Hrvatska je bogata zemlja, a siromašna država

Svaki stanovnik Hrvatske ima oko 13.100 kvadrata mora (Dino Stanin / Pixsell)

Vrlo često, u ekonomskim analizama, studijama i raspravama možemo pročitati, ili u dokumentarnom programu, kao i u nametljivim tv-debatama s predvidljivim i dosadnjikavim gostima, čuti kako je Hrvatska zemlja iznimno bogata resursima, i kako bi „samo“ trebalo racionalnije upravljati, pa bi vrlo brzo živjeli u bogatstvu i blagostanju.

No ipak, svi vrlo dobro znamo da se u riječi „samo“ krije nepremostiva provalija, zbog naopake logike (post)tranzicijskog, balkanskog kaosa na hrvatski način, zapečenog u pećnici periferije neoliberalizma, na visokoj temperaturi.

U toj našoj, nakaradnoj logici i obrnutom vrijednosnom sustavu (gdje manjina, u sada već zabrinjavajuće malom postotku, razmišlja u anakronom, analognom modu tražeći smisao i ciljeve, analizirajući uzroke i posljedice ) manje je više, ili je više manje, loše je dobro, a dobro loše, vrijedno ne vrijedi ništa, a ništarija je vrijedna divljenja, i tako redom.

Ako zanemarimo pitanje svih pitanja „A tko smo to uopće „MI“, uvijek je iznova zanimljivo proučiti i podsjetiti se kakve mi to zapravo resurse i potencijale imamo. Čak bi bilo i zabavno, kad ne bi bilo tragično, zateći se uvijek iznova u stotinu čuda.

Potencijali Hrvatske

Ukoliko bismo potencijale Hrvatske htjeli detaljno opisati, trebala bi nam čitava znanstvena studija. No, dovoljno je istaknuti samo ono najvažnije, pa sve postaje i više nego jasno.

Prema popisu stanovništva iz 2011., ukupan broj stanovnika Hrvatske je 4.284.889, iako je danas – zbog masovne emigracije pretežno mlađih ljudi od kojih se znatan dio, nažalost, nikada neće vratiti – taj broj manji za više od stotinu tisuća.

Površina kopna Hrvatske je 56.594 kvadratnih kilometara, površina mora sa 1.246 otoka (!) mrvicu više od gotovo nevjerojatnih 31.000 kvadratnih kilometara, gustoća naseljenosti je 75 kvadratnih kilometara.

Hrvatska ima oko 2,7 milijuna hektara šuma i šumskih zemljišta, sa zalihama drvne mase od oko 550 milijuna prostornih metara, od čega je 11 milijuna prostornih metara godišnjeg prirasta.

Poljoprivrednog zemljišta ima tri milijuna hektara. No, na našu veliku žalost i sramotu, obrađuje se manje od pola te površine. Imamo 800.000 hektara neobrađene, plodne zemlje.

Ili, da opišemo slikovitije; jedan hektar je površina 100 sa 100 metara. Takvih imamo 800.000, što znači da u prosjeku skoro svaka obitelj ima jedan vrt, 100 metara dugačak i 100 metara širok, zarastao u drač i korov.

Biološki raj

Po zalihama vode smo peta zemlja u Evropi, po kvaliteti možda i prva. Imamo oko 32.800 kubičnih metara obnovljive, pitke vode po stanovniku.

Prometna i energetska infrastruktura, iako dijelom zastarjela, uopće nije loša; 1.270 km autocesta, 2.100 km željezničkih pruga, 800 km plovnih putova, 18.500 km elektroenergetske mreže, itd..

Trenutno trošimo dvostruko više primarne energije no što proizvodimo, ali energetski potencijal nam je čak i veći od potreba. Imamo značajne zalihe ugljikovodika, kamena, šljunka, vapnenca, cementnog lapora, ciglarske gline, gipsa…

I to, dakako, nije sve! Zbog isprepletenosti četiriju biogeografskih regija (alpske, kontinentalne, panonske i mediteranske ) na iznimno malom području, Hrvatska je jedna od najbogatijih zemalja po biodiverzitetu, odnosno biološkoj raznolikosti, s visokim postotkom endemičnosti.

Imamo, primjerice, čak 152 vrste riba. Sigurno ste pomislili na morske ribe, ali grdno ste se prevarili. Radi se o slatkovodnim ribama. U moru ima više od 450 vrsta. Planine Biokovo i Velebit obiluju vaskularnim biljem i endemima, a u krškim špiljama krije se živi laboratorij beskralježnjaka, jedinstven u svjetskim razmjerima.

Ako bismo u nekoj suludoj SF mašti taj kutak biološkog raja – sa svim nacionalnim parkovima, čudesnim morem, jezerima, močvarama, šumama, ali i obiljem povijesnih lokaliteta – pokušali objediniti u jedinstvenu turističku ponudu, već i površnom računicom bismo utvrdili da nam je turistički potencijal barem pet puta veći od sadašnje realizacije.

Samo za ilustraciju, spomenutih 800.000 hektara plodne, neobrađene zemlje dostatno je za uzgoj 2,5 milijuna ovaca, a sada ih uzgajamo oko šest puta manje.

Ili za uzgoj oko 12 milijuna svinja, primjerice autohtone i vrlo tražene crne slavonske ili turopoljske pasmine vrhunske kvalitete.

Prema procjenama većine ekonomskih stručnjaka, resursni i ekonomski potencijal Hrvatske dostatan je za najmanje dvostruko više stanovnika od ukupnog broja, uz vrlo solidan standard.

Bogatstvo po glavi stanovnika

A kada bismo najvažnija bogatstva preračunali po glavi stanovnika, to bi izgledalo otprilike ovako:

Svaki stanovnik Hrvatske ima oko 13.100 vadratnih metara mora i 7.300 kvadratnih metara kopna; po stanovniku ima oko 1,4 metra morske obale, teoretski dovoljno da svi odjednom zabacimo udice i nešto upecamo; svatko ima oko 25 kvadrata jezera, ali i 0,6 metara obale velikih rijeka; oko 6.300 kvadrata šume, s godišnjim prirastom drvne mase po stanovniku od oko 1,8 tona; oko 6.200 kvadrata obradivog, plodnog poljoprivrednog zemljišta što je, primjerice, oko tri tone pšenice, pet tona kukuruza, 30 tona lubenica ili 1,2 tone maslina godišnje po stanovniku; pitke vode i vode kao energetskog potencijala, te hrane i topline, svatko ima u neograničenom izobilju.

I ako bismo na osnovu ovih podataka pokušali (jest romantičarski i naivno, ali ipak pokušajmo) zamisliti boravište tog zamišljenog, prosječnog stanovnika Hrvatske, vidjeli bismo raj; divnu kućicu u cvijeću sagrađenu od prirodnih materijala (drvo, kamen…). S južne strane imanje bi nježno zapljuskivalo čisto, pitomo more, a mediteranski ćuh osjećao bi se i do najsjevernijih predjela, do iznimno vrijednih crnogoričnih i bjelogoričnih šuma prepunih divljači.

Istočna strana imanja bila bi ratarska; najplodnija zemlja šuštećeg žita s golemim klasjem, milovana lahorom i blagošću umjerene klime. Zapadno bi se prostirali nepregledni voćnjaci i vinogradi, isprepleteni potocima. Povrće bi raslo čitavu godinu svugdje, stoke bi bilo posvuda. Obilate viškove dobara taj bi zamišljeni stanovnik lako prodao i tako si priuštio sve što mu je potrebno, a nema na svom imanju.

A kako se živi u stvarnosti? Moglo bi se reći – nikako.

Stvarnost

Jadan je i obespravljen. Očajan je i bijesan. Plaća najveće poreze na svijetu, ne zna više ni kome ni zašto. Industrija mu je uništena, a zemlja zapuštena. Lažu mu, otimaju, pljačkaju ga i domaći i strani. Plaća ogromne dugove zbog novca koji nikada nije posjedovao ni koristio. Sluđen je i malodušan. Živi u neprestanom strahu i neizvjesnosti jer mu prijete da će morati raditi još više da bi dobio još manje. Sve češće mu se javlja želja da nekamo ode zauvijek.

U stvarnosti smo bogata zemlja, a siromašna država. Bogata zemlja, a siromašno stanovništvo. Bogata zemlja i uništeno društvo. Bogata zemlja u kojoj većina ne živi nego preživljava.

Možda bi zaista koristilo da se češće i upornije ponavlja koliki su potencijali u ovoj dolini suza. Naročito oni neiskorišteni.

I možda bi političkim elitama tada bilo teže da nam nameću ove besmislene imperative štednje, kao i osjećaj kolektivne krivice, jer smo, eto, trošili iznad svojih mogućnosti. A kravu radi bifteka su desetljećima ubijale upravo te političke elite, dočim ovaj zamišljeni, prosječni građanin nije okusio ni juhe od kostiju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera