlagatelj ministarstvo, a donositelj zakona Sabor”.

Zlata Đurđević s Pravnog fakulteta u Zagrebu ističe da uvijek kada se okrivljenik u tijeku kaznenog postupka nalazi u istražnom zatvoru, postupak je žuran.

Opasnost od nasilja i bezakonja

U detalje konkretnog slučaja Josipović zbog nedostatka informacija ne bi ulazio, no naglašava kako je nezadovoljstvo javnosti optužnicama i presudama vrlo rašireno i često opravdano.

“Posebno me brine što su, blago rečeno u stručnom smislu neobične odluke, prečesto donošene ne samo od redovitih tijela kaznenog postupka, nego i od strane Ustavnog suda, u slučajevima politički ili ekonomski moćnih okrivljenika. Ipak, moram istaći da slučajevi u kojima s pravom kritiziramo pravosuđe zbog sporosti ili pogrešnih odluka, ne bi smjeli biti podloga za neselektivnu generalizaciju i difamaciju brojnih tužitelja i sudaca koji korektno i predano rade svoj posao”.

Ipak, ovakvi primjeri mogu utjecati na opću sigurnost – kada se stekne dojam da sustav ne funkcionira, postoji opasnost da netko uzme stvar ‘u svoje ruke’.

“I to ne samo na polju kaznenog prava nego i u građanskim predmetima. U vrijeme parnica koje su beskrajno trajale za povrat dugova među građanima, jako je porastao broj ‘utjerivača dugova’. Slično je i sa slučajevima samopomoći u slučajevima kad su nezakonito bile useljene tuđe nekretnine. Kad nema pravne zaštite i pravde, na nasilje se odgovara odmazdom, često i putem plaćenih razbijača. To rezultira bezakonjem, zlouporabama i teškim nasiljem. Zato država mora inzistirati na brzom i učinkovitom pravosuđu”.

“Kada se radi o kaznenim djelima zaprijećenim kaznom zatvora do pet godina, kao što je to slučaj u predmetnom postupku, prvostupanjski postupak mora završiti u roku od šest mjeseci jer je okrivljenik u istražnom zatvoru. Da je na slobodi, postupak bi mogao duže trajati, ali ako je netko za koga vrijedi presumpcija nedužnosti u istražnom zatvoru – to je već zatvor ili neka vrsta sankcije – postupak se mora završiti u roku od šest mjeseci. Pitanje je, znači, prvo i osnovno zašto se u roku od šest mjeseci nije završio prvostupanjski postupak”, kaže Đurđević.

Državno odvjetništvo i sudovi u takvim slučajevima, navodi, moraju žurno poduzimati radnje, a maksimalni rokovi za stadije postupka i pojedine procesne radnje propisane su zakonom. Prema njezinom mišljenju, ovdje nije problem zakon, koji se najčešće okrivljuje.

“Radi se o tome da se radi o žurnom postupku te je osnovno pitanje jesu li državna tijela, državno odvjetništvo i sudovi postupali u zakonskim rokovima ili su ih kršili jednom ili više puta. Nitko ne treba sjediti u istražnom zatvoru da bi tijela kaznenog postupka odugovlačila postupak, nego se kada je okrivljeniku oduzeta sloboda tijekom postupka trebaju žurno poduzimati radnje”.

Đurđević: Problem provedba, ne sadržaj zakona

Problem je stoga prije u provedbi zakona, a ne u njegovom sadržaju, a izmjene zakonskih propisa ne bi trebale ići u smjeru promjene pritvorskih rokova.

“To je žuran postupak u kojem postoje ograničeni rokovi za provođenje procesnih radnji, inače bi ljudi sjedili godinama u zatvoru za vrijeme vođenja kaznenog postupka pa i duže od maksimalne kazne koja im se može izreći. Prema tome, pitanje jesu li sudovi vodili postupak kao žuran. Treba vidjeti kad su provođene koje radnje – kad je ispitan okrivljenik od strane Državnog odvjetništva, kada je ispitana žrtva, koliko je trebalo vremena da se podigne optužnica, kad  je potvrđena optužnica, kad je zakazana rasprava, koliki su dani ili mjeseci prolazili između tih radnji, i da li su pri tome prekoračeni, malo, jednom ili višestruko zakonski rokovi za provođenje tih radnji”.

Naglašava i da ako je branitelj koristio pravna sredstva koja ima na raspolaganju i koja mu zakon pruža, da se ne radi o zlouporabi, a da zakon omogućuje sudu da onemogući svaku zlouporabu prava koja pripadaju odvjetnicima i drugim sudionicima u postupku.

Tako sud može odvjetniku uskratiti pojedinu radnju ako njome očigledno zloupotrebljava pravo iz Zakona – zakon već izričito sadrži te odredbe.

