HRT – Podrška opasnim agendama ili princip ‘ne talasaj’

Hrvatska radio-televizija, HRT, HTV
HRT je često bio prozivan zbog povezanosti dijela zaposlenika s političkim opcijama i podrške vlastima pa neki kritičari smatraju da je daleko od definicije javnog servisa (Al Jazeera)

Inicijativa za bojkot Hrvatske radiotelevizije (HRT) prošlog se vikenda proširila poput požara hrvatskom javnom scenom, a kulminirat će prosvjedom Hrvatskog novinarskog društva (HND) u subotu.

Na bojkot se zbog više od 30 tužbi HRT-a protiv medija i novinara – prema nekim napisima te tvrdnjama i vlastitih – zbog čega potražuje isplatu milijunskih iznosa, ali i zbog navodne ‘servilnosti’ prema Vladi i navodno neprofesionalnog tretmana određenih sadržaja, odlučilo više desetaka udruga i organizacija, pojedini sindikati i javne osobe te dio kulturnih djelatnika i organizacija, novinari, ali i brojne oporbene stranke, pa i najveća, Socijaldemokratska partija (SDP).

Mnogima su već dulje problematični i načini izvještavanja, obrade tema, sadržaja te gostovanja osoba na HRT-u u kojima se, prema kritičarima, relativiziraju primjerice uloga NDH, ustaški pokret ili ‘priroda’ logora Jasenovac, navodno podilaženje skupinama koje traže neprikazivanje određenih sadržaja koje smatraju ‘neprimjerenim’ i slično.

Politički konsenzus – kontrola nad HRT-om

I dok ‘pljušte’ razne optužbe, među ostalim za politiku zastrašivanja kojom se srozavaju medijske slobode, ideološko svrstavanje u desno, pristranost i podržavanje Crkve i Vlade te za cenzuru, s HRT-a poručuju da svoj posao rade prema pravilima struke i profesionalno te da su izloženi neviđenom političkom pritisku te su osudili izbacivanje svoje novinarske ekipe s konferencije za novinare SDP-a.

Tvrde i kako do tužbi nije došlo zbog mišljenja, nego neistina koje su implicirale i navodni, nedokazani kriminal.

Država kao plijen i HRT kao primjer

Čerepinko ističe da je i SDP imao priliku u dva mandata prestati se odnositi prema državi kao prema plijenu nakon pljačke što je, navodi, karakteristika HDZ-ovog odnosa prema državi i njezinim institucijama.

“I ovdje govorim o svim institucijama, ne samo o HRT-u, koji je jedan od primjera. Umjesto javnih natječaja i depolitiziranog upravljanja, temeljenog na rezultatima, i SDP i druge danas opozicijske stranke izabrale su podjelu fotelja po stranačkom ključu. Tu javnog interesa nema, iako je lakše za upravljati ako imaš nekog svog tko te je dužan slušati. Ali, u finalu, onda imamo ovakav nakaradan sustav kakav imamo”.

Što se tužbi protiv kolega tiče kojima se HRT pridružio, kako kaže, političkoj ‘kasti’, to nije problem HRT-a i stranaka, navodi, nego pravosuđa – nevjerojatnim smatra da tužbe protiv slobodnog izražavanja, izricanja kritike pa čak i satire uopće završe na sudovima, odnosno da ih sudovi prihvaćaju.

“I ne samo da suci prihvaćaju takve predmete, već u njima redovito i u pravilu sude protiv slobode javne riječi i govora. Pravosuđe je rak koji uništava Hrvatsku u svim njezinim segmentima pa tako i u području slobode govora i izražavanja. Bez ozbiljne reforme trećeg stupa vlasti, Hrvatska se neće tako brzo pomaknuti naprijed”.

Ovako široke ‘fronte’ protiv HRT-a, kojeg se od osamostaljenja prozivalo za servilnost prema svakoj vlasti, do sada u Hrvatskoj nije bilo, no politički analitičar Darijo Čerepinko kaže da su se bojkotom određenih medija koristile stranke, udruge i pojedinci u raznim državama, a u posljednje vrijeme javni medij bojkotirali su oporbeni poljski i grčki konzervativci.

“Uz slično objašnjenje kao što ga danas daju udruge i stranke u Hrvatskoj, a to je da javni medij nije nepristran, odnosno da podupire vladajuće političke opcije. U Hrvatskoj organiziranog bojkota nije do sada bilo, a sada pripomaže daljnjem uništavanju javnog medijskog servisa”, kaže Čerepinko.

HRT je, navodi, imao uspona i padova, na njemu su postojali i postoje ljudi koji znaju raditi svoj posao i razumiju što bi javni medij trebao biti, međutim u politici, kaže, konsenzus oko javne uloge HRT-a je taj da svaka opcija koja dođe na vlast traži kontrolu nad njim.

Čerepinko: Važno da je šef zadovoljan, tko god on bio

“Pojedine političke stranke koje danas prozivaju HRT, predvođene SDP-om, propustile su priliku od HRT-a napraviti javni servis kakvog danas traže. Tada im je bilo važnije da njihovi ljudi kontroliraju javnu medijsku kuću. Nekoliko političkih ciklusa kasnije, HRT je tužan ostatak nekada jednog od jačih javnih medijskih servisa u Europi”.

Bojkot, navodi, ispravno ukazuje na niz problema, ali neće postići mnogo jer vodstvu HRT-a, kaže, nije važno što misle gledatelji, javnost i oporba, niti će to biti važno nekom idućem ako će se postavljati po starim principima.

“Njima je jedino važno da je zadovoljan šef odnosno predsjednik Vlade ili stranke, tko god on bio. Za to vrijeme vrijedni i pošteni profesionalci na HRT-u pate, a program stagnira ili nazaduje”.

Ideja javnog medijskog servisa, podsjeća, polazi od toga da komercijalni mediji, čiji je temeljni cilj zarada, ne mogu uvijek raditi u javnom interesu.

Javni medij, pak, financiran je od društva i ima niz zadaća od kojih je novinarsko izvještavanje, navodi, samo jedna.

Veze s političkim opcijama

“On mora otvoriti javni prostor svima koji imaju potrebu nešto reći, u javni prostor pustiti ljude koje nitko ne vidi i ne čuje i ne želi čuti, prikazivati sadržaje koji ‘nikog ne zanimaju’, podupirati ljude i projekte koji nisu nužno komercijalno uspješni i sl. I naravno, otvarati slobodnu i primjerenu raspravu o svim onim temama kojima sustav svakodnevno utječe na pojedince i naše osobne slobode i prava. I to mora činiti nepristrano, uz uvažavanje svih stavova i mišljenja, ali prije svega bazirano na činjenicama i istini”.

Iz svega toga je, ističe, jasno da je HRT danas jako daleko i od jednostavne definicije javnog servisa – bojkot ukazuje da dio javnosti smatra da su na HRT-u pretjerali s pristranošću i neprofesionalnim pristupom poslu, no društvenog konsenzusa nema na vidiku.

“Čak ni unutar samog HRT-a na kojem postoji određeni broj ljudi koji su povezani s političkim opcijama i svesrdno ih podržavaju”.

Sociologinja Helena Popović s Fakulteta političkih znanosti smatra da ovakav tip bojkota nema dalekosežne posljedice za javnost, koja do informacija može doći putem profesionalnih medijskih organizacija ili društvenih mreža.

“Stoga je argumentacija o onemogućavanju u informiranju javnosti koja ovih dana dolazi sa HRT-a zapravo obrtanje teza sa svrhom pozicioniranja vlastite medijske organizacije kao žrtve”, kaže Popović.

Kadroviranje i podrška strukturama političke moći

Politička polarizacija medija karakteristična je, kaže, ne samo za Hrvatsku, nego čitavu južnu Europu, a implicitno je prisutna svugdje.

To ne smatra problematičnim jer neutralnost u političkom smislu nije moguća, odnosno uvijek se zauzima određena pozicija, pri čemu ne misli na krnju i redukcionističku stranačku politiku, već je pitanje političkog u širem smislu.

“No, moguće je zadovoljavanje određenih profesionalnih kriterija koji su u hrvatskom novinarstvu gotovo potpuno nestali – minimalan je broj medija koji njeguju kritički pristup, analitički pristupaju temama te nisu primarno komercijalno orijentirani”.

A jedan od temeljnih problema na HRT-u je, navodi, negativna selekcija kod kadroviranja koja traje od 90-ih, a kojom se stvara mreža podrške strukturama političke moći.

Iako stanje na HRT-u, ističe, nikada nije bilo neovisno od vladajućih struktura, u dva razdoblja je ta agitacijska uređivačka politika bila posebno vidljiva – 90-ih i od 2016., pri čemu je 90-ih rat bio izgovor za podršku HDZ-u i satelitskim organizacijama civilnog društva.

Problem protuteže komercijalnim medijima

Sama inicijativa bojkota, kaže Popović, šalje važnu simboličku poruku, kako unutar novinarske struke, tako i na široj društvenoj razini – svaka akcija koja rezultira reakcijom, a možda i promjenom određenog nepoželjnog stanja, navodi, korisna je.

“Nažalost, već iz iskustva znamo da one građanske akcije koje se promoviraju kao poželjne u kontekstu kapitalističkih demokracija ne rezultiraju društvenom promjenom koja bi bila u interesu deprivirane većine, stoga treba razmišljati o akcijama koje u praktičnom smislu doista izazivaju promjenu. One, dakako, nikada nisu i ne mogu biti ugodne”.

