Oglasi

Hozić: Rasizam, nejednakost i ratovi maskiraju se ideologijom o ‘američkom snu’

Autorica i profesorica međunarodnih odnosa za Al Jazeeru govori o korijenima rasizma u SAD-u te paradoksalnim politikama.
Trump je podstakao latentne strahove od migranata, vješto koristeći rječnik koji uključuje pojmove kao što su "invazija", "kriminalci" i "terorista", kaže HozićUstupljeno Al Jazeeri

Niz šokantnih policijskih ubistava Afroamerikanaca proteklih nekoliko godina u Sjedinjenim Američkim Državama koja su kulminirala kamerom zabilježenom smrću Georgea Floyda u trajanju od gotovo devet minuta, koliko je policajac držao koljeno na njegovom vratu, najvidljiviji su dio sistematske rasne nejednakosti koja je institucionalizirana u ovoj zemlji, a ogleda se i u razlikama u posjedu nekretnina, nejednakom pristupu najskupljem zdravstvenom sistemu na svijetu te tržištu rada i obrazovanju. 

To je, objašnjava u razgovoru za Al Jazeeru Aida Hozić, vanredna profesorica međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Floridi, uz ogromnu nezaposlenost, nagomilane strahove od pandemije ali i nezadovoljstvo trenutnom administracijom i predsjednikom Donaldom Trumpom rezultiralo protestima koji mogu značiti ili promjenu ili dovesti do novog vala nasilja i represije.

Autorica brojnih radova koji se bave kulturalnim studijama i kritičkim teorijama sigurnosti, te knjige Hollyworld: Space, Power and Fantasy in the American Economy o političkoj ekonomiji Hollywooda, objašnjava kako su koncepti "San" i "Nada" okosnice života u SAD-u, kojima se maskiraju problemi, od nejednakosti i rasizma unutar same države do nasilja i ratova van nje.

Dodaje da je ovaj "lijek" Amerikancima usred finansijske krize i nakon poraznih ratova u Iraku i Afganistanu ponudio i Barack Obama čija pobjeda na izborima nije značila pobjedu nad rasizom. Naprotiv, smatra Hozić, dovela je do rasplamsavanja mržnje dok je liberalna Amerika mislila da je konačno savladala svoj najveći problem, što se reflektiralo u izboru Donalda Trumpa. 

Međutim, kako kaže, Trumpa se treba bojati, ali se možda još više treba bojati i onih koji ga potcjenjuju i misle da će se život "vratiti u normalu" čim njega više ne bude.

Sa Hozić, koja je gostujuća profesorica i na univerzitetima u Evropi te dobitnica brojnih priznanja i stipendija, razgovarali smo o historijskim korijenima rasizma u SAD-u, o tome kako su rasne nejednakosti "isplivale" još više na površinu tokom pandemije te o antimigrantskom sentimentu i paradoksima američke politike.

  • Nenasilni pokret za građanska prava i borbe za rasnu jednakost u SAD-u na čelu sa Martinom Lutherom Kingom izborili su se tokom 50-tih i 60-tih godina za usvajanje antidiskriminatorih zakona koji su trebali iskorijeniti rasnu segregaciju. Ipak, danas u američkom društvu postoji sistematska rasna nejednakost. U čemu se ona ogleda i kako je izgrađena? 

Svaki period povećanih prava za manjine u Sjedinjenim Američkim Državama, a naročito za Afroamerikance, bio je praćen novim formama diskriminacije. Linčovanja su uslijedila nakon građanskog rata, spomenici Konfederaciji i njenim generalima su podizani decenijama nakon toga, afroamerički vojnici u Drugom svjetskom ratu nisu kao ostali veterani dobili pravo da besplatno studiraju, a ukidanje segregacije 60-tih godina je rezultirala bijegom bijele populacije iz gradova i poreznih oblasti u kojima žive Afroamerikanci.

