Hrvatska i dalje uči o migrantskoj krizi

Tri godine nakon masovnog dolaska izbjeglica i migranata s Bliskog istoka i Afrike, koji su bježali pred ratom i neimaštinom u Europu, hrvatske institucije i društvo – kao ni cijela Europa – još nisu sustavno riješili to pitanje, u mnogim segmentima nema strategije, iako ima i pozitivnih pomaka, kažu u nevladinim udrugama koje se bave tom problematikom.

Dio njih, kao i UNHCR, redovito upozoravaju na navodno nasilje policije te nepravilnosti i nezakonitosti u tretmanu migranata, poput uskraćivanja postupka azila, dok Ministarstvo unutarnjih poslova takve pritužbe odbacuje, ukazujući na problematičnost ili neprovjerljivost izvora informacija.

Negativnih primjera ima i u društvu – nedavno je jedan svećenik pozvao vjernike na Facebooku da migrantima ne daju ni hranu, ni vodu, niti pružaju prenoćište, “upozorivši” na navodnu opasnost koju predstavljaju migranti i njihovo “islamsko krivovjerje”.

Generalizacije unatoč otvorenosti

U Centru za mirovne studije ističu svoje izvješće za 2017. godine, koje pokazuje da više od polovice građana smatra da bi Hrvatska trebala biti otvorena za izbjeglice, a blizu dvije trećine ne misli da bi trebalo žicom ili zidom onemogućiti ulazak. Ipak, u praksi postoji i druga slika.

CMS: Ima još dosta posla

U CMS-u kažu da njihovo istraživanje o zastupljenosti diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova pokazuje da postoji stabilna većina u društvu koja nema nikakve negativne stavove prema izbjeglicama, strancima i nacionalnim manjinama, ni problema s useljavanjem stranaca, te smatra da bi oni trebali imati jednaka prava kao i hrvatski državljani.

Tako je uočen pozitivan pomak u otvorenosti prema različitim motivima dolaska – prije je jedino dolazak radi školovanja bio šire prihvaćen motiv, a sada znatno više ispitanika podržava i strance koji bi dolazili radi posla ili azila.

Većina građana načelno i dalje izražava anti-diskriminacijske stavove i zagovara jednakost, no u konkretnijem mjerenju strahova i predrasuda vidljivo je da su one i dalje izražene.

‘Pokazuje da su se stavovi prema strancima, manjinama, migrantima i izbjeglicama do neke mjere promijenili u posljednje četiri godine te se ksenofobija, kao osjećaj ugroženosti i prijetnje većini, prema gotovo svim mjerenim skupinama smanjila. Međutim, fokus se promijenio i usmjerio prema tražiteljima azila – oni sada skupina koju najveći broj građana smatra potencijalnom opasnošću.’

Ono što godinama nedostaje je sustavan pristup integraciji i prateće politike – Hrvatska je, ističu, u tome još neiskusna te ima dosta posla u procesu izgradnje funkcionalnog sustava, a prioritet institucijama trebali bi, navode, biti satovi hrvatskog jezika.

S druge strane, poboljšanja su vidljiva po pitanju obrazovanja i zapošljavanja, iako se istovremeno, ističu, ne može govoriti o poboljšanju integracijskog sustava, jer je potrebna politička volja kako bi se država sustavno bavila integracijom, implementacija zakona i unaprijeđenje prakse.

“U medijima smo mogli čitati o brojnim primjerima ljudi kroz čija mjesta prolaze osobe koje traže zaštitu i koje iskazuju solidarnost i brigu za dobrobit drugih. No, s druge strane, kada neki prekršaj ili kazneno djelo počine izbjeglice, tada se vrlo lako pribjegava generalizacijama i osudama cijele jedne toliko heterogene grupe. Medijski prikaz izbjeglica koji koristi stereotipe i predrasude posljedično dovodi do lošijeg odnosa prema strancima u Hrvatskoj, pa čak i do nasilja”, kažu u CMS-u.

Zajednice i pojednici u različito reagiraju, no iako se moglo svjedočiti verbalnim, pa i fizičkim napadima na izbjeglice, takvo ponašanje, ističu, ne reprezentira cijelu zajednicu.

“Mnogi su pozitivni primjeri suživota i integracije, pa tako djeca koja dolaze iz različitih kultura zajedno igraju nogomet u klubu Zagreb 041, ili građani Zagreba i tražitelji azila zajedno popravljaju bicikle u Biciklopopravljaoni Zelene akcije.”

Diskriminacija i porast interesa poslodavaca

Preduvjet za integraciju jeste upoznavanje, kontakt, koji otvara prostor za veće razumijevanje i prepoznavanje niza sličnosti, a iako se često može čuti da je Hrvatska tranzitna zemlja, u kojoj migranti ne žele ostati, pa se time zanemaruje i sustav integracije, veliki broj osoba koje su ovdje tražile ili dobile zaštitu, kažu, ulažu velike napore kako bi se uključile u društvo.

“Izbjeglice se i dalje susreću s nedostatkom pristupa kvalitetnim tečajevima jezika, nemogućnošću priznavanja kvalifikacija i nepotpunim pristupom zdravstvenoj skrbi. Slučajevi diskriminacije u raznim segmentima života – zapošljavanje, stanovanje, zdravstvo – također se i dalje događaju.”

U porastu je zato interes za njihovim zapošljavanjem – poslodavci se javljaju, no često nude slabije plaćene i nikokvalificirane poslove, koji ne odgovaraju stvarnim kvalifikacijama, iskustvu i egzistencijalnim potrebama, a postoji i manjak informacija o mogućnostima zapošljavanja. U CMS-u kažu kako i mediji i institucije redovito koriste pojam “ilegalni migranti”, što su, ističu, štetne i netočne ocjene – osoba ne može biti ilegalna, već samo njezini postupci.

“Također, status osobe ne može se utvrditi temeljem načina na koji osoba prelazi granicu, već joj se mora omogućiti zakonom i međunarodnim propisima traženje zaštite u zemlji, što se na hrvatskim granicama, prema svjedočanstvima izbjeglica, ali i izvještajima brojnih organizacija, ne događa.”

Statistika opovrgava negativne oznake

Pokušaji zaustavljanja migracija, podsjećaju, ne mogu biti uspješni, ali mogu dovesti te ljude u opasnost, jer antimigracijske politike zaustavljaju mogućnost legalnog kretanja ljudi i potiču pojave kao što su krijumčarenje i trgovina ljudima, zlostavljanje i povećavaju rizik gubitka života. Posljednjih mjeseci mediji prenose da se stanovništvo u pograničnom području osjeća ugroženo, ali u CMS-u primaju i poruke da stanovnici pomažu izbjeglicama.

O izbjeglicama se, navode, često govori kao o homogenoj skupini, koja dijeli iste vrijednosti, ponašanja i stavove, pa se događa označavanje cijele skupine lošom, no nasuprot porukama da s dolaskom izbjeglica raste stopa kaznenih djela, stoje službeni podaci koji to uglavnom opovrgavanju, poput izvješća policijske postaje nadležne za dio Zagreba gdje se nalazi Prihvatilište za tražitelje azila.

“Policija je utvrdila da su u periodu od 1. siječnja do 1. kolovoza 2018. godine, od 471 evidentiranog kaznenog djela te 74 identificiranih počinitelja, samo dva bili tražitelji azila, što smatraju neznatnim brojem, s obzirom na broj evidentiranih kaznenih djela u tom dijelu Zagreba te broja tražitelja međunarodne zaštite koji žive u prihvatilištu.”

Integracija je dvosmjeran proces

Kada se govori o većem stupnju društvene prihvaćenosti, u CMS-u ističu da je integracija dvosmjerni proces. koji zahtijeva uključivanje i entuzijazam obiju strana – novopridošlih i zajednice – a taj proces trebaju koordinirati institucije svojim politikama I aktivnošću te uključivanjem civilnih organizacija raditi na održivom suživotu.

“Normalno je da postoje pojedinci koji imaju sumnje, ili osobe koji nisu upoznati s ovim temama. Uloga svakog člana društva je usmjeriti se na komunikaciju, razumijevanje i ne potisnuti znatiželju za upoznavanjem novoga”, zaključuju u CMS-u.

Jan Kapić iz hrvatskog ureda UNHCR-a, pak, kaže kako je integracija izbjeglica u skladu s europskim i međunarodnim standardima – imaju pristup svim pravima, uključujući obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, rad i socijalne naknade, i to se, ističe, provodi u praksi. Ipak, u svakodnevnom životu susreću se s praktičnim izazovima, poput učenja jezika.

“Povremeno tečajevi hrvatskog jezika nisu bili dostupni, što je onemogućavalo izbjeglice da se osamostale i uspostave društvene veze u svojim novim zajednicama. Taj problem sada je na putu rješavanja i očekujemo da će izbjeglicama biti osiguran tečaj učenja hrvatskog jezika u punom opsegu. Same izbjeglice su izdvojile da je potrebna bolja koordinacija među dionicima u integracijskom procesu, što i UNHCR može potvrditi”, kaže Kapić.

UNHCR: Većina građana je solidarna 

Tijekom integracije, navodi, izbjeglice se pouzdaju u pomoć lokalnih volontera, a postoje mnoge uspješne “samonikle”, inicijative koje su promijenile način na koji građani gledaju na izbjeglice, poput spomenutog nogometnog kluba, zborova, bendova i restorana.

Izbjeglice žele doprinijeti društvu

Izbjeglice u Hrvatskoj, ističe Barun, sretne su što su ovdje – zavoljeli su ljude i zemlju te žele ovdje nastaviti život, izgraditi budućnost i doprinositi zemlji koja im je pružila sigurnost i zaštitu, pa im je iskustvo susreta s drugima pozitivno.

No, treba naglasiti i da su izbjeglice jednako tako odgovorne za svoju integraciju – njihova motivacija za upoznavanje jezika, kulture, običaja ima velik utjecaj na njihov život.

Nalažanje posla jedan je od najvažnijih čimbenika i preduvjeta kvalitetne integracije.

Istovremeno, iz Hrvatske mnogo ljudi odlazi i nedostaje radnike, pa u svom Centru za integraciju izbjeglica SOL intenzivno posreduju između izbjeglica i poslodavaca.

‘Treba podsjetiti i naglasiti da izbjeglice žele svojim rukama zarađivati svoj svakodnevni kruh, doprinositi zajednici u kojoj žive, kroz posao širiti svoju socijalnu mrežu.’

Istovremeno, izazovi s kojima se svakodnevno susrećemo u Isusovačkoj službi za izbjeglice više su formalne naravi, jer u Hrvatskoj još uvijek nedostaje kvalitetna koordinacija među različitim tijelima, institucijama i uredima.

‘Rješenje većine izazova je uvelike u suradnji između nevladinog i vladinog sektora, lokalne zajednice i izbjeglica. Migracije i izbjeglice jesu realnost našeg doba. Na nama je da stvorimo što učinkovitiji i kvalitetniji sustav integracije, koji će omogućiti da izbjeglice što brže kod nas pronađu sigurnost i zaštitu, a da mi dobijemo svoje nove sugrađane.’

Iako je bila nekolicina izoliranih incidenata usmjerenih protiv izbjeglica i tražitelja azila, većina građana, navodi, ima razumijevanja i solidarni su.

“Iz našeg iskustva možemo reći da su učenici diljem Hrvatske jako zainteresirani učiti o izbjeglicama, a posebno ih zanima sudbina kolega koji s njima dijele školske klupe. Našim partnerima iz organizacija civilnog društva ne nedostaje entuzijazma u njihovom radu i vidimo da lokalne zajednice pružaju dobrodošlicu”, zaključuje Kapić.

Voditelj Isusovačke službe za izbjeglice Tvrtko Barun navodi da je prisutnost izbjeglica najveća u medijima, i to na temu hrvatsko-bosanskohercegovačke granice, jer su pokušaji ilegalnog prelaska, incidenti, postupanje policije i broj ljudi koji prelaze gotovo svakodnevna vijest.

“Razumljivo je da je to u Hrvatskoj glavna tema vezana uz izbjeglice, zato što su činjenice da u Hrvatskoj niti nema puno izbjeglica – trenutno ima oko 300 tražitelja azila, a sveukupno od 2014. godine do danas samo je 600 osoba dobilo međunarodnu zaštitu”, kaže Barun.

Stoga su stavovi građana najviše formirani događajima izvan Hrvatske – političkih konflikata i manipulacija u drugim zemljama te sukobima koji su uzrok napuštanja domova.

Predrasude, strah i pozitivni primjeri

“Imamo mnogo predrasuda prema strancima, izbjeglicama i migrantima, iz jednostavnog razloga što ih ne poznamo. Ne znamo njihovu kulturu, religiju, odakle dolaze, zašto su ovdje, što traže… Iz tog neznanja rađaju se krive pretpostavke, predrasude i strahovi. Ono što nam najviše nedostaje su točne informacije i činjenice o tom kompleksnom fenomenu našeg vremena i susret s konkretnim ljudima – da iz prve ruke iskusim i shvatim da izbjeglice nisu broj, moji strahovi, val i slično, već ljudi od krvi i mesa, sa svojim potrebama, strahovima, čežnjama i nadama.”

Kada se, pak, uzmu u obzir slučajevi poput spomenutih poruka svećenika, s obzirom na broj takvih istupa. Barun smatra to pojedinačnim incidentima. kojima mediji daju mnogo prostora – s jedne strane dobro je da o tome informiraju, no s druge time potenciraju takve i slične stavove.

“Živimo u vremenu gdje vijest brzo putuje preko društvenih mreža. jer svoje stavove možemo dijeliti s puno ljudi na jednostavan način. Stavovi isključivosti, straha i predrasuda na taj način dobivaju jako puno prostora u medijima i javnosti. Zato je važno ukazivati na brojne pozitivne primjere integracije, susreta te međusobnog razumijevanja i prihvaćanja drugih i drugačijih”, zaključuje Barun.

Izvor: Al Jazeera