Holandski vojnici imali naredbu držati distancu od Srebreničana

U jednom trenutku postane neizdrživo emotivno pratiti dramsku radnju predstave DARK NUMBERS i to u trenutku kada jedan od protoganosta, inače stvarni pripadnik holandskog bataljona stacioniranog u srebrenici 1995. godine, iznese na scenu mlin za kafu i ne počne se prisjećati lokalaca Mrkija i Zeleta, koji su vjerovatno ubijeni u srebreničkom genocidu.

Ta ispovijest je stvarna kao što su stvarne i ispovijesti ostalo troje ljudi koji se pojavljuju u predstavi, jer svi su oni bili pripadnici holandskog bataljona, onog bataljona holnadske vojske i Ujedinjenih nacija koji je imao za cilj čuvanje zaštićene enklave Srebrenica. Sve četvoro godinama kasnije teško se nose sa posljedicama događaja u kojima nisu učestovali, ali su bili njihovi sudionici. Svi se kaju što su bili pasivni, naivni i mladalački bahati.

Predstava DARK NUMBERS hrvatske pozorišne rediteljice Tee Tupajić bosanska publika nije imala priliku vidjeti iako rediteljica tematizira možda najvažniju temu savremene bosanske historije. U svom pristupu odabrala je vizuru koja je manje poznata javnosti i iz koje saznajemo stvari koje, ako je o njima nekada i pričano, stoje duboko na margini naše kolektivne memorije.

Iskustvo četiri vojnika Dutchbata je zastrašujući uvid u život i način razmišljanja ljudi koji su, kako se vjerovalo, imali misiju da čuvaju ljude enklave. Ono o čemu oni govore u predstavi nešto je sasvim drugačije a motivi njihovog dolaska u Bosnu, kako kaže rediteljica Tea Tupajić u razgovoru za Al Jazeeru, bili su sasvim drugačiji. 

Tea Tupajić rođena je u Sarajevu, a danas živi i radi kao pozorišna rediteljica u Zagrebu. Njene predstave Bolest smrti Suđenje umjetnosti, Varijete Europa, Disko, DARK NUMBERS prikazane su na festivalima i pozorištima širom svijeta. 

• Od kuda ideja da se pravi predstava o Srebrenici i to predstava fokusirana na iskustva vojnika holandskog bataljona?

– Srebrenica je jedno od najbolnijih događaja europske historije nakon Drugog svjetskog rata, kojim bi se trebali baviti ne samo mi koji dolazimo iz ovih krajeva, već i svi koji iz te historije žele nešto naučiti. Ja se ne bavim niti politikom niti historijom. One su tu da odgovore na pitanje- šta? Šta se desilo? Umjetnost, kojom se ja bavim, je tu da pronikne duboko, čak i u najmračnije dijelove ljudskog bića i shvati- zašto? U tom je smislu umjetnost u službi istine. Holandski vojnici imaju tu sreću i nesreću da su istovremeno i obični ljudi i simbol.

Svi moji radovi o ratu još uvijek proizlaze iz doživljaja rata očima djeteta, iz naivnosti koju se još uvijek trudim zadržati u svijetu cinizma. Kada je počinjao rat u Sarajevu, gledali smo sami sebe na vijestima i sjećam se da sam rekla svom pokojnom ocu: “Tata, vidi, kamere su sve snimile! Ne brini, sada će nas cijeli svijet vidjeti i sigurno će se negdje naći netko, tko će doći da pomogne.” Kad sam odrasla, saznala sam da je puno ratova snimljeno, ali da su rijetki zaustavljeni. U predstavi me upravo zanimao taj obični vojnik, bez uticaja i direktne odgovornosti, ali koji dolazi da pomogne.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Često sam zamišljala kako je sve moglo ispasti drugačije. Zašto svaki holandski vojnik nije rekao: Dok svi ljudi nisu na sigurnom, mi ne odlazimo? Zašto su zatvorili oči, uši i srca?  Činjenica jest da, kada je opasnost zaprijetila, svi su se digli na noge, telefoni su zvonili, holandski bataljon je kao Deus ex machina izvađen i poslan kući. A kada su ljudi, koje su trebali štititi umirali, nitko nije digao telefon. Zašto uvijek postoje neki životi koji su vrjedniji od drugih? Holandski vojnici su tu simboli onih koji su, empatijom i ličnom inicijativnom, mogli pokušati promijeniti tok te historije.

Najveća lekcija moje predstave nije samo da se godinu dana ranije vrlo slična tragedija desila sa učešćem UN u Ruandi, već da je predstava relevantna i mnogim ljudima danas koji nemaju veze ni s BiH niti s Holandijom. Nakon jedne predstave kolegica iz Jemena me zagrlila i rekla sa suzama u očima: “Tea, ovo je predstava i o nama. Svi su nas ostavili.” Žao mi je da nismo ništa naučili.

• Možete li nam reći iz kakavih su se pobuda ljudi u Holandiji priključivali vojsci, a zatim odlazili u Bosnu i Hercegovinu?

– Na predstavi sam radila malo više od godinu dana i upoznala mnogo holandskih vojnika. Sigurno je da ima mnogo različitih priča i ne mogu govoriti u ime svih vojnika, već samo onih koje sam upoznala i s kojima sam provela dosta vremena. Pitanje koje ste postavili je bilo jedno od onih koje me najviše zanimalo. Zašto bi netko, iz svijeta u kojem je sve savršeno, daleko od bilo kakvih sukoba koji stoljećima proganjaju našu historiju, iz svijeta u kojem je najveći problem da stalno pada kiša i da vozovi ponekad kasne, odlučio otići u rat, pogotovo toliko nezamislivo krvav kao što je bio naš?

Njihove pobude su važne za ishod cijele misije. Nije tu bilo nikakvog heroizma niti idealizma, nitko se nije priključio vojsci da promijeni svijet. To su bili većinom momci i djevojke od 18, 19 godina koji nisu znali šta bi sa sobom nakon škole. Vojska im se činila kao avantura, kao djeca su se voljeli igrati rata. Odlazak u BiH im je većini bio prvo putovanje u stranu zemlju i prvi put bez roditelja.

• Kako je izgledao život holandskih vojnika u bazi u Potočarima?

– Dugo mi je trebalo da shvatim da je većina njihovih sjećanja na 1995. potpuno banalna i nema nikakve veze niti sa stanovništvom ni s ratom. Većinu vremena su provodili u bazi, koja je postojala kao nadrealni paralelni svemir. Družili su se i zezali sa drugim vojnicima, kuhali, prali veš ručno, slušali Walkman, zaljubljivali se po prvi put, pušili cigarete daleko od roditelja.

• U predstavi se govori i o tome kako su vojnici trenirani da drže humanu distancu od ljudi iz Srebrenice. Zašto je to rađeno?

– Za vrijeme treninga neprestano im se ponavljalo da oni odlaze na misiju kao UN vojnici, a ne kao osobe s vlastitim osjećanjima. Učili su ih kako stajati mirno i gledati pravo ispred sebe. U slučaju da im se netko od “lokalnog stanovništva” obrati, bili su obučeni da okrenu glavu. Posebno su se trebali čuvati kontakta s djecom, jer na njih čovjek reagira emotivno. Ako ih dijete zamoli za slatkiše, trebali su ga otjerati. Govorilo im se da je to zbog njihove sigurnosti. Pretpostavljam da je to rađeno upravo zbog situacija kakve su se desile na kraju misije. Mnogo je lakše napustiti hiljadu bezimenih ljudi s kojima nisi imao nikakvog kontakta, nego jednog čovjeka čije ime znaš, a kamoli tek onoga s kojim si se sprijateljio.

• Vojnici koji su bili u Srebrenici svijet u Bosni opisuju kao dvostruk. Jedan je bio život u bazi, a drugi onaj „iza ograde“. Koliko su ti vojnici pokušavali shvatiti šta se dešava „iza ograde“?

– Vrlo malo. Ta ograda oko baze o kojoj govori predstava je bila simbolička ograda između dva svijeta. Jedan je bio svijet sigurnosti, u kojem se ništa ružno nije moglo desiti, a drugi je bio prljavi svijet rata, gladi i smrti. Vrlo, vrlo rijetko su uopšte izlazili izvan baze. U predstavi jedan vojnik govori o izlasku s patrolom kao o odlasku na safari. Ponekad bi otišli isprazniti kamion pun smeća iz baze. Ljudi bi tada došli i kopali po smeću, u potrazi za hranom, odjećom, bilo čim. Vojnik opisuje kako ih je gledao i slikao, da pokaže kad se vrati kući. Tek sada počinju shvaćati koliko su i sami gradili mentalne i emocionalne ograde od ljudi. Čini mi se da je upravo ta ograda između dva svijeta ključna za događaje posljednjih dana. Kada su ljudi došli u bazu, holandski vojnici su bili u šoku jer je u tom momentu taj drugi svijet, stvarnost rata ušla u njihovu stvarnost. Prvi put da su mogli osjetiti, čuti i namirisati rat.

• Da li je njihova uloga u Srebrenici bila da štite ljude i da li im je bilo uopšte jasno šta treba da rade u slučaju intenziviranja borbenih dejstava?

– Njihova je misija bila mirovna i tu će se svi zaustaviti s objašnjenjima. Ne samo da im nije bilo jasno šta da rade u slučaju konflikta, već nitko od njih odlazak u Bosnu nije shvaćao kao odlazak u rat. To me kod njih uvijek čudilo. Niti su bili pripremljeni, niti naoružani niti motivirani za borbu. Nisu mogli ni zamisliti da bi moglo doći do ikakvog sukoba. Kada se situacija intenzivirala, bojali su se prvenstveno za sebe i htjeli otići čim prije. Nitko od njih nije niti pomišljao o tome da bi umro u ratu koji nije njihov.

• Boluju li holandski vojnici koji su boravili tokom rata u srebrenici od PTSP-a?

– Koliko sam uspjela shvatiti holandski vojnici prvenstveno imaju PTSP od toga kako su bili primljeni u svojoj zemlji nakon povratka i od tretmana koji izdržavaju svih ovih godina. Ne samo da su ih mediji ismijavali i indirektno optuživali da su ubice hiljada ljudi, već su se često protiv njih okrenuli i članovi vlastitih porodica. Sve je to stvorilo osjećaj bijesa prema UN i Holandiji koja ih je u ključnom momentu izdala, ličnog stida, krivnje, kao i neuklopljenosti u sredinu iz koje dolaze. Mnogi od njih do danas nisu uspjeli ostvariti normalan život.

• Imaju li osjećaj krivnje i kajanja što su bili toliko indolentni prema događajima koji će prerasti u genocid? 

– U predstavi imam jednu scenu koja se zove “Kukavica”. U toj sceni jedan od holandskih vojnika opisuje situaciju u kojoj vozi cestom, kada pokraj ceste ugleda mladu ženu oblivenu krvi. Ona vrišti i moli ih za pomoć. On usporava, kao da će zaustaviti auto. U tom momentu počinje razmišljati šta da uradi. Vojna naredba je vrlo jasna: intervencija je dopuštena samo u slučaju da vidite sukob. I nastavlja voziti, a žena ostaje bespomoćna.

U predstavi on se pita, a to se pitanje može odnositi i na čitavu misiju: Jesam li bio dobar vojnik ili loš čovjek? Takve situacije i pitanja holandski vojnici, bez obzira koliko ih pokušali zaboraviti ili opravdati, nose duboko u sebi sve ove godine. U godinu dana koje sam s njima provela radeći na predstavi nisam dobila odgovor na to pitanje. Čini mi se da su to pitanja na koja čovjek sebi iskreno odgovori tek kada sklopi oči na samrtnoj postelji.

• Kako pamte događaje iz 10. i 11. jula 1995. godine?

– Kao najgore dane svojih života, kao najveći životni poraz i kao dane kada su prestali vjerovati da postoji išta dobro u čovjeku.

Izvor: Al Jazeera