Sistemski rasizam je institucionaliziran putem vlasništva nekretnina i mjesta stanovanja, koji određuju poreznu bazu, a onda putem obrazovnog i zdravstvenog sistema. Kako se u SAD-u škole plaćaju iz lokalnih budžeta, siromašniji krajevi, gdje žive Afroamerikanci, imaju nižu poreznu bazu a samim tim i manje mogućnosti da adekvatno finansiraju obrazovanje. Razlike u posjedu nekretnina tako postaju uzrok ostalim razlikama. U Minneapolisu, na primjer, gdje je George Floyd ubijen, a koja inače važi za progresivan grad, samo jedna četvrtina Afroamerikanaca posjeduje kuće za razliku od 76 posto bijelog stanovništva.

  • Policijska brutalnost prema Afroamerikancima dovela je do protesta kao što su oni u Fergusonu 2015. i stvaranja pokreta Black Lives Matter. Kolika je moć ovih pokreta u američkom društvu? Koliku snagu imaju današnji protesti zbog ubistva Georgea Floyda i kako se oni percipiraju u američkoj javnosti? 

Posmatrači protesta u zadnjih desetak dana kažu da su ovi protesti po mnogo čemu drugačiji od svih prethodnih, i po broju učesnika ali i po njihovoj demografskoj raznolikosti. Serija šokantnih ubistava Afroamerikanaca u relativno kratkom periodu, ogroman procenat nezaposlenih, nagomilani strahovi od pandemije ali i nezadovoljstvo trenutnom administracijom i predsjednikom Trumpom, rezultirali su masovnim demonstracijama koje ne gube svoj polet i snagu.

Organizacije i korporacije koje su do jučer imale vrlo problematičan odnos prema rasizmu sada odjednom daju izjave podrške Afroamerikancima i drugim manjinama. No bez obzira, veliko je pitanje da li će protesti rezultirati nekim stvarnim promjenama ili, naprotiv, dovesti do novog vala nasilja, represije i diskriminacije.

  • Zanimljivo je i da su građani mnogobrojnih zemalja u svijetu dali podršku protestima, a u nekima su se oni i održali. I u regiji se dešavanja u Americi prate sa velikom pažnjom... Iako svi imaju svoje vlastite probleme po pitanju diskrimancije.

Da, to je pomalo paradoksalno. Sada oni koji su se do jučer bunili i borili da ne primaju izbjeglice ili su šikanirali svoje manjine ili se boje da se suoče sa sopstvenom kolonijalnom proslošću odjednom postaju veliki antirasisti. Nažalost, rasizam nije samo američki problem i bilo bi tragično da ta projekcija rasističkog zla na američko tlo postane izgovor za njegovo zanemarivanje u drugim dijelovima svijeta.

  • To pokazuje i primjer da su rasne nejednakosti posebno došle do izražaja tokom pandemije korona virusa, ne samo u SAD-u, nego i drugim zapadnim zemljama. Prema zvaničnim podacima, u zajednicama Afroamerikanca i generalno građana azijskog i latinoameričkog porijekla zabilježena je veća stopa smrtnosti i zaraženosti te veći broj otkaza. Šta je razlog za to, da li se radi o nejednakom pristupu zdravstvenom sistemu i dostupnosti samo određenih manje plaćenih poslova koji su bili na udaru tokom pandemije?

Američki zdravstveni sistem, najskuplji na svijetu, nažalost je, kao i obrazovanje, dostupan samo određenim slojevima u društvu. Kako se rasa i siromaštvo vrlo često preklapaju, tako su oni koji su najsiromašniji u Americi zapravo rasne manjine. Oni su bili i više izloženi virusu zato što rade poslove koji ne mogu da se rade od kuće te su imali manje mogućnosti da se na vrijeme ili adekvatno liječe, jer su bolnice u krajevima gdje žive bile nespremne za pandemiju. To je strašna ironija - virus koji su u početku širili ljudi koji mogu da putuju zbog posla ili kao turisti zarazili su one koji su prisiljeni da žive u mjestima i u uslovima iz kojih je nemoguće pobjeći.  

Dosta se sada u Americi raspravlja i o takozvanim predispozicijama za kritično obolijevanje od COVID-a 19, poput dijabetesa, debljine, srčanih i respiratornih oboljenja, od kojih Afroamerikanci procentualno često pate. Ali sve su te bolesti uvijek pogoršane uslovima u kojima ljudi žive i nedostatkom zdravstvene njege. Tako da je pandmija zapravo samo iznijela na svjetlo dana probleme izazvane nejednakošću koji su se u normalnim okolnostima mogli da zanemaruju. 

  • Korijeni rasizma u SAD-u sežu do njegovih najranijih dana, uvođenja institucije ropstva te građanskog rata koji se vodio na toj podjeli. Mnogi američki predsjednici okarakterizirani su kao rasisti. Predsjednici značajni za stvaranje američke nacije koji su promovirali princip slobode i jednakosti, kao što su George Washington i Thomas Jefferson, bili su robovlasnici. Woodrow Wilson, za kojeg se u vanjskoj politici veže ideja internacionalizma, osnivanje Lige naroda, kolektivne sigurnosti te pravo na samoopredjeljenje naroda, vršio je rasnu segregaciju kod kuće. Koliko je rasizam bio utkan u američku liberalnu vlast i kako objasniti ove paradokse - promocija univerzalnih, civilizacijskih vrijednosti na jednoj strani a rasizam na drugoj?

Mi koji smo na prostorima bivše Jugoslavije preživjeli sada već nekoliko varijanti ponekad potpuno oprečnih a često ekstremnih državnih ideologija dobro znamo da one cvjetaju na baš takvim kontradikcijama. Afroamerički književnik Ta-Nehisi Coates to zove "Snom" koji ljudi koji žele da budu "bijeli" ekonomski, politički, kulturološki, dakle ne da budu bijelci, stalno obnavljaju. "San" i "Nada" su okosnice života u Americi koje maskiraju probleme, od nejednakosti i rasizma unutar Amerike do nasilja i ratova van Amerike.

Obrazovni sistem i mediji, a opet mislim da je to vrlo prepoznatljivo čitaocima sa naših prostora, također igraju veliku ulogu u tom zataškavanju problema i uljepšavanju ili prepisivanju istorije. Rasizam je tema koja se izbjegava, o kojoj se ne priča, koje se čak i nastavnici nerijetko plaše. Površno se održe govori u čast Martina Luthera Kinga u toku 'Mjeseca crne istorije' koji se održava u februaru, pa se priča - pohvalno - o borbi za građanska prava, i na tome se završi razgovor dok problemi i rane ostaju.

  • Koliko je izbor Baracka Obame bio znak da su pobijeđene rasne podjele i da li je ta percepija iz sadašnje perspektive bila pogrešna?

Mislim da je ta perspektiva bila pogrešna i kada je Obama izabran. U kriznim periodima, birači se vrlo često okreću "novim" licima. Obama je Amerikancima usred finansijske krize i nakon poraznih ratova u Iraku i Avganistanu ponudio lijek koji najviše vole – "Nadu". U svim svojim govorima on ih je podsjećao da su bolji nego što drugi o njima misle – ili bolji nego što čak i oni sami o sebi misle. Bilo je divno nadati se sa Obamom da je Amerika preko noći postala zemlja u kojoj je rasizam prošlost. Bojim se, međutim, da je njegov izbor samo rasplamsao mržnje dok je liberalna Amerika samozaljubljeno mislila da je konačno savladala svoj najveći problem.

  • Onda je izabran Donald Trump. Obračun sa zastupnicama Kongresa afričkog, latinoameričkog i bliskoistočnog porijekla, razdvajanje migrantskih porodica na granici, plan da izgradi zid na granici sa Meksikom, zabrana ulaska u SAD za građane iz zemalja sa muslimanskih stanovništvom… samo su neki Trumpovi potezi, a na obećanjima o nekim od njih je izabran za predsjednika. Kakva je Trumpova pozicija sada nakon upravljanja krizom korona virusa i protesta zbog ubistva Georgea Floyda, da li postoje izgledi da on opet sjedi u Bijeloj kući nakon izbora?  

Mislim da ne smijemo nikada da zaboravimo da je Trump simptom a ne uzrok mnogih ovih politika. Zid na granici sa Meksikom se gradi već decenijama, islamofobija je dio američke politike još od naftne krize 70-tih, ako ne i prije, rasizam je sistemski, institucionalni problem.

Trump je, nažalost, fantastičan medijski manipulator i njegovi sljedbenici nisu samo neki marginalni ludaci i fanatici. Lideri Republikanse stranke, koji su u početku bili vrlo skeptični prema Trumpu, sada u njemu vide vođu koji daje rezultate koji se njima sviđaju, konzervativne sudije, manje poreze, otvorenu politiku rasizma i ostanjivanja manjina. Trumpov militarizirani odgovor na demonstracije povećava tenzije ali možda vodi i ka novoj izbornoj pobjedi – ako izbora (slobodnih izbora) uopšte bude. Trumpa se treba bojati, ali se možda još više treba bojati i onih koji ga konstano potcjenjuju i koji misle da će se život "vratiti u normalu" čim njega više ne bude.  

  • Kada govorimo o migrantima, stvaranje i ekspanzija SAD-a dešavali su se istovremeno sa sistematskim eliminacijom 95 posto autohtonog stanovništva Indijanaca, ali generalno je to država koja je nastala na migracijama, a mnogi su je njeni predsjednici, kao što je Ronald Raegan predstavljali kao "svjetionik za sve ugnjetavane i siromašne ljude u svijetu", pozivajući ih da dođu u ovu zemlju jednakih mogućnosti za sve, da ostvare svoj 'američki san'. Međutim, danas opet vlada antimigrantski sentiment. Koliko to ima veze sa procesima globalizacije? 

Antimigrantski sentimenti su, također, dio američke istorije. Kao što su periodi povećanih prava za Afroamerikance vodili novim formama diskriminacije, tako je i svaki novi val migracije izazivao nove predrasude. Irci, Italijani, Jevreji, Kinezi, Japanci, svi su oni bili žrtve strašnih predrasuda te diskriminatornih zakona i politike. Kineski imigracioni zakon iz 1885. poznat je po tome što je prvi koji je jednoj nacionalnoj grupi zabranom regulisao ulazak u SAD. 

Amerika je kompleksna, ali i beskrajno vitalna zemlja u kojoj se taj demografski kanibalizam uvijek balansira asimilacijom i novom migracijom. "San" i "Nada" su beskrajno moćna ideologija u kojoj učestvuju čak i oni koji od toga nikada nisu imali nikakve koristi, čak naprotiv.

Kao i svugdje postoje i u Americi strahovi da imigranti uzimaju poslove ali je ovdje strah mnogo veći da poslovi "odlaze" negdje drugdje. Američka proizvodnja pa čak i servisi već godinama sele u Aziju, u Meksiko pa čak i u Kanadu. Imigranti sigurno utiču negativno i na plate. Međutim, u zadnjih par godina nezaposlenost u Americi je bila vrlo niska a broj ilegalnih migranata naprimjer iz Meksika je opadao, tako da ekonomska objašnjenja nisu dovoljna.

Nažalost, mislim da je Trump podstakao latentne strahove od došljaka, od izbjeglica, vješto koristeći rječnik koji uključuje pojmove kao što su "invazija", "kriminalci" i "terorista", kao i neki evropski lideri, da bi zaštitio bijelu premoć koja se možda ponajviše boji svog demografskog pada i projekcija o gubitku tog statusa u budućnosti. 

Demografski strahovi i fantazije su i kod nas podsticali nasilje i genocid - njih je, nažalost, relativno lako politički mobilisati a posljedice te mobilizacije mogu biti katastrofalne za obilježene manjine i, zbog intimne veze sa reprodukcijom, za žene. Predstoje nam mjeseci, možda godine, neizvjesnosti i opasnih političkih igara ljudskim životima.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.