Hrnjak: Vojska je ‘presjekla’ Azru

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Mišo Hrnjak, basist originalne postave legendarnog zagrebačkog benda Azra, predstavio je ovaj tjedan u Vintage Industrial Baru u Zagrebu svoju autobiografiju “Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu”.

Autobiografija obiluje do sada poznatim i nepoznatim detaljima i zgodama iz života benda i tadašnje novovalne scene, ali otkriva i dio životnog puta Miše Hrnjaka i prije i nakon što je 1982. godine napustio Azru.

Hrnjak danas svira u Leiner & Hrnjak bendu, koji je osnovao s također originalnim bubnjarom grupe Borisom Leinerom.

Zlatno srce na tepihu

Inspiraciju za naslov autobiografije Hrnjak je našao u događaju kada je kod punice usisavao tepih i pronašao mali privjesak od zlata za koji ni punica, ni supruga, djeca i prijatelji nisu znali čiji je. 

“Onda me je puknulo ono “I'm searching for the heart of gold and I am getting old”. I sad ja nađem srčeko od zlata, imam ga u ruci, a u međuvremenu se naravno desilo još dosta toga i to je bila neka početna inspiracija da počnem pričati sve te priče. Ja volim pričati priče. I zato “Heart of gold”, srce od zlata, Neil Young, rock ‘n’ roll baby”.

Dvojcu od originalne postave nedostaje samo kultni frontmen Branimir Johnny Štulić s kojim, kaže Hrnjak, nema nikakav kontakt, kao ni mnogi drugi akteri tadašnje scene. Bubnjar i basist Azre okupili su mlađe kvalitetne glazbenike s kojima izvode svoje stvari, ali i slavne Azrine hitove koje publika, naravno, traži.

Za Al Jazeeru govori kako je nastala autobiografija, o sadašnjem bendu, Johnnyju Štuliću, Azri, njezinoj važnosti i tajni nesmanjene popularnosti i utjecaja na mlade i dan-danas.

• Zašto ste odlučili napisati autobiografiju, koji vam je bio motiv?

Autobiografija je riječ koja mi nije draga, ali tako je nekako ispalo. To su priče, priče iz mog života, od djetinjstva do mojih današnjih dana. Sve priče su vezane uz taj rock ‘n’ roll, na ovaj ili onaj način sve su vezane od mojega djetinjstva, kako sam ušao u to i kako sam se našao u Azri i nakon toga što se već zbilo dalje u životu. Dakle, knjiga je o tome. 

• Što mislite da bi publici moglo biti najzanimljivije s obzirom na diskurs, ali i sadržaj naravno?

Ovisi. Svirao sam u Azri i to me je obilježilo do sada, do kraja života, i mi kad sviramo očekuje se od nas da sviramo te Azrine hitove i uvijek se nekako vrati na tu Azru. Ali knjiga nije o Azri nego su to eto te moje priče, a ovo je jedan dio mog života, to je bilo samo tri i pol godine od mojih 55. Ja sam pošao dalje i onda kad sam knjigu slagao, posložio sam je na taj način da je svaka priča na ovaj ili onaj način vezana uz muziku, uz rock ‘n’ roll, mlade ljude, uz moj posao, moju obitelj, tako da je ispala nekakva autobiografija. To su priče.

• Azru ste napustili 1982. godine, nakon odslužene vojske. Zašto ste otišli i kuda je Azra potom krenula?

​Ta vojska je nas zapravo i zaustavila. Boris je prvo morao ići u vojsku, a meni je to isto visilo nad glavom, morao sam to odraditi i to nas je presjeklo i zaustavilo. Kad sam se vratio iz vojske, Boris i Johnny su već bili u Nizozemskoj, a ja nisam htio ići s njima nego me je život poveo drugim putem. Tako da je ta Azra stala tu, Johnny je i dalje nastavio s novim postavama i novim albumima. Ja nisam bio prisutan više, odlutao sam odavde i nakon mnogo godina smo se Boris i ja, stari prijatelji, ‘drugovi po oružju’, kako da kažem, našli i napravili smo bend. Snimili smo album, zove se “Viša sila”, radimo na novim materijalima i idemo dalje, mi smo glazbenici, muzičari. A ta Azra nas je zaista obilježila i prisutna je, sad već dolazi druga i treća generacija mladih koji znaju pjesme, nose majice, navijaju za nas. I meni je to toliko drago.

• Kako je bilo raditi sa Štulićem – legendarna je njegova navodna ekscentričnost – i koja je tajna te ‘kemije’ vas trojice, odnosno u čemu je po vama vrijednost Azre da je i dalje iznova otkrivaju nove generacije?

Ma nema dvojbe. Johnny je bio genijalan autor, pjesnik, glazbenik, gitarist, to nema dvojbe, to stoji. I to što sam se ja igrom slučaja našao prisutan da pomognem pri tome…eto, bili smo nas trojica i nije on jedini karizmatičan, imamo i mi nešto. I tako, sad je to ostalo i 30 godina kasnije, i više je prošlo od tada, još uvijek mi momčići prilaze i pričaju mi o tome kako su oni učili svoje prve korake uz moje sviranje. A meni drago, meni srce ovakvo, moja djeca su tinejdžeri isto. Svaki umjetnik ima pravo biti malo ekscentričan. Johnny je bio isto tako, ekscentričan, možda i malo više. Sve je bilo ok i mnoge od tih detalja sam napisao isto u knjigu.

• Kako je bilo svirati u Azri s obzirom na njezinu popularnost i jeste li vas trojica u ono vrijeme bili svjesni kakvu će važnost Azra imati, odnosno da će biti jedan od najvažnijih bendova s ovih područja?

Znoj na pozornici

U odnosu na ono vrijeme, kada su se mladi dijelili na šminkere i hašomane, kaže Hrnjak, stvari su se promijenile. On je 1987. godine, kako kaže, otišao odavde i nije pomnije pratio daljnja događanja na glazbenoj sceni. 

“Ne volim bilo kome reći da je ovo bolje od nečeg drugog. Ako ti to voliš, super, ja to isto mogu čuti nešto, samo  ako čujem sintetički bas i sintetički bubanj ili digitalni, onda mi to ne paše jer ja ipak volim rock ‘n’ roll, znoj na pozornici i odsvirati. Znam da ima dobrih bendova, ali taj trenutak u povijesti muzike kod nas je bio taj trenutak i sad se opet to nekako vrti prema natrag, priča se o tome i sluša se”.

​Jesmo na neki način, ali nismo bili svjesni da će to ostaviti tako duboki pečat, toga nismo bili svjesni tada. Ali bili smo svjesni kad smo bili na turnejama i svirkama, to je bilo ono, gdje god smo otišli je bilo nevjerojatno dobro i još bolje. Mnoge od tih anegdota i priča sam upisao u tu knjigu i tu ima nekih detalja koje znamo samo nas trojica. Ima i sočnijih detalja, zato sam napisao da su priče, ali ne baš za djecu jer ima eto i toga ‘sex, drugs and rock ‘n’ roll’.

• Kako ocjenjujete cijelu tu tadašnju novovalnu scenu, po mnogima jednu od najživljih i najproduktivnijih scena u Europi u ono vrijeme?

Mi smo čak i tada bili u sukobu sa cijelim tim novim valom. Kad kažem u sukobu, nemoj me izvući iz konteksta jer mi smo, odnosno ne mi nego Johnny je imao toliko pjesama divnih, fantastičnih, krasnih, predivnih, mnogo njih. Mnogo drugih bendova su isto tako bili vrlo kvalitetni i neki od njih su još i dan danas, ta cijela scena, taj cijeli novi val, ali Johnny je samo istovarivao iz rukava, samo izbacivao. Mi smo u te tri i pol godine imali 350 koncerata, to je svaki treći dan, a snimili smo pet albuma – prvi, pa onda drugi dvostruki “Sunčana strana ulice”, pa onda je bilo “Ravno do dna” trostruki, onda su bili “Filigranski pločnici” još jedan dvostruki i onda je još bilo par singlova između toga. Deset vinila u tri pol godine. On the road, mi smo praktički živjeli zajedno, ako nismo bili na svirkama, na turnejama, onda smo bili na probama ili smo bili u studiju. Zato kažem, vrlo jedan intenzivan dio, nas tri skupa – on je bio general, Boris je bio kaplar, ja sam bio vojnik. Ja sam nosio opremu i kablove i tako dalje.

Izvor: Al Jazeera