Hrvatska bi ‘velikom koalicijom’ postala ‘mala Njemačka’

Hrvatski sabor, Sabor, Zastupnici
Budžet je usvojen glasovima 79 zastupnika, dok ih je 45 bilo protiv, a jedan suzdržan (EPA)

Unatoč tvrdnjama još od osamostaljenja da Hrvatska po svojim potencijalima može brzo i lako postati “mala Švicarska”, to se nikada nije dogodilo – osim po sve sve većoj sklonosti nekih skupina referendumima.

No, kako smatraju neki stručnjaci, moglo bi joj se dogoditi da postane “mala Njemačka” – ali, ne po moćnom gospodarstvu, niskoj nezaposlenosti i visokom životnom standardu, nego po tome da bi njome u bliskoj budućnosti mogla vladati “velika koalicija” Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije.

Često kada kriza hrvatske politike dosegne zabrinjavajuće dubine počinju spekulacije o koaliciji dva najljuća politička protivnika – razočarani građani tada u tome prepoznaju neku novu “vladu nacionalnog jedinstva”, kao u doba rata, nadajući se da bi zajedništvo napokon dovelo do rješavanja ključnih problema.

Šalaj: Jedino to još nije isprobano

Ovoga puta, smatraju neki, nove političke okolnosti i krize u HDZ-u i SDP-u takve su da se po prvi puta doista otvaraju vrata posve novom “političkom braku”. Govori se i kalkulira o tome u obje stranke, a unatoč tome što za sada i jedni i drugi deklarativno odbijaju takvu mogućnost, SDP je postavio svoje uvjete za razgovor o tome, iako je šef stranke Davor Bernardić rekao kako se “iluzorno nadati” da ih HDZ može ispuniti.

Kancelarski sistem i ‘dvoglava’ vlast

Komentirajući medijska nagađanja o uvođenju kancelarskog sustava i biranja predsjednika u parlamentu, a ne izravno na izborima, Berto Šalaj kaže kako se osobno zalaže za to kao za čišćenje Ustava od ostataka polupredsjedničkog sustava.

‘Mislim da ova situacija, u kojoj imamo dvoglavu političku vlast, u kojoj predsjednik ili predsjednica ima veliki demokratski legitimitet, a nema stvarne ovlasti, nije dobra, jer su predsjednici, ne samo Kolinda Grabar-Kitarović, nego i prethodno i [Ivo] Josipović i [Stjepan] Mesić, na jedan način bili dijelom politički frustrirani – imate potporu građana, dobili ste na izborima veliki broj glasova, a zapravo su vam stvarne ovlasti vrlo slabe. I onda tu proizvodite kontinuirano, kao što sad vidimo u odnosu Plenković – Kolinda Grabar-Kitarović, krize koje otežavaju i usporavaju politički proces i političko djelovanje.’

Rješenje je, smatra, konzekventno provesti parlamentarni sustav za koji se Hrvatska odlučila – čisti parlamentarni sustav s prevagom vlade u izvršnom dijelu i značajnom ulogom parlamenta te više ceremonijalnom i simboličnom ulogom šefa države.

Jaroslav Pecnik smatra da je, s jedne strane, dobro da se predsjednik bira izravno, jer neposrednim izborom ima neki autoritet, no s druge strane, bira se osobu koja nema nikakve stvarne ingerencije, pa bi bilo bolje predsjednika birati u parlamentu.

“Onda je cijeli taj proces, zapravo, smiješan, jer daje se autoritet, legalitet, značaj osobi koja bi trebala biti kao neka moralna norma u društvu, a vidimo da svi naši predsjednici, od [Franje] Tuđmana, preko Mesića, Josipovića i, evo, do gospođe Kitarović, baš i nemaju previše veze s moralom. Prema tome, biramo nešto što nama kao građanima ne donosi nikakvu korist.’

Berto Šalaj sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti kaže kako se o “velikoj koaliciji” mnogo spekulira, jer je to jedina, iz današnje perspektive, realna politička opcija, koja još nije isprobana.

“Mi smo probali vlade HDZ-ove, probali smo vlade SDP-ove, nisu se pokazali ni jedni, ni drugi kao politička snaga koja može izvesti Hrvatsku iz neke krize i povesti je u prosperite. I sada nam je ostala ta ‘velika koalicija’, kao politička snaga koja bi, ostavljajući po strani ove neke svjetonazorske podjele – partizani, ustaše, lijevo i desno – mogla ponuditi javne politike za izlazak iz krize.”

