Hrvatska je kaznila flert Grabar-Kitarović sa krajnjom desnicom

Kao i prije pet godina, osoba koja je na predsjedničke izbore u Hrvatskoj ušla „iz Ureda”, izgubila ih je od kandidata za kojega se na početku kampanje činilo da je gotovo bez izbornih šansi, a za kojeg su neki procjenjivali da mu se može dogoditi da niti ne uđe u drugi krug. Razlika je, međutim, u tome što je ovogodišnja pobjeda Zorana Milanovića nad Kolindom Grabar Kitarović tako uvjerljiva da niti u jednom trenutku izborne noći, nakon objave prvih rezultata izlaznih anketa, nije izgledalo da bi se rezultat mogao preokrenuti, za razliku od poraza Ive Josipovića u nadmetanju s Grabar Kitarović.

Grabar Kitarović na svojoj je koži bolno naučila da makijavelizam u politici ne donosi uvijek uspjeh, a da podilaženje biračima, koji ne pripadaju ustavnom luku, koji su u svakom demokratskom društvu na marginama interesa stranaka i kandidata, što se smatraju demokratskima, ne donosi pobjedu, nego, dapače, vodi u poraz u centru političke arene. Kako god politička arena bila strukturirana, političke preferencije su uvijek ugrubo podijeljene slično kao i kvocijent inteligencije.  U centru političke arene uvijek je najviše potencijalnih birača, a kako idemo prema lijevoj i desnoj margini, tako se njihov broj smanjuje, baš kao što je najviše prosječno inteligentnih, a na rubovima grafikona prostor natprosječnih i ispodprosječnih sustavno se smanjuje. Izbori se nikad ne dobivaju na desnoj ili lijevoj margini političke arene, a onaj tko se odluči na strategiju zagovora političkih ideja koje se dopadaju glasačima s margine, uglavnom je osuđen na politički poraz.

Kalkulacija koja je štab Grabar Kitarović potisnula u lov na desne birače bila je činjenica da je u prvom krugu Miroslav Škoro svojim desno radikalnim, „suverenističkim” istupom osvojio nešto više od 450 tisuća glasova, a da je jednostavna matematika govorila kako dvije desne opcije, HDZ i Škorini „suverenisti”, imaju preko 50 posto glasova. Dakle, nedvojbeno je da je centar hrvatske političke arene nešto oslabljen u odnosu na redovito stanje, a da je desna margina nešto ojačana, ali očito ne toliko da bi omogućavala izbornu pobjedu samo obraćenjem desnici.

Tom je strategijom Grabar Kitarović izgubila relevantan dio elektorata koji ju je izabrao prije pet godina kad je nastupala kao centristička političarka, a desničari su za nju glasovali kao za drugo najbolje rješenje, želeći poraziti kandidata ljevice, koji im je bio manje blizak nego kandidatkinja desnog centra.

Neprijateljsko preuzimanje stranke

Zoran Milanović jednom se opekao podilazeći desnici. U kampanji za parlamentarne izbore prije tri i pol godine, u ljeto 2016, skupini je braniteljskih aktivista govorio o svojim prioritetima i političkim vrijednostima, te se ponosno pozvao na jednog od dvojice djedova. Dotad se u javnosti često spominjao djed partizan, a tada je prvi put progovorio dobro ne o djedu, nego o drugom mužu svoje bake, koji je bio ustaša. Općenito, u toj kampanji, kad se suprotstavljao umjerenom centristu i europejcu Andreju Plenkoviću, kao novom šefu HDZ-a, Milanović je flertovao s desnicom i suverenizmom, i to je rezultiralo njegovim teškim izbornim porazom.

U posljednjih nekoliko mjeseci u HDZ-ovu unutarstranačkom životu vrije svojevrsna desna revolucija, raste nezadovoljstvo centrističkom politikom i potiče se osjećaj dijela članova, koji se osjećaju marginaliziranima, da je premijer Plenković neprijateljski preuzeo stranku i Vladu, da izigrava stranačku politiku i nameće HDZ-u politički obrazac Europske pučke stranke, pretvarajući tako, navodno, Zagreb u puku transmisiju Bruxellesa.

Prvi vrhunac te unutarstranačke pobune bio je u proljeće prošle godine, na izborima za Europski parlament kad je stranka opstruirala kandidate za Europski parlament koje je odabralo Plenkovićevo stranačko vodstvo. Drugi vrhunac bio je prvi izborni krug i relativni uspjeh Miroslava Škore. On je inicijalno bio projekt HDZ-ove desnice, ali ga je politička dinamika odvojila od matice, i pretvorila u novu struju u političkoj areni (barem su tako Škoro i njegovi suradnici uvjereni). Plenković je nakon prvog kruga učinio strateški uzmak i pustio stranačkoj desnici da u potpunosti preuzme kontrolu nad kampanjom Grabar Kitarović.

U stranci su bili uvjereni da je ključ za njen uspjeh povratak Milijana Brkića (nekadašnjeg glavnog tajnika HDZ-a, sadašnjeg zamjenika predsjednika stranke, lidera desnice i čovjeka koji je stvarao dojam da neprikosnoveno vlada stranačkom infrastrukturom) za glavnog koordinatora kampanje. Izborni su rezultati, međutim, pokazali da je Brkićeva „čarobna moć” usahnula, a da prije svega desnica u Slavoniji, koja se čvrsto vezala uz Škoru, nije ni izašla na drugi krug predsjedničkih izbora.

Najduži obrazi kod HDZ-ove desnice

U izbornoj noći HDZ-ova je desnica imala najduže obraze. Oni su bili uvjereni da će pobjeda Grabar Kitarović, za koju bi oni preuzeli zasluge, biti uvod da vrlo skoro, već na izbornoj stranačkoj konvenciji u svibnju, otjeraju premijera Plenkovića iz stranačkog vodstva i da sami preuzmu pripremu stranke za parlamentarne izbore, da se vrate strategiji desničarskog sindikata i sa takozvanim „suverenistima” s lakoćom formiraju buduću većinu.

Glasači centra, oni kojima se gadilo podilaženje Grabar Kitarović desnici, pa čak i terorizmu (hvalisanje potporom neke osobe koja je sudjelovala u otmici aviona u Americi, pri čemu je poginuo njujorški policajac, a dama je, zajedno s mužem bila u SAD-u osuđena na dugogodišnju robiju te pomilovanje dobila tek kad je policajčevoj ženi slagala da se odriče svojih djela i prekida sve odnose s muževljevom terorističkom organizacijom), a ponekad na samom rubu podilaženja ustaštvu.

Ni Zoran Milanović nije bio nevin u ovom makijavelističkom projektu lova na Škorine glasova. Nastojao je svoje nerazumne, često protueuropske poteze kao premijer, tumačiti kao svoj model „suverenizma”, a euroskepticima i nezadovoljnima euroatlantizmom u Hrvatskoj kao dio svog programa ponudio je povlačenje vojske iz Afganistana, nedisciplinu u ispunjavanju proračunskih obveza Hrvatske prema NATO-u, progovorio o svojoj skepsi prema članstvu u Europskoj monetarnoj uniji i relativizirao značenje Schengena. Sve su to pitanja o kojima Predsjednik neće odlučivati, ali je jasno da će s Milanovićem u Predsjedničkim dvorima Plenković imati problema u vođenju konzistentne europske i euroatlantske politike.

Međutim, Plenkoviću to vjerojatno predstavlja manji problem, jer ta razočarana lica stranačkih desničara, njemu i uskoj grupi stranačkih centrista otvara perspektivu svojevrsnoga političkog oporavka. Situacija danas bitno se razlikuje od one prije pet godina, iako je i ovog puta razdoblje preostalo do parlamentarnih izbora podjednako dugo. Prije pet godina desna je koalicija već bila spremna za suočavanje s dotadašnjom parlamentarnom većinom, većina je slabila, a desnica jačala, pri čemu su novi odnosi Vlade i Predsjednice dodatno slabili tadašnjeg premijera. Ovoga se puta čini da desnica jača, da su ljevica i centar u defanzivi, a da je Milanovićeva pobjeda više splet okolnosti nego posljedica konzistentne politike.

A šta će biti sa SDP-om?

U narednom razdoblju mnogo će ovisiti o Milanoviću. Ako se on odluči nastaviti slabiti aktualno vodstvo SDP-a i pokuša nametnuti nekoga iz svog tima za šefa stranke, tada će dodatno smanjiti vjerojatnost da bi SDP nakon idućih izbora mogao igrati važnu ulogu u vlasti, a otvorit će vrata desnici i pomoći joj da ipak pobijedi Plenkovića. Borba koja će se voditi ove godine, do parlamentarnih izbora, svodi se na to hoće li se HDZ održati kao centristička stranka, tipična stranka članica Europske pučke stranke, ili će otklizati u desno.

Pred SDP će se pak postaviti pitanje hoće li se odlučiti izaći na izbore s koalicijom malih lijevih i liberalnih stranaka, koje su podupirale Milanovića, i riskirati da to bude premalo za osvajanje parlamentarne većine, ili će na izbore samostalno i nakon njih se pripremiti za suradnju s centrističkim HDZ-om. Kako će se proces razvijati, više ćemo znati već za koji tjedan kad se obje stranke postizborno konsolidiraju.

Osim poruke da koketiranje s krajnjom desnicom nije prihvatljivo, hrvatski birači su političkoj eliti u Hrvatskoj poslali još jednu poruku. Uvjerenje da izlazak na izbore s pozicije vlasti donosi prednost više ne važi. Birači su Stjepana Mesića željeli kao predsjednika u još jednom mandatu, ali njegovim nasljednicima, Josipoviću i Grabar Kitarović, nisu povjerili drugi mandat. Sad to već postaje obrazac, kao što se čini da je obrazac postalo i to da izvršna vlast ne dobiva drugi uzastopni mandat. Političke smjene su se ubrzale, a politički život ubrzano „troši” političke aktere.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera