Hrvatska iz perspektive jedne generacije

Piše: Josip Antić

Nisam sklon u izdavaštvu gledati prst providnosti, ali činjenica da je Hrvatska dobila biografiju u postizbornoj rupi od vremena u kojoj se Most nije uspio dogovoriti s kim će sastaviti vladu skoro me uvjerila u postojanje svemirske ravnoteže.

Nema boljeg vremena od interregnuma za izlazak i promociju knjige “Hrvatska: Njenih prvih dvadesetak” Nataše Magdalenić Bandić i Silvije Šeparović, autorica koje su novinarski stasale u danima raspada ‘Juge’ i nastanka Hrvatske i njena regionalnog okruženja, a koje su ma gdje bile i ma što radile uvijek i bezuvjetno ostajale – nevladine i svoje. 

Njihovo ime u domovini, a i šire, jamstvo je za kvalitetu i kritičnost još od vremena kad su na legendarnom Radiju 101 uređivale i vodile emisiju ”Week Report”.

Nekad cure, a sad gospođe, vjerojatno spadaju u mali broj trudbenika javnog informiranja u obranu kojih je čak 100.000 ljudi prosvjedujući bilo spremno riskirati da dobiju pendrekom po glavi.

Bilo je to 1996. godine, kad je Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik države, iz Amerike naumio “zaprti gubec” ‘Stojedinici’, u Noći svijeća kad na Jelačići placu nije mogla pasti ni igla – toliko je bilo onih kojima je u tom trenutku informacija bila najvažnija stvar na svijetu.

Dugo očekivana knjiga

Sve ostalo je povijest, a pomalo i legenda, budući da je Radio 101 nakon par godina otpora otišao u stečaj i privatiziran je. 

Od tada je Natašina i Silvijina karijera vrludala po mnogim redakcijama, ali novinarski britki rukopis ostajao je prepoznatljiv. 

Fotografija Rona Haviva iz ratnog Vukovara [‘Hrvatska, njenih prvih dvadesetak’]

Nataša, od 1998. godine slobodna novinarka, radila je za hrvatsku redakciju BBC-ja i američki CBS News, a trenutno radi za Associated Press Television News. U Londonu je surađivala  s brojnim hrvatskim medijima.

Silvija je radila za Hrvatsku televiziju, a ‘pečalbarila’  je u Sarajevu, gdje je radila na eksperimentalnom TV programu Test kanal – bila je i autorica radijskog dijela javnih kampanja Ureda visokog predstavnika.

Priču o uspješnim i nagrađivanim novinarkama  skratimo s činjenicom da su, iako u najboljim godinama, doživjele i to da su postale – muzejski eksponati.

Foršpan za emisiju ”Week Report” uvršten je na izložbu “Umjetnost uvjeravanja” u Muzeju za umjetnost i obrt, a njihov rad “Tri mjeseca i dvije pijane noći” u Modul Memorije sarajevskog MESS-a 2011. godine.

Tamo negdje 2008. godine Silviji je palo na pamet da napiše knjigu o prvih hrvatskih dvadesetak godina.

Nataša je  ideju prihvatila, a krajem prošlog tjedna prvi tom je konačno ugledao svjetlo dana. Konačno, jer je riječ o knjizi koja se neko vrijeme zbog krize kiselila u računalu, potom promijenila izdavača, dok su je čitatelji čekali s istom onom tenzijom s kojom smo onomad pred Jugotonom čekali nove LP-jeve omiljenih bendova.  

Usporedba nipošto nije bez veze jer izdavač je Aquarius Records [Urbani ured], dosad poznat po izdavanju nosača dobrog zvuka.

Detalji, emocije, citati…

Što ‘urbi et orbi’, Hrvatskoj i regiji nudi Natašin i Silvijin Quarter Century Report? Sve ono o čemu mudre povijesne knjige ne zbore, a to će reći hrpu detalja, emocija, cveba, citata, masu boja, okusa s kojima smo mi i naši susjedi preživjeli jedno od najizazovnijih  i najbolnijih razdoblja novije povijesti na jugoistoku Europe. 

Unatoč tomu knjiga je šarena, raznolika i veselija od svega što je ikad s tom tematikom tiskano o Hrvatskoj. Pravi novinarski rock'n'roll!

Prvi tom ima 627 stranica i težak je pola kilograma i odnosi se na  kronološki pregled hrvatske zbilje podijeljene u četiri ere.

Prvi zaboravne podsjeća na državu iz koje je Hrvatska pobjegla proglašavajući neovisnost i doba rata, drugi se bavi Tuđmanovom dominacijom.

Treći je posvećen prvoj post-Tuđmanovskoj vlasti i ofanzivi haškog tribunala, a četvrti vladama koje su se nakon toga smjenjivale i na kraju čijih je mandata Lijepa naša ostala podijeljena na “njih” i “nas” kao nikad dosad.

Sam kraj knjige zašećeren je samo malim dijelom podataka koje su autorice prikupile pišući ovu knjigu, a koji zasigurno nikada neće ući u povijesne udžbenike i priručnike – od činjenice da je Crkva prvi put zaposlila egzorcista preko datuma zabrane pušenja u hrvatskim vlakovima do dana kada je hrvatski telefonski izlazni broj za inozemstvo promijenjen s 99 na 00…

Premda je Natašina i Silvijina knjiga prepuna povijesnih činjenica, ona nije povijesna knjiga. Kao dobar primjer može poslužiti usporedba s knjigom koju je nedavno izdao hrvatski povjesničar i trenutni diplomat Ivo Goldstein “Hrvatska povijest”. 

Goldstein, primjerice, konstatira kako je 2000. godine s dolaskom Stjepana Mesića na mjesto predsjednika države pokušan vojni udar [dio generala je za demokratske uzuse uputio neprihvatljivo pismo predsjedniku Mesiću, a on ih je – poslao u mirovinu].

Tamo gdje povjesničar drži kako je dovoljna jedna rečenica, autorice čitatelja vraćaju u taj trenutak. Pritom insistiraju kako je riječ o osobnom pogledu na proživljeno dodajući da Hrvatskoj pristupaju kao “stara dobronamjerna prijateljica”.

No, njihova knjiga je i puno više, ona je dobrim dijelom i viđenje jedne generacije i njenih civilizacijskih vrijednosti.  

To što su autorice dobronamjerne prema Hrvatskoj ne znači da su taj stav zadržale kad su političari koji su njome vladali posrijedi.

Promocija kulture dijaloga

Ono što knjiga od prve do zadnje stranice promovira jest kultura dijaloga, točnije zagovara pristup u kojem se možemo potpuno neslagati i smatrati da druga osoba priča totalne gluposti, a da ih pritom ne nabijamo na verbalni kolac, brojimo krvna zrnca i osobno ne vrijeđamo.

Bio je to golem trud o kojem svjedoči podatak da ćete u “Hrvatska – njenih prvih dvadesetak” naći  sačuvanu i kategoriziranu apsolutno svaku vijest vezanu za to razdoblje.

U tom smislu jedini ekvivalent s kojim se da usporediti je znakovita knjižica Broja Jedan, dragog vođe iz nikad dovoljno nahvaljenog  “Alana Forda”. S tom razlikom što Nataša i Silvija pripremaju drugi tom.

Knjiga je gotova, nalazi se u računalu, a detaljno se bavi krucijalnim temama hrvatske novije prošlosti. O načinu obrade možda najbolje govore njihovi naslovi.

Recimo: “Veteranski blues – povijest odnosa branitelja i hrvatskih vlasti”, “Bombom na svjedoka, otkazom na generale – slučaj Norac”, “Obavezna lektira – najveće korupcijske afere”, “Loši susjedski odnosi – grafikoni hrvatskih odnosa sa Slovenijom i Srbijom”, “Novinarstvom po mozgu – kako su propadali hrvatski mediji”, “Ali Zagi i 40 hajduka – Zagorec i Petrač”, “I heteroseksualci su ljudi – ‘razvoj’ LGBT prava do sramotnog referenduma”, “Opasan svijet – gdje su, kada i kako nastradali hrvatski državljani diljem svijeta”…

Ono što je posebnost  prvog, a i drugog toma, je izuzetno uspješna grafika Zvonimira Hrupeca i Vite Deverića  iz Studio2M koja je uspjela svladati i razigrati nevjerojatnu količinu podataka.

Izvor: Al Jazeera