Hrtkovci i tri Šešeljeva nacionalistička cilja

Vojislav Šešelj
Zaštićen sa svih strana, jer na vlasti su njegovi najbolji učenici, Vojislav Šešelj je dobio novi zamah (EPA)

Haški osuđenik Vojislav Šešelj najavio je da će 6. maja, na godišnjicu mitinga u Hrtkovcima, zbog čega je i osuđen pred Međunarodnim tribunalom, ponoviti okupljanje u tom sremskom selu, bez obzira na sve zabrane koje su mu poslednjih dana srpski državni organi izrekli.

Šešelj je izjavio da ukoliko miting bude zabranjen, da će se radikali „razmileti po Hrtkovcima i šetati do mile volje“. Nakon drugostepene presude, po kojoj je osuđen na 10 godina zatvora, lider srpskih radikala je izjavio da je „ponosan“ na zločine za koje je osuđen i da je „spreman da ih u budućnosti ponovi“.

Opozicione stranke i građanski aktivisti najavili su da će tog dana takođe ići u Hrtkovce.

Konstanta nasilja

Niko ne sumnja da je cela ta parada sa Šešeljem ništa drugo do pokušaj popravljanja rejtinga radikala posle poraza na beogradskim izborima na kojima nisu ušli u gradsku Skupštinu. Očigledno je da ako „nešto“ ne preduzmu do sledećih parlamentarnih izbora, tek tamo neće probiti cenzus.

To „nešto“ je stari provereni recept srpskih nacionalista – progon nacionalnih manjina. Sakupljanje političkih poena na pretnji drugim narodima odigrava se u Vojvodini od raspada SFRJ, bez obzira ko je u Srbiji i pokrajini na vlasti. Devedesetih, za vreme Miloševića, ratovalo se sa Hrvatskom, a na meti su bili uglavnom katolici – Hrvati, Mađari i Rusini (unijati).

Nakon dvehiljaditih ni razni oblici DOS-ovske vlast nisu uspeli da se u Vojvodini izbore sa povremenim buktanjem međuetničkog nasilja i kao da su pred njim posustajali zbog Kosova i optužbi za separatizam, odnosno zbog tihog koketiranja sa nacionalističkim elektoratom. Od tada na meti su pekare i ugostiteljske radnje onih za koje nasilnici smatraju da su Albanci, odnosno muslimani.

Niko više ne puca i ne organizuje „humana preseljenja“, ali cigla i baklja postižu sličan efekat.

Pekare se naveliko razbijaju i pale, a poruke otvorene mržnje prema Albancima od kako je na vlasti koalicija SNS-SPS šalju se sa najvišeg državnog vrha (Nikolić, Vučić). Huškači se ponovo kriju iza maloletnika koji nijednom adekvatno nisu bili kažnjeni zbog izazivanja surovog nasilja, širenja nacionalne i verske mržnje.

Motiv za emigraciju kod pripadnika nacionalnih manjina još je jači, jer ne samo da žive loše kao i većina u Srbiji, već se uz to mnogi osećaju kao građani drugog reda i uz to ako se u svom kraju ne osećaju bezbedno… Celokupnu atmosferu najbolje opisuje jedan twitt iz Slovačke namenjen dijaspori u Vojvodini: „Marije Terezije odavno nema –  šta čekate?“.

Odlaskom u Hrtkovce, Šešelj i radikali tako postižu tri nacionalistička cilja – pokušavaju da povrate tvrde radikalske glasove nezadovoljne politikom SNS-a, Vučiću pomažu da dobije podršku umerenih nacionalista i istovremeno šire strah –  rasteruju iz Srbije sve one koji se dvoume oko toga da li da pakuju kofere ili ne.

Ubrzane demografske promjene

Iako u Vojvodini nije bilo direktnih oružanih sukoba, rezultati ratnih migracija, tihih tenzija i povremenih ekstremističkih ispada itekako su vidljivi. Prema popisu iz 1991. nacionalne zajednice u Vojvodini su činile oko 43 odsto stanovništva, dok titularni narod, Srbi, oko 57 odsto. Etnička struktura stanovništva na popisu iz 2011. izmenjena je u korist rasta broja pripadnika titularne nacije na oko 67 odsto.

Pored masovne ekonomske migracije u države EU, kod pripadnika nacionalnih zajednica u Vojvodini prisutan je i proces takozvane remigracije. Reč je o nacionalnim manjinama koje se u Vojvodini smatraju tradicionalno domicilnim (Mađari, Slovaci), a koji se nakon viševekovnog boravka vraćaju u svoje matične države. I nije to samo pitanje zarade, već i želja da se ne bude diskriminisan na nacionalnoj osnovi i da se osigura pitanje lične bezbednosti. 

U Vojvodini je smešteno više od polovine izbeglica iz bivših jugoslovenskih republika, kojih je tokom devedesetih bilo više od 600.000.

Kada su preuzeli vlast u pokrajini 2016, naprednjaci su odmah uveli tradicionalni srpski grb i zastavu iz XIX veka, sa namerom da izbace građansku zastavu sa tri zvezdice koja nedvosmisleno asocira na zastavu EU.

Odlukom Ustavnog suda iz 2012/13. ograničena je ionako mizerna autonomija Vojvodine. Naprednjački kadrovi krenuli su po Vojvodini u obračun sa antifašističkim i simbolima NOB-a kroz pokušaj promene imena grada Zrenjanina i Partizanskog puta na Fruškoj gori.

Posle Republike Srpske, Vojvodina postaje najveći doseg velikosrpske politike, samo to sada treba da se zaokruži i potvrdi. A nema boljeg povoda za tako nešto od jubileja 100-godišnjice od prisajedinjenja Vojvodine Srbiji koja će se ove godine obeležavati u novembru.

Dvostruko poražena ideologija

Iako je ideologija koju zastupaju radikali, uostalom kao i prikrivena naprednjačka, dvostruko poražena – u Drugom svetskom ratu i devedesetih nakon međunarodnih intervencija – ona je u Srbiji trenutno dominantna i na vlasti (u Vojvodini u svim opštinama).

Ideologija građanske Vojvodine je pobednička u XX veku, bazirana na antifašističkim vrednostima koji su temelj savremene EU i sa potencijalom za socijaldemokratskim društvenim obrascem. Međutim, ta ideologija je u kontekstu tranzicije Srbije više puta iskompromitovana i danas je uglavnom prihvaćena samo kod obrazovane manjine iz urbanih sredina Vojvodine.

Prvo je Milošević rabio socijalistički i jugoslovenski legat, da bi ga kasnije skoro istom populističkom retorikom o kvazi levici propovedao saveznik naprednjaka Ivica Dačić.

Ideja da Vojvodina, pa samim tim i Srbija, postane deo evropske demokratske porodice u velikoj meri je istrošena nakon 2000.  godine. Partokratija, klijentelizam, korupcija i slaba država kod običnih ljudi strušila je poverenje u demokratiju, liberalne vrednosti, EU, Zapad, prema čemu u ovom delu Evrope ionako postoji suzdržanost i odbojnost.

Mlađim generacijama antifašistička borba je malo poznata prošlost, nejasna budućnost sa kojom se teško identifikuju, a EU postaje nedohvatljiva ideja za koju više nema vremena i strpljenja za čekanje.  

Na žalost, takva situacija je i u mnogim državama Jugoistočne Evrope, gde populistička desnica sa levičarskim programom caruje u parlamentima, sa apsolutnom ili dvotrećinskom većinom kao u Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj.

Međutim, daleko od toga da generacije milenijalaca ne razumeju šta je pravno uređena i ekonomski stabilna država, jer sami u velikoj meri kažu da zbog njenog odsustva žele da napuste Srbiju.

Ukoliko Šešelj napravi bilo koju vrstu događaja u Hrtkovcima to će biti svojevrsni PR-test ponavljanja radnji koje su skoro pre tri decenije na istom mestu, simbolički i na isti dan, dovele do zločina protiv čovečnosti. To bi mogao biti signal svim nacionalistima u regionu da mogu simetrično da deluju.

Upravo zbog toga bi cela građanska Vojvodina u nedelju 6. maja trebala da je u Hrtkovcima. Da pokaže radikalima i njihovoj naprednjačkoj transformaciji da to nije samo odlučan otpor onima koji zastrašuju mirne paore i prete nedužnim civilima, već i odgovor na proces rehabilitacija Draže Mihailovića, Milana Nedića i drugih, uz pomoć kojih oni menjaju društvo po meri vlastitih vrednosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera