Hrvati su i dalje ‘protiv’, a ne ‘za’

Piše: Tomislav Šoštarić

Do sada najneizvjesniji predsjednički izbori u Hrvatskoj, koji su završili pobjedom kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Kolinde Grabar-Kitarović s razlikom od svega nekoliko desetaka tisuća glasova, i dalje pokazuju veliku podijeljenost hrvatskog biračkog tijela, kako po svjetonazorskim pitanjima, tako i po pitanjima od vitalne važnosti za društvo, ali i pragmatičnu želju za promjenom vlasti za koju birači smatraju da svoju funkciju obnaša neodgovorno, smatraju analitičari u Hrvatskoj.

Aktualni predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, kandidat Socijaldemokratske partije (SDP), izbornu je utrku izgubio na, za uobičajene hrvatske prilike, neobičan način – za vrijeme cijelog svojeg mandata bio je uvjerljivo najpopularniji političar u ispitivanjima javnog mišljenja, s tom reputacijom ušao je i u predizbornu utrku i – doživio poraz.

‘Referendum o popularnosti vlasti’

To je prvi puta u modernoj Hrvatskoj da predsjednik države gubi utrku za reizbor. Franjo Tuđman, iako u bitno drugačijim društvenim i političkim okolnostima, ali i Stjepan Mesić poslije njega, svoje su druge mandate, kao iznimno popularni među glasačima, osvajali gotovo rutinski.

No, Boško Picula sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, smatra da na popularnost tijekom mandata i rejtinge u anketama treba drugačije gledati od izbornih rezultata.

Opravdanost promjene

Na ovim se izborima, kaže Picula, vodila ‘bitka’ oko toga treba li sadašnja vlast i dalje obnašati tu dužnost ili ne, a birači su izabrali ono što je Grabar-Kitarović i kroz kampanju nudila – promjenu.

Ipak, Picula pritom ne smatra da su se građani između dva kandidata tako podijelili iz svjetonazorskih, već iz posve pragmatičnih razloga.

“Ako HDZ pobijedi na idućim parlamentarnim izborima, pokazat će se da smo u zadnja tri izborna ciklusa imali različite aktere na sceni. Dakle, ako vlast ne ispuni očekivanja, birači je mijenjaju, a svjetonazor služi samo da se opravdanost te promjene pojača”, kaže Picula.

Kako kaže Picula, nije rijetkost da visoki rejtinzi u određenim političkim okolnostima ne potvrde izborni rezultat. A u ovom slučaju, pogodne okolnosti za ovakav ishod su postojale, pa ishod ne mora čuditi.

“U slučaju Josipovićeva poraza bitno je istaknuti da je većina birača, iako tijesna, željela promjenu vlasti, a njegovi protukandidati, na čelu s budućom pobjednicom su povezivali Josipovića s neuspješnom i nepopularnom Vladom. Ovo je de facto bio referendum o popularnosti aktualne vlasti koju čine političari Kukuriku koalicije”, kaže Picula.

Trenutak kada se vlast mijenja ili brani

Ističe da, ukoliko se analiziraju parlamentarni i predsjednički izbori u zadnja dva izborna ciklusa, može se vidjeti da biračko tijelo glasuje protiv aktualne vlasti te predviđa da će se to dogoditi i na predstojećim parlamentarnim izborima.

Građani su, kaže Picula, ponovno glasovali ‘protiv’, a ne ‘za’ jer je gospodarska kriza preduga i presporo se rješava da bi birači dali još jednu priliku strukturama koje smatraju neodgovornima u svojem poslu.

Tijesan rezultat Picula tumači i time što su i lijeva i desna opcija istaknule svoje najbolje i najpopularnije pojedince kao predsjedničke kandidate i otuda također svoj uzrok ima tolika neizvjesnost, jer se biračko tijelo u drugom krugu oko takvih kandidata mobiliziralo.

“Birači su osjetili da je baš ovo trenutak kada se vlast ili mijenja ili brani, ali i ne samo vlast nego i ideje koje ta vlast predstavlja”, kaže Picula.

Naglašava i da je ta ‘mobilizacija’ definitivni pokazatelj podijeljenosti hrvatskih građana oko svjetonazorskih i bitnih pitanja.

‘Naši protiv njihovih’

Iako, kako kaže, ta podijeljenost nije dubinska i nepremostiva, rascjep je dovoljno prepoznatljiv da se na temelju njega obje političke opcije mogu profilirati i motivirati birače da ih podrže.

I politički analitičar Darijo Čerepinko smatra da je hrvatsko društvo podijeljeno, a da je ‘mobilizacija’ birača u drugom krugu jedan od dokaza tome. Radilo se, kaže, o klasičnom kulturnom ratu – naši protiv njihovih.

Stoga smatra da ‘mobilizacija’ birača i tijesan rezultat nisu izraz demokratskog iskoraka, već potvrda starih društvenih podjela i glasovanja ‘protiv’.

Pokazuje to, kaže Čerepinko, i način vođenja kampanje i teme koje su prevladavale u drugom krugu, kao i načini na koje se birače motiviralo da izađu na izbore.