U obje stranke, navodi, nisu bili previše skloni toj ideji, no s njihovim slabljenjem i pojavom novih opcija, poput Živog zida – koji nije sklon suradnji s ovim dvjema strankama, kao ni one s njim – doista postoji mogućnost da bi nakon idućih parlamentarnih izbora to mogla biti realna opcija i način da se uopće formira stabilna parlamentarna većina.

“Rekao sam da bih volio vidjeti tu ‘veliku koaliciju’, zato što bi ona konačno u hrvatskoj politici pokazala sav sjaj, ili, ako hoćete, svu bijedu dvije najveće političke stranke, dakle HDZ-a i SDP-a.”

Pecnik: Ne zbog građana, nego vlasti

Iz perspektive građana smatra da bi to bio veći problem za birače SDP-a te je pitanje bi li tako nešto prihvatili, nego za birače HDZ-a, koji su već prošli jedan “test” – nekad nezamislivu koaliciju s Hrvatskom narodnom strankom. No, upozorava, to bi otvorilo prostor na ljevici, koji bi mogao biti početak političkog kraja za SDP.

Unatoč brojnim ranijim upozorenjima da bi koalicija okosnica ljevice i desnice štetila političkom i demokratskom sustavu, Šalaj ne vidi problem.

“Ukoliko bi ta vlada vladala kvalitetno, rješavala životne probleme ljudi, onda bi ona dovela, dapače, do stabilnosti političkog sustava. Ukoliko bi, pak, bila nekvalitetna, ne bi rješavala probleme, onda bi otvorila prostor za nove političke opcije. U tom smislu bi ona, naravno, narušila ovu neku stabilnost koju sada imamo, ali je pitanje je li ta stabilnost dobra – ako stabilnost znači stagnaciju, recesiju, nerješavanje društvenih i političkih problema… onda možda tu stabilnost i treba narušiti.”

Nakon silnih afera, smatra bivši saborski zastupnik i politički analitičar Jaroslav Pecnik, hrvatski građani više i ne mare za odnose dvije najveće stranke. Politika u Hrvatskoj, kaže, postala je ekskluzivno pravo političkih elita, koje su spremne na sve da bi osvojile ili zadržale vlast. Stoga, smatra, od “velike koalicije” neće biti ništa dok HDZ može sa sadašnjim partnerima i dojučerašnjim političkim neprijateljima, HNS-om, “gurati” dalje.

No, navodi, kako jača populizam i antisistemske stranke, odnosno Živi zid, a građani su, s jedne strane, ravnodušni te, s druge, nezadovoljni pa ili ne izlaze na izbore, ili sve manje daju glasove najvećim strankama, to HDZ i SDP sve više približava koaliciji.

Učenje novih varijanti demokratije

“Ali ne zato što je to u interesu građana, u interesu politike, boljitka cijeloga društva, nego naprosto jer je to jedini ‘modus operandi’ kako biti i ostati na vlasti, odnosno HDZ-u kako biti i ostati na vlasti, a SDP-u u ovoj situaciji, u kojoj je s ovim nesretnim [predsjednikom stranke Davorom] Bernardićem, koji zaista ne zna što bi htio i koga i što zastupa, da se nekako priključi na taj vagon vlasti i da onda kaže: ‘I ja sam uspio nešto napraviti, ja sam uspio SDP ubaciti da barem partipicira u vlasti'”, kaže Pecnik.

Iako “iskonski” birači te dvije stranke teško mogu zamisliti tu koaliciju, imperativ vlasti će, kaže, obje stranke natjerati u nju. Za HDZ, koji bi, kako kaže, bio “senior” u tom odnosu, to bi bio način da riješi svoju unutarnju krizu sa slabljenjem [predsjednika stranke i aktualnog hrvatskog premijera] Andreja Plenkovića. Posve je suprotno sa SDP-om.

“Tako da će HDZ tražiti rješenje unutar sebe, pristat će da bude u koaliciji sa SDP-om, ali će biti jači partner, tako da će ta koalicija biti pogubna po SDP. Kao što je, primjerice, problem u Njemačkoj, gdje imate koaliciju SPD-a i demokršćana i gdje, zapravo, SPD-ovci se sve više gube i tope – to je planetarni, globalni problem ljevice, koja nestaje.”

Pecnik, također, ne smatra da bi to bilo opasno ili dramatično za politički sustav, a kako se Hrvatska još uvijek uči i vježba demokraciju, mora naučiti i neke njezine nove varijante. Ovo bi, kaže, možda bio dio procesa koji bi doprinio stabilizaciji demokracije u Hrvatskoj, pogotovo kada politički imperativ vremena nameće rješavanje problema.

Povratak ‘Saveza komunista’

Anđelko Milardović kaže kako bi stvaranje ‘velike koalicije’ za njega bilo stvaranje uvjeta za povratak ‘Saveza komunista’ na vlast.

‘Možda je ovo radikalna ili luda teza, ali ona se može testirati i pronalaziti u povijesnom iskustvu. Te dvije stranke su nastale i izvedene u političkoj tranziciji iz Saveza komunista Hrvatske. U njihovom osnivanju sudjelovala je stara duboka država, da ne kažemo koji likovi, koji su i danas kao igrači u sjeni dominantni, povlače poteze unutar tih stranaka i društva u kojem živimo.’

Kao što je SPD koalicijom u Njemačkoj spasio kncelarku Angelu Merkel, a savez Kršćansko-demokratska unija – Kršćansko-socijalna unija spasio SPD s najgorim izbornim rezultatima u povijesti iza sebe, tako bi i u Hrvatskoj, ističe, HDZ spasio SDP kao stranku u rasulu.

‘Opet, što se HDZ-a tiče, on ne može bez tog para, naprosto su kao neki prirodni protivnici, konkurenti, ali A ne može bez B, B ne može bez A, a da nestane SDP i ostane HDZ, to je jednostranački sustav. A sad se prvi puta kod nas dogodila takva situacija. Tako da, ako dođe do toga, postavlja se pitanje kako će izgledati stranački sustav u Hrvatskoj nakon ‘velike koalicije’, koja će biti maska za demokraciju, a bit će jednopartijski sustav.’

“I onda doista mislite da je vrijeme da se nešto preokrene, da nešto pokušamo drukčije na novi način… Možda je to drukčije vrijeme i taj novi način”, kaže Pecnik te zaključuje da se na mnogim platformama, kao što je izbor ustavnih sudaca, može vidjeti da ta koalicija već postoji.

Koncentracija moći bez opozicije

Za razliku od Njemačke, gdje je “velika koalicija” dio političke prakse, ističe Anđelko Milardović s Instituta za europske i globalizacijske studije, Hrvatska se prvi puta susreće s tom idejom.

“Ali, mislim da je ta ‘velika koalicija’ više u funkciji učvršćivanja položaja vladajuće oligarhije, negoli da se ona želi napraviti zbog uređenja odnosa u društvu i državi. Ako bi i došlo do stvaranja ‘velike koalicije’, ona će biti motivirana ovim prvim i odustajanjem od reforme izbornog zakonodavstva. Što se tiče realizacije toga modela, moraju postojati političke volje dvije stranke, odnosno njihovih članova, i neće to ići tako glatko, pogotovo zbog prošlosti i suočavanja s prošlošću, gdje te stranke imaju dijametralno oprečna gledišta i stavove”, kaže Milardović.

No, kada bi do toga došlo, navodi, postavlja se pitanje tko bi imao ulogu kontrolne skupine, odnosno oporbe.

“Došlo bi do koncentracije moći dviju stranaka koje su zadnjih 27 godina podijelile politički teritorij, ali neće imati kontrolne skupine i tu slijedi jedan tip opasnosti.”

Također upozorava na medijska nagađanja o razmatranju ustavnih promjena na način da izvršna vlast više ne bude podijeljena između predsjednika i premijera, nego da se uspostavi kancelarski sustav, koji opet ima tradiciju u Njemačkoj i Austriji, dok je u Hrvatskoj, smatra, demokratska i politička kultura još u začecima.

Uvjeti za jednopartijski sistem

“Mi ako bi imali kancelarski sustav, došlo bi do koncentracije moći u rukama jedne osobe. Postavlja se pitanje na razini individualne i političke psihologije kakva je ta osoba. Ona može biti demokratska, pa je veća mogućnost kontrole unutar društva, pa se ona ne bi ponašala autoritarno. A što ako osoba ima autoritarni potencijal, latentni i otvoreni, i ako pokazuje autoritarne crte, tko će je kontrolirati? To je nova opasnost unutar političkog sustava.”

A uz “veliku koaliciju”, u parlamentu, kao kontrolnoj skupini, zapravo ne bi bilo oporbe, pa ne bi bilo moguće, kako kaže, neutralizirati apsolutnu moć kancelara. To bi, zaključuje, bio ograničeni pluralizam s dvije dominatne stranke, koje će stvoriti uvjete za jednostranački sustav.

Izvor: Al Jazeera