Hrvatska i Srbija: Psihoza i ‘šamaranje’ za domaću publiku

Cvrtila smatra da bi dvije države trebalo ozbiljno razmisliti o načinu funkcioniranja i rješavanja otvorenih pitanja (Ilustracija)

Piše: Tomislav Šoštarić

Oštre riječi i prozivke, poput onih da Hrvatska rehabilitira ustaštvo i odgovora hrvatske diplomacije da će Srbiji uvesti protumjere zbog progona hrvatskih veterana, a čemu se u jednom trenutku pridružio i srbijanski premijer Aleksandar Vučić, smatraju analitičari, sa srpske su strane posljedica poteškoća koje se javljaju u pristupnim pregovorima s Europskom unijom prvenstveno zbog hrvatskog odbijanja zakona o univerzalnoj jurisdikciji.

S hrvatske strane, pak, točnije prije svega iz usta šefa diplomacije Mire Kovača, osim na ustrajnosti po tom pitanju, radi i o riječima izgovorenim u predizbornom ‘ozračju’, iako u sebi nisu lišene emocija.

Jačanje tenzija uoči izbora

Na sve je na kraju ‘legao’ šef hrvatske Socijaldemokratske partije Zoran Milanović, svojim izjavama o vlastima u Srbiji kao “šaci jada” i “beogradskoj čaršiji”.

Primjer Hrvatske i Slovenije

U kontekstu posljednjih događanja, Cvrtila za ilustraciju ukazuje na odnos Slovenije i Hrvatske otprije nekoliko godina, vezan uz hrvatski ulazak u EU, koji je Slovenija blokirala zbog granice u Savudrijskoj vali, odnosno Piranskom zaljevu. 

“Tenzije su se uvijek povećavale kada je trebalo legitimirati određene politike unutar jedne ili druge države, a najčešće se to događalo u predizborna vremena, prije svega u Sloveniji kada su određene konzervativne ili desne političke strukture, upravo na Hrvatskoj i na čvrstom stavu prema Hrvatskoj dobivale određeni broj glasova na izborima i onda je naprosto i slovenska vlada, bilo koja bila na vlasti, morala slijediti tu politiku čvrstoga odnosa prema Republici Hrvatskoj jer je naprosto javnost to očekivala. Dakle, stvorilla su se u javnosti određena očekivanja koja su možda stvorena u nekakvom afektu ili vraćanju loptica, kao što se sada događa s Hrvatskom i Srbijom”.

Hrvatski geopolitički analitičar Vlatko Cvrtila smatra da odnosi ovih dviju država ne spadaju u kategoriju dobrosusjedskih, a trenutačno je sve erumpiralo, prije svega, kao posljedica srpskog puta prema EU. 

“Na tom putu Republika Hrvatska kao članica EU je imala određene zahtjeve koji su u Srbiji interpretirani kao izravno blokiranje, odnosno pokušaj blokiranja i to je stvorilo jednu dodatnu tenziju, koja je onda prerasla u javno ‘šamaranje’ s jedne i druge strane o pitanjima koja uopće nisu ključna u međusobnim odnosima”, kaže Cvrtila.

Također, situaciju treba sagledavati i u kontekstu izbora u Hrvatskoj. Podsjeća da je slično bilo i uoči izvanrednih izbora u Srbiji, kada su također jačale tenzije.

“Jer se nekako čini da u izbornom procesu, kada imate jasno određenog vanjskog neprijatelja, s kojim imate neriješene odnose i koji izaziva dosta emocija, onda ga koristite vrlo često u predizborne svrhe, što se događalo jer mi smo tada vjerojatno poslužili našim reakcijama i gospodinu Vučiću da se pokaže kao neprikosnoveni vođa…da ima jasan stav, da neće trpjeti ucjene”.

Granica psihoze

No, to su, napominje, riječi i konstrukcije koje ‘zamagljuju’ stvarne probleme među državama i pokazuju da obje nisu spremne ozbiljno se s njima suočiti i rješavati ih.

“Pa se zapravo naš odnos sa Srbijom sada uglavnom konstruira na razini verbalnih ispada, vraćanja i stvara se jedna situacija koja definitivno može u javnosti i jedne i druge države stvoriti zahtjeve koji mogu biti sasvim nerealni u politikama kada se budu definirale prema toj drugoj državi. Ja ću to ilustrirati na način da vrlo vjerojatno da kada bi nova vlada izašla s nastavkom one SDP-ove politike da se neće stvarati prepreke Srbiji na ulasku u EU, da bi Hrvatska javnost skočila i rekla bi ‘pa vi niste normalni’. Dakle, ‘trebaju se’ stvarati prepreke jer se u međuvremenu stvorila jedna situacija, ja bih rekao čak i na granici neke psihoze, gdje moramo vratiti i osvetiti se na određeni način”.

Cvrtila smatra da bi dvije države trebalo ozbiljno razmisliti o načinu funkcioniranja i rješavanja otvorenih pitanja. ‘Lakše’ izjave očekuje nakon izbora u Hrvatskoj. 

“Tenzije će se morati spustiti jer naprosto EU očekuje drugačije ponašanje od svoje članice, a i vrlo vjerojatno će očekivati od Srbije snižavanje tenzija, odnosno zaustavljanja onih, tu su prije svega ministar [Ivica] Dačić i ministar [Aleksandar] Vulin, koji dolijevaju ulje na vatru i stvaraju dosta neugodnu situaciju za rješavanje svih onih pitanja koja se ovdje u regiji događaju”.

Tenzije i emocije

U ovoj situaciji, smatra Cvrtila, teško je isključiti emocije, pogotovo zbog Hrvatskoj neprihvatljivog zakona o jurisdikciji koji dovodi u pitanje jurisdikciju hrvatskih sudova, iako je članstvo u EU priznanje sposobnosti pravosuđa da se bavi i složenim pitanjima. Osim toga, tenzije izazivaju emocije koje se zbog podrške javnosti reflektiraju i u govoru političara, a kojih ne bi trebalo biti u međudržavnim odnosima, zbog čega je i nastao cijeli kompleks međunarodnog prava, koji konfilkt ‘spušta’ na pravnu ili političku normu, koja u temelju ima interes.

“U svakom slučaju, to nije dobar put u komunikaciji među državama…Kad prođu izbori ja vjerujem da će to svi shvatiti i da će se tenzije staviti u određene okvire, da će se vratiti odnosi prema ovakvim dokumentima kao što je Deklaracija koja je potpisana između srpskog premijera Vučića i hrvatske predsjednice i da će se onda temeljem tih deklaracija početi rješavati konkretna pitanja, koja nisu jednostavna – komplicirana su i zahtijevaju puno strpljivosti, ali i hladne glave u odnosima između država”.

Premijer Srbije je, smatra Cvrtila, nakon svega ‘uveo’ šutnju zato što je došlo blizu toga da se prijeđe točka nakon koje bi se svađa pretvorila u nešto gdje bi bilo malo prostora za vjeru u iskrenost riječi suradnje i rješavanja pitanja.

Ključevi EU-a

Također, kaže, taj potez ide i u smjeru onoga što bi trebao biti interes Srbije jer i Hrvatska, a ne samo Brisel i druge članice, drži u rukama ključeve EU-a.

“To nije nikakva prijetnja, to je činjenica. Pretpostavljam da su tako bile određene upute od nekih većih europskih država da ne bi trebalo stvarati situacije gdje bi Hrvatska imala argumente za zaprečavanje ulaska Srbije u EU. Dakle, ako bi Srbija nastavila s ovakvom retorikom, Hrvatska bi mogla reći ‘gledajte, ovo nije europski dijalog, ovo nije dobrosusjedski odnos, ovo je dolijevanje ulja na vatru, zašto bi mi njih podržali na ulasku u EU'”.

Senada Šelo – Šabić sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose, kaže da niti jedan od tih i drugih razloga nije presudan, no kada se stave jedni uz druge, napetost se povećava.

“Pritom uopće prestaje biti važno tko je u pravu, stječe se dojam da se radi o čistom nadglasavanju, porukama koje uopće nisu namijenjene da ih čuje druga strana, nego isključivo domaća publika. A to već više nije zrela vanjska politika”, kaže Šelo-Šabić.

Posljednja događanja nisu u duhu nedavno potpisane deklaracije o poboljšanju odnosa, koju su potpisali Vučić i Kolinda Grabar-Kitarović. Šelo-Šabić podsjeća da se postavljalo pitanje ‘težine’ i provedivosti tog simboličnog čina dobrosusjedskih odnosa i u trenutku kada je potpisan i kada zemlje nisu imale tako zategnute odnose.

‘Domaća zadaća’ za Srbiju i Hrvatsku

“U tom trenutku i Hrvatska i Srbija imale su tehničke vlade, ali provedbu još upitnijom dovodi činjenica različite razine potpisnika – s jedne strane premijer, s druge predsjednica čije su izvršne ovlasti u smislu provedbe dogovorenih točaka ograničene. Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova nije čak izdalo niti protokolarno priopćenje povodom potpisivanja Deklaracije”.

Napominje da se radi o ozbiljnim problemima koje treba tretirati jedan po jedan, a ne miješati i stavljati u isti koš.

“Nešto od ovih pitanja su domaća zadaća, u Srbiji i Hrvatskoj, i svaka strana bi ih trebala samostalno i rješavati. Uostalom, svaka zemlja ima sasvim dovoljno vlastitih problema da bi ulagala energiju u praćenje problema druge strane, a na čija rješenja ne može utjecati. Kada se radi o pitanjima čije rješenje ovisi o usuglašavanju dvije strane, onda njih treba na taj način, hladne glave, i tretirati”.

Deklaracija za bolja vremena

Deklaraciju Vučić – Grabar-Kitarović, smatra Stanković, poništile su uzajamne optužbe i povišena retorika. Iako je namjera bila dobra, njezina realizacija, kaže, mora čekati bolja vremena. Nada se ne predugo jer se suviše živi u devedesetim, s aromom četrdesetih godina prošlog stoljeća te je potrebno suočavanje s realnim problemima. Vučićevu jaku retoriku, pak, smatra posljedicom nemogućnosti da dobije blažu retoriku i razumniju političku praksu s druge strane. 

“U Hrvatskoj postoji višak skepse prema Vučiću zbog devedesetih, što može biti legitimno sa hrvatskog stanovišta, ali nije od velike koristi za smirivanje tenzija i postupno unapređenje odnosa dve države. I Srbija i Hrvatska  koje mogu sasvim pristojno živeti ako odluče da prihvate i praktično sprovedu minimalne civilizacijske standarde koji važe u razvijenom svetu – ekonomska, kulturna saradnja i političko partnerstvo oko važnih tema koje moraju i mogu rešiti Srbija i Hrvatska zajedno sa čitavim regionom. Mislim na pitanja bezbednosti u svetlu opasnosti od terorizma, migracija sa Bliskog istoka i ekonomske i kulturne saradnje”.

Srpski analitičar Dejan Vuk Stanković kaže da je “sa dnevnopolitičkog stanovišta jasno da predizborna kampanja u Hrvatskoj inicira veoma snažne nacionalne sentimente” te da “bombastične izjave služe za pokušaj animacije biračkog tela”.

‘Loša prošlost nije prevladana’

Jake, kako ih naziva Stanković, “antisrpske poruke”, mogu po principu ‘spojenih posuda’ potaknuti slične retoričke i političke pristupe u Srbiji.

“Lako se sklizne u politički diskurs devedesetih, što svedoči da loša prošlost u srpsko-hrvatskim odnosima nije prevladana, već je još živa i ostvaruje izrazito negativne učinke, pre svega kroz utemeljenje duha konflikta i očuvanja distance”.

Drugi aspekt, kaže Stanković, tiče se uzajamno suprotstavljenih i nepomirljivih interpretacija bliže i dalje prošlosti.

“U aktuelnim sporenjima, Hrvatska želi nametnuti svoje viđenje razloga za raspad bivše zajedničke države, što bi trebalo da označi vrhunac istorijsko-političkog trijumfalizma. Nakon kraja Jugoslavije, Hrvatska je nezavisna i suverena, Srbi više ne mogu biti “remetilački faktor u nezavisnoj Hrvatskoj”, hrvatske političke i dobar deo kulturne elite procenjuju da je potrebno  agresivnom retorikom, koristeći istorijsko-političku privilegiju članstva u EU i NATO, pre ili kasnije, Srbiju navesti, ili preciznije, prinuditi da prihvati krivicu i političko-istorijsku odgovornost za ratove”.

Retorika kao jasna poruka

No, aktualna jaka retorika iz Hrvatske, smatra, je i jasna poruka da će po pitanju otvorenih bilateralnih problema biti ‘tvrd’ pregovarač.

“Posebno u tri aspekta – zakonu o jurisdikciji, potrazi za nestalim licima i utvrđivanju granice na Dunavu. Dakle, aktuelna jaka retorika je proizvod hrvatske političko-propagandne inicijative da se nametne kao dominantni subjekt u ovom delu Evrope. Srbija, barem ona zvanična, reaguje očekivano žestoko, budući da je ozbiljno, sistematski i simbolički napadnuta”.

Novouspostavljenu šutnju sa srpske strane smatra dobrim taktičkim potezom, ali bez izvjesnog sretnog kraja, koji ovisi i o drugoj strani.

“Mislim da je realno sačekati ishod hrvatskih izbora, formiranje nove vlade i onda postepeno korak po korak, bez velikih očekivanja, popravljati, u osnovi , loše političke odnose. Ekonomski odnosi su pristojni, kao i kulturni. Politika, čini se, itekako kvari normalizaciju odnosa”.

Izvor: Al Jazeera