Oglasi

Hrabar film o ratnom zločinu o kojem se u Srbiji šuti

'Teret' je priča o pojedincu koji se suočava sa teretom ostavštine zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.
Vlada (Leon Lučev) tokom NATO-ovog bombardovanja Srbije 1999. u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje da su tijela albanskih civilaUstupljeno Al Jazeeri

U sklopu Takmičarskog programa ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (SFF) prikazan je srbijanski film Teret reditelja Ognjena Glavonića, o vozaču Vladi koji tokom NATO-ovog bombardovanja Srbije 1999. godine u hladnjači prevozi nepoznati teret, za koji naposljetku saznaje da su tijela albanskih civila, ubijenih i zakopanih od strane srpske policije, vojnih i paravojnih snaga.

Riječ je o filmu koji se bavi stravičnim zločinom o kojem se u Srbiji ne smije govoriti već 20 godina, a koji krajnje hrabro, direktno, iskreno i emotivno prikazuje kako se pojedinac na Balkanu suočava sa teretom ostavštine jedne zločinačke politike i mentalitetom njenog prihvatanja.

Nakon što je 2009. godine igrom slučaja naišao na zastarjeli tekst o masovnoj grobnici u Batajnici, mladi reditelj iz Pančeva Ognjen Glavonić je počeo istraživanje. Uskoro je saznao da je riječ o jednom od najstravičnijih zločina iz ratova na području bivše Jugoslavije vođenih '90-ih godina, a koji je kao i većina drugih nastao u političkoj fabrici Slobodana Miloševića.

Sedam odbijanja

Naime, vlast na čelu sa Miloševićem je tokom bombardovanja tadašnje SR Jugoslavije od strane NATO-a, osmislila cijeli plan prikrivanja tragova zločina počinjenih na Kosovu. Taj zločinački projekt, u koji je bila uključena cjelokupna izvršna vlast u Srbiji, od političkog vrha do lokalne policije, podrazumijevao je prebacivanja leševa ubijenih Albanaca koji su s područja Kosova u hladnjačama prevoženi u Beograd gdje su zatim u više navrata pokopavana u masovnim grobnicama i to na području baze posebnih jedinica policije u Batajnici.

Ono što je privuklo Glavonića da se upusti u istraživanje ovoga zločina jeste navođenje ličnih stvari žrtava, nakon čega saznaje da je riječ o više od 700 civila, od čega 75 djece. On odlučuje "progovoriti" o ovome zločinu o kojem se u Srbiji glasno šuti, uprkos pronađenim masovnim grobnicama s tijelima ubijenih Albanaca, 110 identifikovanih pripadnika policije koji su učestvovali u ovome zločinačkom projektu te svakako i svjedočenjima vozača kamiona koji su prevozili leševe.

O nepoželjnosti teme ovoga filma svjedoči i podatak da je scenarij sedam puta odbijan na konkursu Filmskog centra Srbije te da je određeni iznos dobio tek na kraju pretprodukcije.

"Za nas je jako značajno što je na kraju Filmski centar podržao ovaj film. Ne samo zbog novca koji nam je nedostajao, već simbolički mislim da je užasno bitno da je na kraju ova tema prihvaćena i prepoznata u Srbiji. Kada ljudi budu pogledali film u Srbiji shvatiće da apsolutno nije antisrpski, kako se pokušavalo predstaviti, ali ga moraju prije svega pogledati prije osuđivanja, jer je on prerastao u nešto mnogo više od same teme kojom se bavi", rekla je producentica Dragana Jovović.

Nemanja Stjepanović iz Fonda za humanitarno pravo Srbije (FHP) je dodao da i nakon premijere filma u Cannesu i velike pažnje koje je privukao u regionalnoj javnosti, određeni mediji u Srbiji i dalje pišu o "navodnim" masovnim grobnicama, što svakako svjedoči o konstantnom odbijanju suočavanja sa prošlošću u Srbiji i strahu koji se poput sjene nadvio nad pojedincem.

Od Dubine dva do Tereta

Tokom istraživanja za igrani film Teret, Glavonić prikupljeni materijal odlučuje da uobliči u dugometražni dokumentarni film Dubina dva.

"Sve je krenulo sa Teretom prije sedam godina i pošto je produkcija trajala dosta dugo, a istraživanje se odvijalo bez prestanka, ubrzo sam skupio dosta materijala koji nisam mogao iskoristiti u priči o Vladi i nastala je Dubina dva. To je dokumentarac koji se bavi samom organizacijom ovoga zločina i još više organizacijom njegovog prikrivanja", rekao je Glavonić.

Dubina dva je, dakle, eksperimentalni dokumentarac premijerno prikazan na 66. Berlinaleu, koji počinje pronalaskom hladnjače na dnu Đerdapa, s tijelima ubijenih Albanaca. Kombinujući, zatim, stvarna svjedočanstava porodica žrtava, svjedoka, ali i učesnika u zločinu sa suđenja pred Haškim tribunalom, sa snimcima lokacija gdje su se zločini desili – od Suve Reke do Batajnice, kao svojevrsnim mapiranjem prostora zločina te fikcionalnim prizorima vožnje hladnjače, Glavonić kreira jedno meditativno i hipnotizirajuće ostvarenje koje nalikuje košmaru iz kojeg se nemoguće probuditi.

Stvarajući efekat začudnosti odsustvom prikaza lica svjedoka svedenih samo na glas, koji uz pomoć fluidne kretnje kamere putuje od jednog mjesta zločina na drugo, reditelj gledatelja budi iz pasivnog stanja koje donosi uobičajeno intervjuisanje protagonista, te tako djeluje na njegovu maštu i osjećanja.

Na koncu, Dubina dva je film koji dodaje sliku glasu prepuštenom zaboravu i uz pomoć rediteljevog poigravanja sa neograničenim kreativnim prostorom koji nudi dokumentarna forma, gradi i predstavlja jedan zločinački projekt od temelja (pojedinaca) do vrha (predsjednika Slobodana Miloševića), čije je postojanje u stvarnosti prebrisano akcijom tajanstvenog naziva Dubina dva i to po uputama predsjednika lično: "Nema leša – nema zločina".

Sa leševima kroz apokaliptičnu Srbiju

Film Teret apočinje preuzimanjem kamiona vozača Vlade (Leon Lučev) koji tako, njegov nepoznati i odlučno zaključani teret, a sa njim i svu odgovornost koju on sa sobom nosi, preuzima na svoja pleća.

Bez ikakve ideje o tome šta zapravo prevozi, Vlada izlazi na cestu i započinje svoj uobičajeni dan vozača, nastojeći što prije završiti posao, isporučiti "teret" i vratiti se kući sinu i teško bolesnoj supruzi. Ipak, već na početku vožnje, Vlada nailazi na zastoj na cesti, zbog čega biva primoran pronaći alternativni put do Beograda, što za nekoga ko je iz Pančeva i nije tako jednostavan zadatak.

Uskoro mu se na njegovom životnom putovanju pridružuje umiljati tinejdžer Paja (Pavle Čemerikić), koji očigledno pokušava pobjeći od rata na Kosovu, iako ga u Beogradu očekuju nove eksplozije s potpisom NATO-a. Upravo njihov odnos ispočetka ispunjen nepovjerenjem, nelagodom i nerazumijevanjem, a koji se postepeno pretvara u iskreno prijateljstvo, definiše Teret kao generacijski film o "teretu" koji su stariji ostavili mladima.

Taj krug teretnog života na prostorima bivše Jugoslavije, obilježen iskopavanjem jama i zakopavanjem leševa, u ostvarenju Teret počinje simbolima o Narodnooslobodilačkoj borbi, kao što je upaljač s posvetom bitki na Sutjesci, koji Vlada čuva kao poklon od oca veterana, a završava "poklonom" koji će on ostaviti svome sinu. Da li će to biti hladnjača sa leševima, napunjena od strane iste fašističke ruke protiv koje se njegov otac borio ili pak prihvatanje lične odgovornosti za zločine koje je počinila država u kojoj danas živi?

Tokom Vladinog i Pajinog putovanja Srbijom sa leševima u kamionu, oni se zaustavljaju na mjestima koja, s jedne strane, prikazuju svojevrsnu apokalipsu društva u sumraku vladavine Slobodana Miloševića, kao što su puste ceste i napuštene ruševine te lokalne kafane s pjesmama Svetlane Ražnatović Cece, a s druge, apsolutno odricanje od sjećanja na antifašističku borbu i brisanje značenja natpisa "Kad zatreba, ponovi me" koji stoji na zapuštenom spomeniku bitki za Popinu (teška bitka Nijemaca i partizana 1941. godine).

Atmosferu kraja svijeta, Glavonić gradi uz pomoć oskudne palete boja, stvarajući sivkasto i maglovito ozračje u čijoj maglovitosti njegovi likovi lutaju, ali i priklanjanja žanru filma ceste koji se po pravilu povezuje sa postapokaliptičnim ostvarenjima u kojem se traga za hranom i bježi od "živih mrtvaca".

'Neću odustati'

Vlada na kraju filma donese odluku s kojom će zasigurno ugroziti vlastiti, ali i živote svoje porodice, ali koja sa suncem novog dana donosi nadu u čovječnost na balkanskim prostorima, do guše zatrpanu jamama, leševima i teretima ratne prošlosti.

"Meni sve ovo postaje mučno, baš mučno. Posljednjih deset godina sam igrao u većini filmova koji su pokušavali otvoriti istinu na ovim područjima i povraća mi se nakon tih deset godina, jer situacija je sve gora i gora. Bitno je ovo što radimo, jer je jedino moguće i ispravno raditi ovako. A šta će biti sa nama, hoće li nas pobiti ili ćemo ovo sve preživjeti, nemam pojma. Često se pitam za koga sve ovo radimo, jer nema promjena. Za sad vidim samo sve goru situaciju, sve fašistoidniju i sve radikalniju. Ali barem ja neću odustati. J... ću im majku do kraja", rekao je glumac Leon Lučev nakon regionalne premijere filma za novinare.

Po njemu, Teret "nije niti antisrpski, niti antihrvatski, niti antibošnjački, već da je jednostavno anti jer se bavi istinom i odgovornošću koje na ovim prostorima ne odgovaraju nikome".

Lučev je za ulogu Vlade u filmu Teret nagrađen Srcem Sarajeva za najboljeg glumca na 24. Sarajevo Film Festivalu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.