Ana Raić-Knežević, novinarka Telegrama, smatra kako je tragično da su premijer, predsjednica i ministar reagirali tek u ovom slučaju i to s vremenskim odmakom.

Stihijske izmjene zakona nisu rješenje

Iako hrvatsko pravosuđe ima najveći broj sudaca na broj stanovnika, kaže Raić-Knežević, mnogo je sudskih predmeta koji opterećuju i zagušuju sustav. No, rješenje, ističe, nije u čestom mijenjanju Zakona o kaznenom postupku (ZKP) – on je mijenjan i prije nekoliko godina, ali je srušen na Ustavnom sudu, koji je desetke članaka proglasio neustavnima.

“Pa smo opet mijenjali ZKP pa ćemo sad zbog jednog slučaja, koji jest tragičan i nedopustiv, ponovno možda čak i ishitreno ići u izmjene ZKP-a pa ćemo onda opet za par godina imati situaciju da bi se moglo dogoditi da to Ustavni sud sve sruši. ZKP je, po mom mišljenju, vrlo nesretan zakon koji je toliko puta u zadnje vrijeme mijenjan, kao i Kazneni zakon, gdje uporno nekim trendovima prilagođavamo našu proceduru i našu kaznenu politiku – uvijek se tu pojavljuju neka trvenja unutar radnih skupina, uvijek je tu netko nezadovoljan i po mom mišljenju to je sve skupa nesretno. Najgore je što se dogodi da ispaštaju nedužne žrtve”.

Pravda se čeka godinama, a u međuvremenu se događaju bjegovi – može se, kaže, dogoditi i da Kovačević iskoristi činjenicu da ima bh. državljanstvo i napusti zemlju.

“Tako da stihija na temelju koje mi mijenjamo naše kazneno i kaznenoprocesno zakonodavstvo po meni nije dobra – trebali bi konačno sjesti i napraviti zakone koji očito negdje drugdje funkcioniraju”.

Pogodak u srž pravosudnog sistema

“Ovakvih slučajeva rastezanja sudskih postupaka – ja sam se u svojoj novinarskoj praksi nagledala jako puno – pogotovo u velikim političkim korupcijskim slučajevima”, kaže Raić-Knežević.

Neki, ističe, još nisu ni započeli, a vuku povijest od početka desetljeća. A ovakvi slučajevi kada je neposredno ugrožena žrtva od osobe koja joj prijeti i koja ju je pretukla, još više uznemiruju javnost.

“I jedno i drugo bi trebalo jako uznemiriti našu javnost jer i jedno i drugo pogađa zapravo i samu srž pravosudnog sustava, kao i samu srž našeg društva – nasilje i korupcija su ono što naše društvo uništava”.

U ovakvom postupku u kojem je, kaže, jasno tko je počinitelj, ne vidi razloga da se šest mjeseci bilo što odvija u istrazi i na sudu.

“Činjenica je da je Državno odvjetništvo moglo požuriti, činjenica je da je sud mogao malo požuriti, ali je s druge strane činjenica da je obrana iskoristila sve elemente koji joj stoje na raspolaganju da postupak oduži. To se sve moglo zbiti iako, budimo realni, to nije jedini takav slučaj i na sreću je izašao u medije da konačno vidimo što se događa. Ja vjerujem da je, na žalost, puno žena koje su se našle u sličnoj situaciji, pretučene od muškaraca, prošlo na isti način i morale su se u kratkom periodu susresti sa svojim napadačem na slobodi”.

Zbog jednog slučaja, smatra, ne treba mijenjati zakon jer se može dogoditi da netko nedužan predugo bude iza rešetaka neopravdano.

Frustracije i opasnost uzavrele atmosfere

“Tako da bi se opet mogli dovesti u poziciju da zatvaramo mnoštvo ljudi i da im produžujemo boravak u istražnom zatvoru i da to onda možda, ako se pokaže da su nedužni ili ako budu osuđeni na neke blaže kazne, možda moramo platiti. Stihija i situacijsko mijenjanje zakona mi se ne sviđa. Sasvim sigurno su naši zakonodavci znali kakav zakon imaju pa su ga mogli na vrijeme prilagoditi evidentnom porastu, u ovom slučaju, nasilja u hrvatskom društvu”.

Građani su frustrirani i ovakvi propusti mogu dovesti do neželjenih posljedica uzavrele atmosfere u društvu – sustav mora imati na umu da ukoliko ne funkcionira kako treba, može doći do opasnih situacija.

“Mislim da ljudi u našem sustavu pravosudnom, represivnom, policijskom, državnoodvjetničkom, još uvijek nemaju tu svijest”, zaključuje Raić-Knežević.

Izvor: Al Jazeera