U Hrvatskoj se, kaže, javni mediji guše na različite načine, pri čemu treba razlikovati HRT kao javni medijski servis i javne medije koji nastaju u okviru civilnog društva, odnosno medije zajednice koji nisu profitno orijentirani.

Svaki od njih, ističe, na svoj način doprinosi informiranju javnosti i predstavlja protutežu dominantnim komercijalnim medijima te zato treba imati na umu i da napad na HRT, kao javni medijski servis, indirektno otvara prostor za interese privatnih, komercijalno orijentiranih medija koji su primarno orijentirani na profit, a ne na javni interes.

“S profitnom logikom djelovanja komercijalni mediji, u širem smislu, čine srž problema suvremenog novinarstva koji uključuje zadovoljavanje partikularnih interesa centara moći, prekarizaciju novinarske profesije i podilaženje oglašivačima kroz zavođenje publika putem senzacionalističkih i trivijalnih pristupa društvenim problemima”.

Opasne ‘agende’ i isključujući stavovi

“No, od 2016. godine, kada ponovno svjedočimo eklatantnom medijskom podupiranju tih društvenih aktera i njihove agende koja uključuje opasne, vrlo isključujuće stavove poput revitalizacije ustaštva, klerikalizacije društva, dodatne marginalizacije etničkih manjina ili urušavanja ženskih prava, za to doista ne možemo naći opravdanje. U tom je smislu tragikomično kada ravnatelj HRT-a traži ‘zaštitu od političkih pritisaka'”.

Pri tome je pitanje, kaže, koliko zaposlenici HRT-a gorljivo zagovaraju desnu poziciju, a koliko se radi o konformizmu većine.

“Osluškivanju bila hegemonije, internaliziranim poltronskim odnosima u kojima je temeljni princip (ne)djelovanja ‘ne talasaj’. To je, nažalost, poopćivo i na druge institucije u Hrvatskoj, no na HRT-u više dolazi do izražaja jer se radi o velikom informativnom mediju”.

Radi se, navodi, o lošoj situaciji jer je HRT, bez obzira na pad gledanosti, kao javni medij relevantan zbog, primjerice, svoje financijske stabilnosti.

Pitanje politike i obavljanja posla

“Ali sve više i zbog činjenice da, u svijetu prekarizacije rada (potencijalno) pruža relativno stabilne i kvalitetne uvjete za rad novinara, što je dakako nužno želimo li kvalitetne informativne medije. Dakle, imaju i financijski i zakonski okvir koji im omogućuje kvalitetan novinarski rad. Bilo bi dobro da to koriste”, zaključuje Popović.

Komunikacijski stručnjak i nekadašnji glasnogovornik HRT-a Krešimir Macan smatra, pak, da problem HRT-a nije toliko politika, koliko (ne)obavljanje svog posla.

Politika se, kaže, uvijek miješa, ‘gura’ teme i slično. Rade to, navodi, i oporba i vladajući i imaju na to pravo kao i svi.

“Tu nema pravih, nego samo profesionalnih odluka – ako danas svi pričamo o ovome, hajdemo to raditi na HRT-u, ali hajdemo raditi najprofesionalnije što možemo. Na žalost, to se ne dogodi uvijek na HRT-u”, kaže Macan.

Uvijek, ističe, postoje pokušaji da se HRT-om upravlja, no zaboravlja se da on više nije dominatan i to je, kaže, poruka svima tamo da se zamisle zašto se najmanje sluša i gleda – a radi se o posljedici promjena koja god vlast je bila.

Macan: Gdje je uređivačka politika?

“Stalno su te rasprave kao tko će biti urednik, a ja mislim da u principu nitko ne uređuje taj program. Najveći strah je kod svih tih ljudi da netko krene uređivati program jer uređivanje programa je donošenje odluka”.

Svako uređivanje ili promjena teme, navodi, nije cenzura, nego uređivačka politika, koja postoji u svakom mediju i to je ono što HRT-u kao javnoj televiziji koja svima mora dati prostor danas nedostaje pa se dogode, primjerice, skandalozna gostovanja o Jasenovcu, a nitko od urednika nije svjestan tko dolazi u emisiju.

“Već godinama HRT gubi tu snagu i onda gubi i gledanost. Dakle, nema tu ništa novog jer ispadne da se svi ‘tuku’ oko toga tko će biti urednik, pa onda na kraju nitko ne uređuje. To je žalosno – ja vjerujem da se ljudi trude, ali imate dojam da nitko ne uređuje taj program”, zaključuje Macan.

Izvor: Al Jazeera