Holokaust i Nakba: Jevrej kao Arap

Prošlog mjeseca medijska mreža Al Jazeera suspendirala je dvoje novinara zbog videa koji je “umanjio i pogrešno predstavio holokaust“. Kratki snimak, koji je objavio AJ+ Arabic, uklonjen je nakon što je mreža u saopćenju objavila kako je on “protiv njenih uredničkih standarda”.

U e-pošti zaposlenicima izvršni direktor digitalnog odjela Al Jazeere Yaser Bishr naveo je da se uvodi “obavezni program obuke o pristranosti i osjetljivosti”. S obzirom na jačanje antisemitizma, zaista je potrebno postrožiti izvještavanje o jevrejskom holokaustu i biti oprezan.

U tom smislu pohvalno je da je mreža sa sjedištem u Dohi povukla poteze. No, kad je riječ o zločinima koje čine evropske sile, ne treba samo Al Jazeera imati “obuku o osjetljivosti” nego i mnogi drugi.

Bilo da je riječ o trgovini robljem preko Atlantika, genocidu nad starosjediocima u Amerikama i Australiji ili masakrima ogromnih razmjera na Bliskom istoku, u Aziji i Africi, masovni zločini koje su počinili evropski imperijalisti i naseljenički kolonijalisti stalno se umanjuju i pogrešno predstavljaju. Jednako je tako i sa zločinima drugih neevropskih imperijalnih sila.

Kako širom svijeta jačaju rasizam, bjelačka supremacija i sektaštvo, zaista se trebamo potruditi posvetimo veliku i stalnu pažnju i jevrejskom holokaustu i drugim ogromnim zločinima koji su u svjetskoj historiji počinjeni u ime zamišljene nadmoći jedne grupe ljudi nad drugima.

Osjećamo li bol drugih?

Stjecajem okolnosti incident s videom na AJ+ dogodio se istovremeno s velikom izložbom o holokaustu u New Yorku u Muzeju jevrejskog naslijeđa “Živi memorijal holokausta”. S više od 700 stvari koje su došle iz Auschwitza i 400 fotografija, to je najveća putujuća izložba o nacističkim logorima smrti.

Važno je imati takve izložbe kako bi nas podsjetile na užase holokausta i opasnosti koje nose rasističke ideologije čovječanstvu. No, kada se posmatra ova užasna tragedija, teško je to uraditi u historijskoj izolaciji, naročito odvojeno od druge tragedije koja se dogodila nakon Drugog svjetskog rata: Nakbe ili oduzimanja sve imovine palestinskom narodu, sistematske krađe njihove domovine od evropskih naseljeničkih kolonijalista.

I Nakbu često veliki mediji širom svijeta ponižavaju i pogrešno predstavljaju. Mimo toga, činjenica je da je zvanična politika Izraela sistematsko i stalno negiranje palestinske patnje. Zapravo, cijela izraelska naseljenička kolonija napravljena je na negiranju samog postojanja palestinskog naroda, a kamoli Nakbe.

Ne bi li trebali i Izraelci proći “obuku o osjetljivosti” kao što je Al Jazeera uvela svojim zaposlenicima – i Arapima i nearapima? I kakva vrsta “obuke o osjetljivosti” postoji za govor i popravljanje te katastrofe? Mogu li djeca evropskih Jevreja koja su izbjegla holokaust ikad shvatiti patnju i bol Palestinaca koji su uklonjeni kako bi se napravio prostor za cionistička naselja?

U djelu Obaziranje na bol drugih (2003) američka autorica i filozofkinja Susan Sontag govori o tome kako je nemoguće da prikaz patnje drugih ljudi prenese sav užas stvarnih dešavanja. Kako bi to dokazala, ona prolazi kroz seriju fotografskih prikaza užasa, “Užase rata” Franciska Goye, fotografije iz Američkog građanskog rata, linčovanje Afroamerikanaca na Jugu, nacističke kampove smrti, genocid u Ruandi i napade na New York 11. septembra 2001.

Sontag ispravno upozorava: “Nijedno ‘mi’ ne može se uzeti zdravo za gotovo kad neko gleda patnju drugih ljudi.” To znači da oni koji nikad nisu iskusili bol koju vide na snimku ili TV-ekranu tu bol neće potpuno shvatiti, nikad neće biti “mi” s osobom koja proživljava tu bol.

No, nastavlja ona, i dalje je važno prikazivati snimke patnje društvu. Ona piše: “Ko smo ‘mi’ kome su takve šokantne fotografije namijenjene? U te ‘mi’ treba uključiti ne samo simpatizere male države ili ljudi bez države koji se bore za život nego – u daleko većoj mjeri – one koji su nominalno zabrinuti zbog nekog groznog rata u nekoj dalekoj državi. Fotografije su sredstva da ‘stvarno’ (ili ‘stvarnije’) postane bitno kako privilegirani i sigurni to ne bi ignorirali.”

U tom smislu, kako Jevreji u Izraelu i van njega i Palestinci mogu zajedno napraviti ovo “mi” – da počnu vidjeti i saosjećati s boli onog drugog? Izložba poput one u New Yorku može biti odlična prilika da se historija jevrejske patnje, naročito kroz holokaust, rehistoricizira tako da i Palestinci osjete da će i njihove patnje biti dokumentirane i priznate.

No, je li takva politika čak i zamisliva?

Jevrej kao Arap

Zapravo, bilo je već takvih pokušaja. U nedavno objavljenom djelu Holokaust i Nakba: Nova gramatika traume i historije (2018), koje su uredili Bashir Bashir i Amos Goldberg, brojni vodeći naučnici i mislioci govore o različitostima i sličnostima dva užasna fenomena. I to je tačno mjesto gdje se Jevrej i Palestinac mogu naći.

Smisao ovog djela nije međusobno asimiliranje dva užasa. Zapravo, smisao je zajednički emotivni univerzum u kojem Jevreji i Palestinci mogu govoriti iz svoje tačke zajedničke traume o patnjama i bolu drugoga.

Okrutna historija okrenula je nevine Palestince i nevine Jevreje jedne protiv drugih, lažna neprijateljska dvostranost proizvedena historijom užasnog evropskog kolonijalizma koja je kulminirala i trijumfirala cionističkom kolonizacijom Palestine.

No, iz terora kolonijalne okrutnosti dva naroda, Jevreji i Palestinci, izlaze kao slične žrtve užasnog evropskog rasizma protiv Jevreja i kolonijalizma protiv Palestinaca, a ta činjenica stavlja cioniste ne na stranu Jevreja nego na stranu evropskih kolonijalista.

Nikakva “obuka o osjetljivosti” ne može zamijeniti neophodnost da Jevrej i Arap vide historiju patnje onog drugog kao svoju: da zatvore oči na tren i zamisle se u koži onog drugog.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera