Oglasi

Hrvatska i Slovenija na meti mađarskih i talijanskih teritorijalnih frustracija

Dok iz Mađarske i Italije dolaze provokacije, neki stručnjaci ističu slabosti Hrvatske i Slovenije u novim europskim okolnostima.
Marjan Šarec, Andrej PlenkovićZa razliku od hrvatskog premijera Plenkovića, slovenski premijer Šarec osobno je oštrim riječima reagirao na pojave u Mađarskoj i ItalijiTomislav Krasnec/Pixsell - Arhiva

"Slijep je onaj koji ne vidi da se nacizam i fašizam opet rađaju i u našem susjedstvu" - tim je oštrim riječima reagirao slovenski premijer Marjan Šarec na objavljivanje povijesnih karata u Italiji i Mađarskoj, na kojima su dijelovi teritorija Slovenije prikazani kao ozemlje tih država, izazvan povijesnom kartom Mađarske, koja uključuje i dio Slovenije, koju je objavio ured za međunarodnu komunikaciju mađarske Vlade.

Na karti je i slovensko Prekomurje, koje je prije Trianonskog mirovnog ugovora nakon Prvog svjetskog rata pripadalo ugarskom dijelu Austro-Ugarske monarhije, a objava je naišla na oštru osudu slovenskih vlasti i brojnih stranaka i stručnjaka.

Iako se na zemljovidu 'svojataju' i područja Hrvatske, službeni Zagreb je u osudi, u usporedbi s Ljubljanom, bio relativno 'mlak' i spor - došla je tek nakon oštre reakcije Ljubljane, iz Ministarstva vanjskih poslova.

'Trianonski kompleks'

Iz Italije slične provokacije dolaze i nakon govora predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija ranije ove godine o 'talijanskoj Istri i Dalmaciji'.

Tršćanski vijećnik Lorenzo Giorgi tako je nedavno na Facebooku objavio kartu Italije s hrvatskim dijelom Istre, Primorjem i dalmatinskom obalom.

Hrvatska kao 'bully'

Prisezanje za teritorijem je, kaže Jakovina, nešto najgore što može biti u odnosima između pojedinih zemalja, međutim u obzir se mora uzeti i situacija u koju se Hrvatska dovela - slaba je i izgubila velik dio kredibiliteta.

"Da je Hrvatska inzistirala na svojim antifašističkim tekovinama i da je inzistirala na pobjedi koja je ostvarena u vrijeme Drugog svjetskog rata, onda bi položaj talijanskih ili mađarskih iredentista bio usporediv s njihovim prethodnicima u prethodnim godinama, kada su se mnogi s respektom, pa bih rekao i strahom, na taj način odnosili. Međutim, mi smo to izgubili i to smo izgubili svjesno, na to nas nije prisilio trend koji je vladao u Europi - hrvatski nacionalizam je samoproizveden".

Hrvati su se, kaže, ponosili da se na taj način odbijaju od partizanske baštine, a sada je to pogoršalo situaciju jer je poklopilo s trendovima koji postoje svugdje u Europi, naročito istočnoj.

"To neće nestati, samo je pitanje u kakvoj smo poziciji da se protiv toga borimo. Mislim da smo u puno slabijoj poziciji zato što smo mala zemlja, zato što smo jedna od najzaostalijih europskih zemalja i zato što smo učinili sve da sami sebi onemogućimo normalni odnos prema prošlosti. Ako se igrate s revizionizmom, ako negirate zločine ustaša, ako iz Ministarstva vanjskih poslova nagovaraju ambasade da ne idu na komemoraciju koju organiziraju stradalnici u Jasenovcu i tako dalje, ako imate sve to što se događa s našim školstvom i slično, onda ne možete reći 'to će ostati u našim granicama'".

I dok je Hrvatska prilično tvrdokorna što se tiče teritorijalnih prijepora sa susjedima, posebno sa Slovenijom, u vezi objave mađarske karte osuda je bila gotovo nezamijećena - Jakovina smatra da se radi o „kukavičluku i slabosti“, odnosno da si Hrvatska 'ne može pucati u koljeno'.

"Biti submisivni u 1001 politici, a onda očekivati da ćete biti respektirani. Hrvatska se ponaša kao tipičan 'bully' - prema onome za koga mi procijenimo da je slabiji od nas, tu ćemo biti nešto malo tvrđi jer to ostaje, tobože, unutar naših granica... Morate se ponašati zrelo, a mi nismo imali zrelost i to je između ostaloga jedna od posljedica".

Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina podsjeća da se ista priča kao i u Mađarskoj događala i s granicama u kojima je bila BiH, uključujući Sandžak, kao i s Trstom u granicama 'velike Hrvatske'.

"U Mađarskoj, nažalost, nije ništa novo i u Mađarskoj ste već desetljećima mogli pronaći magnete - ja imam jedana takav - koji su se mogli kupiti u Budimpešti bilo gdje s granicama tzv. povijesne Ugarske, koja obuhvaća Slovačku, veliki dio Rumunjske, odnosno Transilvaniju, Vojvodinu i velike dijelove Hrvatske", kaže Jakovina.

Problem je, navodi, nastao kada su Mađari koji su, kako kaže, uvijek teško prihvaćali 1918. godinu, dobili političara koji je taj "Trianonski kompleks" uključio u svoju aktualnu politiku.

"Jer kad se igrate s nacionalizmom, onda se taj nacionalizam vrlo rijetko zadržava samo unutar granica za koje smatrate da su vam preuske ili da su nepravedne. I to je normalni rezultat i razvoj koji će se, s Orbanovom politikom kakva je sada, nastaviti".

Hrvatsko nereagiranje

Isto je, kaže, i s Italijom, s time što je nestalo velike države na njezinoj istočnoj granici, koja ju je pobijedila u Drugom svjetskom ratu, a onda su nastale lokalne politike, naročito u Hrvatskoj, koje su se 'igrale' s nacionalizmom.

"S obnovom ustaških sentimenata, koji u svom paketu nemaju samo obnovu vrijednosti i nacionalizma, nego vjerojatno sugeriraju onima koji nas promatraju neka druga rješenja, pa i granična rješenja. Ne mislim da je to bio glavni impuls za Talijane ili talijanske nacionaliste ili iredentiste, koji su također uvijek postojali i što je također bilo uvijek vidljivo".

Jer to je situacija, navodi, koju hrvatske politike i hrvatsko nereagiranje nisu rješavali, a sada je prisutan rast nacionalizama u Europi i posve je, ističe, logičan tijek stvari.

S druge strane, kaže, radi se o 'igranju' s desnim nacionalističkim sentimentima koje će se nastaviti jer su takve stranke i dalje jake te negdje postaju još jače. Ali to je, ističe, i posljedica nereagiranja 'mainstream' stranaka.

"Koje su dugo vremena, kao što je HDZ u Hrvatskoj, igrale na tu opciju, pod svojim skutima imali najveći broj tih glasača jer su im dijelili privilegije, položaje i slično - jer niste s nacionalizmom žestokog tipa nikad mogli pogriješiti, on je uvijek bio više respektiran, cjenjeniji, dobra mjesta su se dobivala ako ste bili 'dobar Hrvat' ili 'veliki Hrvat', ali to za posljedicu ima, između ostaloga, slične procese u drugim zemljama", zaključuje Jakovina.

Repe: Sistemsko stvaranje atmosfere u Italiji

Slovenski povjesničar Božo Repe kaže da, iako s mađarske strane nema službenih zahtjeva za promjenu granice, zabrinjavajuće je da tako nešto objavi vlada neke države - to su, ističe, imperijalističke težnje.

"U slučaju Slovenije radi se u najistočnijem djelu teritorija, a u slučaju Hrvatske faktički za veći dio države osim Dalmacije i drugih dijelova koji su bili u austrijskom dijelu Habsburške monarhije. Tu su i Slovačka i Rumunjska te Austrija. Granični revizionizam proizlazi iz negiranja stvorenih međunarodnim sporazumima, u ovom slučaju Trianonskog ugovora, mirovnog ugovora između Kraljevine Mađarske i zemalja Antante u lipnju 1920., znači u sklopu Pariške mirovne konferencije 1919.", kaže Repe.

Od tada se mnogo toga promijenilo - Mađarska je ponovno okupirala Prekomurje, ali je bila poražena pa je Pariška mirovna konferencija 1946. stvar vratila u Trianonski okvir.

Sadašnje tendencije prisezanja za teritorijem omogućava kriza EU-a, no konkretno u Italiji se, navodi, ta atmosfera godinama sustavno stvarala - stvorio se, kako kaže, mit o stotinama tisućama žrtava u fojbama koje su navodno bile ubijene na etničkoj osnovi, a prešućuje se prethodno uništavanje slovenske i hrvatske manjine, agresija na Jugoslaviju i fašistička okupacija, ubojstva, palež, etničko čišćenje i koncentracijski logori.

Taj konstrukt se, navodi, izgrađivao kroz filmove, publicistiku, političke govore i slično te se na državnoj razini svorila konstrukcija o Talijanima kao žrtvama jugoslavenskih komunista.

Frustrirane države i povijesni gubici

Na Helsiškoj konferenciji su, navodi Repe, sve europske države, izuzev Albanije, te SAD i Kanada, prihvatile načela poštovanja suvereniteta, nepovredivosti granica i teritorijalnog integriteta država - na tim je principima utemeljena i Europska zajednica i nema, ističe, nikakvog temelja za traženje poništenja Trianonskog ugovora dok postoji Europska unija i međunarodni pravni red.

"Ali  EU je u krizi, nacionalizmi i revizionizma rastu, a međunarodno pravo, najviše zbog interesa SAD-a i Trumpove politike, faktički se raspalo. Mađarska, kao i neke druge frustrirane države, tako vreba i čeka priliku kakva se nudila u tridesetim godinama porastom nacizma i fašizma. U međuvremenu 'osvaja teritorij' - naročito tamo gdje su njezine manjine - ekonomskim i političkim sredstvima".

Italija, navodi, ima sličnu frustraciju, ali ona bi se vratila u stanje nakon Prvog svjetskog rata, kada je dobila gotovo trećinu današnje Slovenije - Trst, Goricu, Gradišku i dio Kranjske,  slovensku i hrvatsku Istru, osim dijela općine Kastav, a u Hrvatskoj Zadar, gotovo čitav Kvarner.

Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. ti teritoriji djelomično su joj oduzeti, zbog geostrateških interesa Zapada uspjela je zadržati Trst i okolicu, a novu realnost je, navodi, prihvatila Osimskim sporazumima iz 1975. i priznala granicu s Jugoslavijom.

"Nakon raspada Jugoslavije 1991. pojavile su se teze da Osimski sporazumi ne važe više jer je Jugoslavija, koja ih je potpisala, propala. Ali tada je Italija bila u  najdubljoj unutarnjoj krizi nakon Drugog svjetskog rata,  a pritisak tadašnje Europske zajednice, koja se pretvarala u političku uniju, a naročito pritisak SAD-a, prejak da bi to uspjela ostvariti".

Sve vidljivije stare imperijalne politike

"Iako su i slovenski i talijanski povjesničari svaki za sebe, a i zajedno u slovensko-talijanskom povjerenstvu utvrdili istinu i o događajima i o broju žrtava, pa i u tome da je uz određen broj civila zapravo stradalo najviše fašista i nije se išlo na etničku osvetu. Ali službena talijanska država te  istraživačke rezultate ne priznaje, čak ih nije htjela ni publicirati. Kada  kroz državne medije, državno financirane filmove  i proslave po čitavoj državi  godinama sustavno stvarate takav mit, posljedice će prije ili kasnije izbiti, pretvoriti se u politiku pojedinih stranaka, a na kraju i u državnu politiku. Baš to se sada događa i u Italiji i u Mađarskoj".

Već se počinje događati, navodi, da se pojavljuju tenzije, pri čemu je važno da su Slovenija i Hrvatske male države, bez konzistentne vanjske politike, koje se bave sobom i svojim unutarnjim sukobima.

"Jugoslavija, koja je bila relativno snažna država i Italija je se bojala, isčezla je. Umjesto toga stvorila se geostrateška pozicija koju je Italija uvijek priželjkivala da s druge strane Jadrana i u središnjoj Europi  nasuprot sebe ima male, slabe državice, koje će lakoćom ovladavati. Dok je EU još imala neke principe, to nije bilo toliko vidljivo, a sada su konture stare imperijalne politike opet sve vidljivije", zaključuje Repe.

Avdagić: Ne vidim izražene teritorijalne pretenzije

Vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić kaže da nakon detaljno pregledanog sadržaja mađarske objave i konteksta u kojem je objavljena nije pronašao ništa sporno jer, smatra, nisu izrečene teritorijalne pretenzije.

"Prateći mađarsku politiku nisam primijetio niti ranije da postoje teritorijalne pretenzije, u mađarskim medijima dominiraju iste poruke koje se izriču od strane premijera i ministara u posjetama Hrvatskoj, kako se odnos dvaju zemalja smatra prijateljskim. Kultura i jezik nacionalnih manjina međusobno su podjednako zaštićeni, ne vidim razlike od pristupa i potpore koju Mađarska pruža mađarskoj manjini u susjednim zemljama od onoga što po tom pitanju radi Hrvatska. Dakle uvjeren sam kako je slovenska reakcija bila u potpunosti nepotrebna na toj razini, dok je hrvatska strana s Mađarskom to puno primjerenije 'raščistila', tražeći pojašnjenje".

Kada je u pitanju tršćanski vijećnik, naglašava da se radi samo o vijećniku jednog grada, iako ozbiljnijem slučaju.

No, u aktualnoj talijanskoj Vladi ne vidi nikakve realne opasnosti niti naznaka stvarnog revizionizma prema Sloveniji i Hrvatskoj.

'Paziti na prekomjernu reakciju'

Govor Tajanija smatra najozbiljnijim od spomenutih slučajeva. U slučaju Italije, navodi, postoji vidljiv iredentizam, no smatra da on slabi, posebno kako talijanski esuli politički aktivni u toj ideji sve manje pripadaju prvoj generaciji, a što se tiče Mađarske smatra da se radi o povijesnom ponosu, ne o teritorijalnim pretenzijama.

"Odnosi susjednih zemalja u našoj regiji prepuni su međusobnih poveznica iz povijesti koje često nisu ugodne ili se različito gledaju. Upravo zbog toga treba ponekad paziti više na prekomjernu reakciju nego na korektnost koju je teško provoditi kada se ne slažemo oko povijesnih događaja. Treba nam svima puno više uvažavanja i razumijevanja, a realne prijetnje od međusobnih pretenzija danas ima daleko manje nego u desetljećima iza nas", zaključuje Avdagić.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.