“Nikakvog napretka nije bilo niti ga je moglo biti. Kod nas se i dalje kampanje zasnivaju na podgrijavanju podjela i neracionalnog straha od pobjede druge opcije. Kolinda Grabar-Kitarović vodila je klasičnu kampanju za promjenu i dobar dio njezinih birača glasao je protiv, jer je cilj takve kampanje prije svega smjena osobe na određenoj funkciji o čijem se mandatu odlučuje. Glasači Ive Josipovića u prvom su krugu glasali za njegov program, a tek su u drugom krugu snažnije izašli na birališta baš da bi glasali protiv Kolinde Grabar-Kitarović i povratka HDZ-a na vlast, što je bila osnovna poruka kampanje Ive Josipovića u drugom krugu”, objašnjava Čerepinko.

Ankete – artificijelna stvarnost

Čerepinko također ističe da krajnji ishod, odnosno poraz Josipovića u utrci za reizbor na mjesto redovito najpopularnije političke figure u zemlji, nije iznenađujući – ankete prije izbora su jedno, a izbori nešto sasvim drugo.

“Kod izbora je, prije svega, presudna motivacija birača. Cilj kampanje je izvući maksimalan broj onih kojima ste simpatični na biračko mjesto, što, ipak, zahtijeva puno veći napor od jednostavnog odgovra na anketno pitanje koji vam se političar više sviđa. Te ankete mogu biti pokazatelj trendova, ali nisu pouzdan prediktor izbornog rezultata”, zaključuje Čerepinko.

Da ankete i ispitivanja ‘pulsa’ javnosti prije izbora mogu stvoriti krivu sliku, smatra i prof. dr. Anđelko Milardović, predsjednik Instituta za europske i globalizacijske studije.

Ivo Josipović je, kaže, tijekom petogodišnjega mandata više vodio računa o rejtingu tragom ispitivanja javnog mnijenja, jer ta ispitivanja su uglavnom išla na njegovu ruku.

“Onog trenutka kad se suočio s realnim svijetom,  biračkom mašinerijom, koja se razlikovala od te virtualne stvarnosti, njegovog imidža, onda je u biti izgubio utakmicu. I to je pouka – da ne treba voditi računa toliko pretjerano o tim anketama jer one nisu realni svijet, one su artificijelna stvarnost, artificijelna zbilja”, kaže Milardović.

Mobilizacija birača

No, Milardović smatra da su ‘mobilizacija’ birača u drugom krugu i prevaga svega nekoliko desetaka tisuća glasova, u demokratskom smislu, pokazatelj napretka hrvatskog političkog tijela.

“Ovo je za stanje demokracije veliki iskorak. S obzirom na one ‘mršave’ izlaznosti i na parlamentarnim pa pogotovo na izborima za Europski parlament i tomu slično, ovdje je izlaznost bila skoro 50-60 posto”, kaže Milardović.

U zaključku, naglašava, ne može se u ovom slučaju govoriti o političkoj apstinenciji, nego o masovnoj ‘mobilizaciji’ birača, koji su izašli na izbore nadajući se promjenama.

Disciplina i komocija

Biračko tijelo, kaže Milardović, mobilizirala je velika politička mašinerija dviju najvećih stranaka, a važnu je ulogu, uz ostalo, odigrala i disciplina HDZ-ovih birača u odnosu na, kako kaže Milardović, određenu ‘komociju’ birača SDP-a.

“Ali i ta mobilizacija je bila ne samo interesna, s obećanjima o boljem životu, nego je bila i svjetonazorska i konceptualno različita, poglavito u području vanjske politike”, kaže Milardović i objašnjava da je jedan dio biračkog tijela potenciranje apstraktnog pojma ‘regije’ ili ‘regiona’, od strane aktualne vlasti, pa i Ive Josipovića, a ne činjenice da je Hrvatska punopravna članica Europske unije, koja je sada hrvatski realni svijet, mobiliziralo da su izašli na izbore.

A Grabar-Kitarović je, kaže Milardović, najavila zaokret u vanjskoj politici te stavljanje fokusa na artikuliranje državnih interesa unutar Hrvatske, ali u okviru EU, te osnaživanje odnosa s Njemačkom i SAD-om.

Demokratija kao stanje svijesti

Istovremeno se i Milardović slaže da je ‘mobilizacija’ birača i pokazatelj podijeljenosti društva, u hrvatskom slučaju uglavnom lijevog i liberalnijeg sjevera i konzervativnijeg juga.

“Ta je polarizacija potencirana i dvjema strankama, koje permanentno proizvode polarizam i na neki način sudjeluju u kreiranju ‘bipolarnog poremećaja'… to je vrlo opasno za društvo jer se ni oko čega društvo ne može složiti”, kaže Milardović.

Ta podijeljenost, smatra pak Picula, uzrokovana je time što se u Hrvatskoj i 25 godina nakon samostalnosti vode političke bitke oko prošlosti, a ne budućnosti te zato što još nije postignut konsenzus o vrijednostima koje su neupitne za stabilnost i razvoj društva.

A to je, kaže Picula, u prvom redu demokracija, ne samo kao politički sustav, nego i kao stanje svijesti, te jednakost, sloboda i ravnopravnost, kako stoji u Ustavu.

No, odgovornost je politike i u tome što je prvenstvena osobina, koja hrvatskim političarima nedostaje, kako zaključuje Picula, odgovornost prema cijelome društvu.

Izvor: Al Jazeera