Hrvati i Srbi ne vole se javno

Ivan Penava osramotio je najprije sebe, a onda Vukovar na čijem je čelu (Al Jazeera)

Ljutito bacajući na pod Statut grada Vukovara napisan na ćiriličnom pismu i na srpskom jeziku, gradonačelnik Ivan Penava osramotio je najprije sebe, onda Vukovar na čijem je čelu, a na kraju i cijelu Hrvatsku čiji bi rado bio premijer.

Statut su mu poklonili vijećnici srpskog SDSS-a u sklopu kampanje „Da se bolje razumijemo“, koju su pokrenuli ovaj tjedan s ciljem skidanja stigme s ćirilice koja se u Hrvatskoj, usprkos činjenici da od rata prolazi evo već 25. godina, doživljava kao okupatorsko pismo, što potvrđuje i činjenica da je dobar dio vijećnika Penavin sramotan potez popratio pljeskom.

Nije srpskim predstavnicima stalo do predstave i živciranja ionako nestabilnog Penave, nego su ilustrativno „svome“ gradonačelniku još jednom željeli reći da su diskriminirani u odnosu na većinski narod i da se u Vukovaru ne poštuju ni Ustav ni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina niti sve one silne konvencije o jednakosti i ravnopravnom korištenju manjinskog jezika i pisma.

U Hrvatskoj je, naime, zakonom predviđeno da u gradovima i općinama u kojima manjine imaju više od trećine stanovnika njihov jezik i pismo budu ravnopravni hrvatskom, tako da budu postavljene dvojezične ploče na ulazima u gradove i državne, odnosno lokalne institucije, kao i da manjinci imaju pravo u komunikaciji s tijelima vlasti koristiti svoj jezik.

Dok se ta prava uredno konzumiraju na područjima poput, primjerice, Istre gdje ima puno Talijana ili Baranje u kojoj živi znatan broj Mađara, tamo gdje su Srbi uglavnom se ignoriraju. Ako se dvojezične ploče s ćiriličnim natpisima i postave, vrlo brzo nađe se netko dovoljno nacionalistički nastrojen da ih ili demonstrativno razbije, kao što je bio slučaj u Vukovaru, ili pod okriljem noći ukrade, što se dogodilo u Udbini.

Predsjedničino ponašanje

Premda je, kako smo rekli, od rata prošlo gotovo 25 godina rane su očito još svježe. A svježe su zato što im političke elite uporno ne dopuštaju da zacijele, nego ih svako malo skalpelom otvore kako bi preko njih skupljali političke poene. Tako zadnjih tjedana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, ususret skorom početku predizborne kampanje, brani Marijana Živkovića, hrvatskog branitelja i oca dvojice sinova poginulih u ratu, koji je razbio ćiriličnu ploču u Vukovaru. Predsjednici, kako je rekla, smeta što „pravna država tako revno vodi postupak protiv njega“, a ne može prikupiti dokaze i naći krivce za ratna razaranja i pokolj.

Kolinda Grabar Kitarović je zapravo rekla isto ono što govori Penava. Oni uporno traže da Srbi u Hrvatskoj ne budu građani istog ranga s ostalima, tako – kao što je kazala predsjednica – da bi dočekali „svoju pravdu“ moraju stati u red iza Hrvata, pa će se kad i ako na njih dođe red razmišljati o tome.

Dakle, najprije pronaći krivce za zločine počinjene u Vukovaru i ostatku Hrvatske pa tek onda dvojezične ploče. Rekla je i da ne smije kao predsjednica utjecati na hrvatsko pravosuđe, ali da “može kao Hrvatica, majka i kao građanka zajedno s hrvatskim braniteljima, obiteljima ubijenih, umrlih i nestalih, i s vama Vukovarcima, upitati kako je moguće da hrvatsko pravosuđe još nije izreklo cjeloviti pravorijek o Vukovaru”. Uz to je još po onoj poznatoj Titovoj da se ne treba držati zakona „kao pijan plota“, kazala i da pravosuđe treba osluškivati puls naroda, što je predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac usporedio s uvođenjem narodnih sudova nakon Drugog svjetskog rata na kojima je „narod“ znao u najmanju ruku biti prilično neugodan prema ideološkim neprijateljima. Nema sumnje da ništa drukčije ne bi bilo ni sada.

Osim toga, predsjednica, gradonačelnik, kao i dobar dio HDZ-a ponašaju se kao da je na vlasti nekakav „srbo-komunistički režim“ koji ne dopušta da se otkriju ratni zločinci. Upravo je ta stranka početkom devedesetih provela temeljitu čistku u pravosuđu potjeravši praktički sve nečiste, kako one „s krivim“ krvnim zrncima, tako i one politički nepodobne, tako da je u najmanju ruku licemjerno tvrditi da postoje otpori prema istragama.

HDZ-ovce bi, uz to, trebalo podsjetiti i da je zaslugom njihovog „oca domovine“ Franje Tuđmana u kojeg se stalno zaklinju, prostor istočne Hrvatske 1998. godine procesom mirne reintegracije vraćen u sastav Republike Hrvatske. Tuđman je tada dogovorio aboliciju za sve koji su sudjelovali u ratu i na jednoj i na drugoj strani, a da pritom nisu počinili ratni zločin ili teško povrijedili ratno pravno. Ali to nekima očito još nije jasno ili se barem prave da im nije jasno.

Autoritet Franje Tuđmana

Cijelu ovu priču sa strane promatra premijer Andrej Plenković, koji u stalnom očekivanju napada s desna u vlastitoj stranci, apelira da se smire strasti i da će i dalje inzistirati na koaliciji na državnoj razini sa SDSS-om pravdajući svoj stav opet s onim neprikosnovenim autoritetom Franje Tuđmana. On je, voli reći Plenković, u svim hrvatskim vladama devedesetih inzistirao da na ministarskim pozicijama budu i Srbi. Takvog stava Plenković se i inače drži kad su na dnevnom redu slična pitanja pa je spomen-ploču s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ koju su branitelji HOS-a postavili na kuću u Jasenovcu gdje je u vrijeme Drugog svjetskog rata stolovao ustaški krvnik Vjekoslav Maks Luburić, prebacio tek desetak kilometara dalje u Novsku. Čisto da u Jasenovcu ne bode oči. Onda je osnovao nekakvo povjerenstvo za utvrđivanje istine o Drugom svjetskom ratu koje nije ništa utvrdilo, nego da se ustaški ZDS ne bio smio koristiti, osim u komemorativne svrhe.

Sve to skupa pothranjuje povijesni revizionizam i rehabilitaciju vrijednosti iz NDH koji korak po korak osvajaju javni prostor i zauzimaju mjesto istini. Posljedice se osjete na svakom koraku pa nikoga više ne čudi kad u Splitu napadnu vaterpoliste Crvene zvezde koji se spašavaju skakanjem u more; ili u kafiću u Uzdolju gdje su premlatili ljude, uključujući i maloljetnike, jer su se usudili gledati nogometnu utakmicu u kojoj je igrao i srpski klub; ili kad šaraju ustaške simbole na plakatima za film Dnevnik Diane Budisavljević o spašavanju srpske djece tokom Drugog svjetskog rata; ili kad HDZ-ova vijećnica u Rijeci kaže da tom gradu ne trebaju vrbe, jer u njoj više nema puno Srba. I stvarno ih više nema. Samo 6,5 posto, otprilike upola manje u odnosu na 1991. U cijeloj Hrvatskoj ih je još manje. Jedva 4,5 posto, odnosno oko 200.000, trećina u odnosu na prije rata. Usprkos tome i to je očito dovoljno da ih se mrzi kao da su u punom broju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera